Svaki nogometni navijač zna za velike derbije u kojima rivalstvo često prelazi granice zelenog travnjaka i borbe za loptu. Na današnji dan 1899. odigran je prvi Dockers derby (često zvan i East London derby) između West Ham Uniteda i Millwalla koji je upravo jedan od gore opisanih derbija.
Devetog prosinca 1899. u zadnjem pretkolu FA Cupa ples kuglica ispisao je povijest i spojio buduće velike rivale-Thames Ironworks (kasnije transformiranog u West Ham United) i Millwall Athletic (koji će kasnije postati Millwall F. C.).
Prvi dvoboj završen je 2:1 u korist Milwalla pogocima Hugh Goldiea i Berta Banksa, a u ostalih 98 utakmica Millwall je dobio 37, West Ham 34, dok je 27 susreta završeno neodlučenim rezultatom. U sezonama 1901./1902. i 1902./1903. ovi klubovi ukupno su se sreli sedam puta što je najveći broj njihovih utakmica u tako kratkom periodu.
Najveća pobjeda u ovim derbijima dogodila se 1903. kada je Millwall pomeo West Ham sa 7:1 u gostima. Prva utakmica na West Hamovom Upton Parku završena je 3:0 u korist domaćina 1904. godine, a Millwall je za taj poraz uzvratio još brutalnije kada je, osam godina kasnije, slavio 5:1 u prvom pojavljivanju Čekićara na The Denu. Najbolji strijelac ovog derbija je Alf Trigg sa deset pogodaka u dresu Millwalla od 1905. do 1910. godine.
Ono što ovaj derbi čini posebnim nisu igrači, već navijači koji već godinama jedni prema drugima osjećaju obostranu mržnju. Ta mržnja će odnijeti mnogo života i prouzrokovati mnoge druge nesreće, no počela je davno prije navijačkog pokreta na Otoku.
Još od najranijih vremena naslućivala se zla krv između dva kluba jer su bili radnici konkurentskih tvornica u brodogradnji, ali i rivalskih dokova u istočnom i jugoistočnom Londonu te su ekonomsko-društvene teme prebacile i na tribinu.
Sve je kulminiralo 1926. kada su radnici sa East enda koji su većinom bili navijači West Hama ušli u štrajk zbog nezadovoljstva plaćama. Navijači Millwalla nisu pokazali solidarnost i ispali su izdajnici u očima svojih kolega.
Kroz čitave 1960.-e Millwall je imao katastrofalnu formu ispavši u treći i četvrti rang engleskog nogometa, dok je West Ham ipak bio puno uspješniji ispavši najniže u drugu ligu. Iako nisu igrali puno utakmica, obračuni njihovih navijača dodatno su se intenzivirali 1970.-ih jačanjem organiziranog navijanja.
1972. odigrana je počasna utakmica za Harrya Crippsa koji je tijekom karijere igrao za oba kluba. Utakmica je bila sve, samo ne prijateljska i počasna jer su ju obilježili masovni neredi na i oko stadiona. Četiri godine nakon toga mladi navijač Millwalla Ian Pratt pao je pod vlak dok je bježao grupi razjarenih West Hamovih huligana. Millwallovi navijači od tog dana čekali su osvetu koju su dočekali 1978. kada je West Ham ispao u drugu ligu.
Sedmog listopada 1978. West Ham je dočekao Millwall u ligaškom dvoboju te slavio 3:0, a gostujući navijači cijelo vrijeme su spominjali kako će osvetiti smrt svog suborca. Po završetku utakmice na ulicama je došlo do velike tučnjave u kojoj su korištene letve, čavli, željezne šipke i odvijači raznih vrsta. Povrijeđeno je šest, a privedeno 70 osoba.
Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1979. Millwall je ubilježio i prvu pobjedu nad Čekićarima od 1933. pobijedivši 2:1 na The Denu što će biti njihova zadnja utakmica u idućih nekoliko godina, no navijačke strasti nisu se smirile.
