U ovo doba prošle godine atmosfera oko Real Madrida bila je euforična. Završili su sezonu s osvojenim prvenstvom i petnaestim naslovom prvaka Europe, a šlag na tortu bilo je dovođenje Kyliana Mbappea, ponajboljeg igrača svijeta čiji se dolazak na Santiago Bernabeu dugo iščekivao.
No, sezona nije ispunila očekivanja koja su se stvarala kad su prošlog ljeta kružili idilični nacrti početnog sastava nakrcanog zvijezdama. Barcelona je slavila u sva četiri El Clasica ove sezone: dva u prvenstvu te dva u finalima Kupa i Superkupa, te tako po prvi put u povijesti uzela sva tri domaća trofeja u istoj sezoni.
Česta slamka spasa lošijih domaćih sezona, Liga prvaka, također nije donijela puno pozitive. Arsenal je Real Madrid nadigrao u obje utakmice četvrtfinala, u kojima u nijednom trenutku nisu mogli niti namirisati poznati preokret, tj. remontadu.
Identitet Galacticosa kao blagoslov i prokletstvo
Kroz kraljevski klub prošle su istinske sportske legende i ponajveći napadački genijalci u povijesti, pogotovo u predsjedničkoj eri Florentina Pereza koji upravo potpisuje svoju treću generaciju Galacticosa. Zinedine Zidane, Luis Figo, David Beckham, Ronaldo Nazario i ekipa bili su originalna kolekcija Perezovih genijalaca. Slijedila ih je generacija Cristiana Ronalda, Karima Benzeme, Garetha Balea i ostalih koja je obilježila 2010-e, a sada i generacija budućnosti predvođena Judeom Bellinghamom, Kylianom Mbappeom i Viniciusom Juniorom.
Individualna kvaliteta Reala konstantna je, ali rezultati i uspjesi nisu uvijek pratili tu konstantu. Originalni Galacticosi spojili su tri sezone bez trofeja i promijenili puno trenera koji nisu uspijevali izvući maksimum iz hrpe nekompatibilnih zvijezda. Tadašnju sportsku politiku u kojoj je marketabilnost igrača bila ispred nogometne funkcionalnosti najbolje opisuje Zidaneova izjava kad je doveden Beckham, a pušten sinonim za obrambeni balans i požrtvovnost Claude Makelele:
Zašto staviti novi zlatni sjaj na Bentley bez motora?
Zinedine Zidane
Najveći zaokret donio je Jose Mourinho svojim dolaskom na klupu 2010. godine. Jedan od prvih njegovih poteza na klupi bio je dovođenje Samija Khedire i stvaranje tandema veznjaka s Xabijem Alonsom koji je stigao godinu ranije. To nisu bili igrači koji su sjajili zvjezdanim sjajem Galacticosa, već metaforički motori Zidaneovog Bentleyja koji su predstavljali novi, funkcionalniji i realniji smjer sportske politike.
Neumorni veznjaci koji su radili prljavi posao za momčad, a u posjedu davali mirnoću i ritam. Taj balans u kombinaciji s ekstra kvalitetom u napadu doveo ih je do najbolje ligaške sezone u povijesti španjolskog nogometa, u eri povijesno dobre Barcelone kojoj godinama prije toga nisu mogli parirati.
Kako je vrijeme Khedire i Alonsa završavalo, njihovu ulogu preuzeli su Casemiro, Toni Kroos i Luka Modrić. Taj trojac bio je cijelo jedno desetljeće nezamjenjivo srce momčadi koja je osvojila šest naslova prvaka Europe i temelj za sve rekorde i nagrade koje su Galacticosi uzimali. U tim trofejnim pohodima karakter i vrline tog trojca postajale su karakter i vrline cijelog kluba. Postali su momčad koja se ne boji pritiska – dapače, pritisak im je davao dodatnu vjeru u vlastitu mirnoću i mentalitet koji im je toliko puta donio dodatan korak u najbitnijim trenucima.
Ipak, prvi put u dugo vremena Real je prošle sezone ostao bez elitnog povučenog razigravača u zapaženijoj ulozi. Kroos se umirovio nakon Eura, a Modrić je u svojoj poodmakloj igračkoj dobi preuzeo znatno manju ulogu. I to se itekako osjetilo. Aurelien Tchouameni i Eduardo Camavinga nisu profili igrača koji su sposobni uskočiti u kopačke Modrića i Kroosa u pravom smislu riječi, kao ni Jude Bellingham i Federico Valverde koji preferiraju igrati bliže protivničkom golu.
Zvjezdana moć u napadu nije se promijenila – dapače, bila je sjajnija nego prošle sezone, ali su izgubili temelj koji ih je uzdizao. Kako su originalni Galacticosi patili u obrambenoj tranziciji i nedostatku voljnih trkača, tako je ova momčad patila u kontroli igre i odgovornosti u posjedu. Ni Carlo Ancelotti, poznat kao jedan od najprilagodljivijih trenera među elitom, nije uspio pronaći dovoljno kvalitetno rješenje za nedostatke u igri.