1986. godine 19-godišnji navijač West Hama Terry Burns je izboden do smrti od strane huligana Millwalla. Iduće godine klubovi su međusobno igrali prvi put nakon osam godina, sastavši se na Upton Parku. Iako je domaćin poveo u drugom dijelu pogotkom Alana Dickensa, Lavovi su u tri minute preko Teddya Sheringhama (koji je kasnije igrao i za Čekićare te bio njihov pomoćni trener) i Tonya Cascarina došli do preokreta i izborili pobjedu.
Sezona 1988/1989. specifična je po tome što je jedina u kojoj su oba kluba bila u najvišem rangu engleskog nogometa. U jesenskom dijelu sezone West Ham je kao gost slavio 1:0 pogotkom još jedne ikone, Paula Incea, da bi u drugom dijelu sezone također slavili rezultatom 3:0 na svom terenu. 1992. u engleskoj drugoj ligi odigrana je njihova zadnja utakmica prije 11 godina pauze, a u njoj je Millwall slavio 2:1.
Rivali se nisu susretali sve do 2003. kada West Ham ispada u drugu ligu. Utakmica u jesen te godine završena je 1:1 na Upton Parku, dok je 21. svibnja 2004. Milwall na domaćem terenu razbio West Ham 4:1, a junak utakmice bio je poznati Australac Tim Cahill sa dva gola. Nakon utakmice došlo je do velikih nereda i navijači Milwalla su ovu pobjedu prozvali Mother’s Day Massacre, dok je za West Hamovce taj dan prozvan kao Day of Shame.
Pet godina kasnije odigrao se njihov prvi susret u Liga kupu u kojem je West Ham slavio 3:1, prekinuvši tako 18 godina posta u derbijima, no nažalost i ovoga puta smo bili najmanje usmjereni na travnjak. Neredi su bili glavna preokupacija i jednih i drugih ,,navijača” te su se odvijali tijekom cijelog dana utakmice.
West Hamove pristalice su nekoliko puta provalile na teren tijekom same utakmice, a gosti su se gotovo cijelo vrijeme tukli s policijom. Nakon trećeg gola Čekićara blizu 50 navijača je ušlo u teren i jedva su vraćeni na svoja mjesta. U okršajima izvan stadiona izboden je navijač Millwalla Alan Baker. Na sreću se uspješno oporavio, iako je bio teško ranjen.
U sezoni 2010./2011. West Ham je pod dirigentskom palicom Izraelca Avrama Granta ispao u Championship što je značilo da će se ovaj derbi opet igrati. Navijači Millwalla zbog toga su Granta sarkastično proglasili njihovom legendom.
Prvi njihov susret iduće sezone završen je bez golova na The Denu, dok je u proljetnom dijelu sezone West Ham slavio 2:1, iako je od devete minute igrao s igračem manje kada je isključen Kevin Nolan. Do danas ovo je ostala posljednja utakmica ova dva rivala.
Rivalstvo dva kluba iz Londona ide toliko daleko da su se o njemu snimali filmovi. Prvi film o ovom rivalstvu snimljen je 1989. Riječ je o filmu The Firm s Gary Oldmanom u glavnoj ulozi. 2005. snimljen je film Green Street Hooligans koji obrađuje temu ovog rivalstva iz perspektive West Hamovih navijača. Rivalstvo se spominje i u filmu Cass iz 2008. koji ponovo prikazuje West Hamove navijače kao pozitivce. Mnogi punk bandovi poput Cockney Rejectsa, Sham 69-a ili Booze and glorya pjevaju o ovom rivalstvu.
Kada jednog dana dođe vrijeme da se ovaj derbi ponovo odigra nadamo se da ćemo biti što više usmjereni na teren, a što manje na incidente oko njega. U nogometu prevladavaju emocije i jedna od njih je i ljutnja i bijes što je u neku ruku i razumljivo htjeli mi to ili ne jer svatko od nas je gledajući nogomet barem jednom bio frustriran na protivnika, no i tada se mora ‘povući ručna’ i racionalizirati stvari. Na kraju dana to je samo sport. Istina sport koji je mnogima i više od toga, no ta pasioniranost mora imati svoje granice. Neka ovaj derbi ostane opomena svima da bi nogomet trebao biti zabava, a ne smrtna mržnja.