Xabi i Real dijele iste nogometne ideale
Ancelotti je smijenjen, a Xabi Alonso izabran je kao njegov nasljednik. Isti onaj Xabi koji je prije 16 godina došao na Bernabeu i s vremenom postao rješenje za Realove probleme s balansom, sada ima identičan zadatak, ali iz mnogo teže i nestrpljivije perspektive trenera.
U kratkoj trenerskoj karijeri već je ostvario vrhunske uspjehe. U nepune tri sezone u Bayer Leverkusenu stvorio je hit europskog nogometa, momčad koja je pretprošle sezone osvojila dvostruku krunu bez poraza te ih je samo poraz od Atalante u finalu Europske lige dijelio od neporažene sezone u svim natjecanjima.
Xabi je svoje trenersko znanje skupljao od raznih trenera pod kojima je igrao, od Ancelottija i Mourinha do Pepa Guardiole i Rafe Beniteza. Pod utjecajem raznih filozofija stvorio je svoj pristup koji je jako prilagodljiv i teško ga je striktno definirati i svrstati u neki koš.
Izgradio je momčad koja odgovara svim izazovima i kontekstima različitih utakmica. Leverkusen je bio primarno temeljen na visokom posjedu i presingu, ali isto tako nisu imali problem stati u srednji blok i napadati u tranzicijama. Ista stvar je i sa strukturom – 3-4-2-1 bio je najčešći raspored na papiru, ali pozicija bočnih stopera, bekova i desetki bila je izraženo fleksibilna te su bez problema mogli otvarati u svakoj formaciji.
Xabijeva prilagodljiva filozofija savršeno odgovara Realu jer to je ideal kojem Real teži zadnjih 15 godina – ekipa koja je sposobna biti pragmatična i osjeća se ugodno u takvim situacijama, ali je primarno temeljena na proaktivnoj dominaciji.
Xabiju treba reinkarnacija igračkog sebe
Predsjednik Perez i sportska politika također moraju odraditi veliki dio posla. Ono što je Alonso bio za Mourinha, ono što je Granit Xhaka bio za Alonsa u Leverkusenu, ono što je Kroos bio za Real dugi niz godina, sada je potrebno i Alonsu treneru – metronom novog Reala.
Dio tereta vjerojatno će preuzeti i Trent Alexander-Arnold kao prvo pojačanje ove sezone. Nominalno je on desni bek, ali njegovu kreativnost i raspon dodavanja bivši su treneri koristili i u invertiranim ulogama. To je nešto što će sigurno koristiti Realu s obzirom na to koliko opasnih igrača imaju u napadanju dubine i izolaciji nakon promjene strana.
Ipak, sigurno će Real trebati na tržištu tražiti prirodniju i kompletniju zamjenu. Takvi igrači na takvoj razini rijetki su, a vrhunske ekipe teško će ih puštati jer znaju koliko im vrijede. Najlogičnije rješenje koje se spominje u medijima kao Xabijeva želja jest Angelo Stiller, mladi Nijemac iz redova Stuttgarta koji se ističe upravo takvim kvalitetama. Njegova zrelost, inteligencija, smirenost i moderni pristup ulozi povučenog razigravača karakteristike su koje je prenio u srce momčadi Stuttgarta koja je osvojila prvi trofej u 18 godina.
🚨 NEW: Xabi Alonso made it clear to Real Madrid: he wants a controller for his midfield!
— Madrid Zone (@theMadridZone) May 27, 2025
The club believes Stuttgart’s Angelo Stiller PERFECTLY fits that idea. @marca pic.twitter.com/kk0W8SfZbO
I sam taj interes Xabija za takvim profilom igrača može dati nadu navijačima Reala za budućnost jer pokazuje da je svjestan problema koji postoji. Nedostatak takvog igrača jako je teško nadomjestiti treneru koji želi igrati proaktivan nogomet sa svojom ekipom i znatno mu smanjuje taktički plafon kojeg može doseći.
Jedna od glavnih stvari koja se spominje u raspravama o Alonsovoj prilagodbi jest formacija koju će koristiti. Hoće li ostati pri 3-4-2-1 koji mu je donio toliko uspjeha u Njemačkoj ili će se prebaciti na Realovih standardnih 4-3-3/4-2-3-1? Možda se prilagodba i nameće kao logičan izbor, ali za prvu ruku to je manje bitna tema rasprave. Kostur i nositelji Realove igre ionako nisu navikli na pozicijski sustav s definiranim ulogama, već na Ancelottijev pristup koji se više oslanja na međuodnose između igrača koji imaju puno veću slobodu kretanja.
S obzirom na to, ključ dobrog početka neće biti nužno u strukturi, već u djelomičnom oslanjanju na provjereni pristup, sa slobodom silne količine talenta u prednjoj liniji i referentnom kreatorskom točkom u veznom redu. Kad se taj dio kadrovski definira, Xabi će imati više nego dovoljan temelj iz kojeg će moći graditi momčad po svom ukusu, bilo to kroz nadogradnju Ancelottijevog stila ili kroz transformaciju Reala u pozicijsku momčad. Ako ne, naići će na iste prepreke na koje je Ancelotti naišao, a Real će naivno ponoviti istu pogrešku zbog koje originalni Galacticosi nikada nisu ispunili svoj potencijal.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
