Devedesetih godina prošlog stoljeća talijansku Serie A nazivali su NBA ligom nogometa. I to s pravom. Sve moguće najveće zvijezde svijeta igrale su na čizmi, a talijanski klubovi su osvojili dvije Lige prvaka od sedam odigranih finala, tadašnji Kup UEFA osvojen je šest puta u 11 finala u kojima su se tri puta međusobno sastajali, Kup pobjednika kupova je osvojen dva puta iz tri pokušaja, a tri puta u šest odigranih sezona osvojen je i legendarni Intertoto kup.
Generacija rođena 80-ih godina prošlog stoljeća, uključujući i autora ovog teksta, dobrim se dijelom zaljubila u nogomet prateći Serie A kroz Peticu i prijenose nedjeljnih večernjih derbija na državnoj nam dalekovidnici, a mi koji smo živjeli na Jadranskom moru uvijek bi se nekako snašli pa putem dobrih starih satelitskih antena, ali i pomicanjem kućnih antena da bi uhvatili Rai, Rette4 ili Canale5, uz već standardno izvještavanje Andree Marsanicha o događanjima u Serie A i Serie B na Radio Rijeci nedjeljom popodne.
Talijani su se još nekako držali do druge polovice prvog desetljeća ovoga stoljeća, Milan je osvojio dvije europske titule, uz po poraz u finalu i njih i Juventusa, ali tadašnje stupanje na scenu velike ekonomske krize uništilo je talijansko gospodarstvo, čime se jedini oduprio nakratko Inter te na čelu s Joseom Mourinhom stigao do još jedne, do danas posljednje titule u Ligi prvaka jednog talijanskog kluba 2010. godine.
Kriza je dobro potresla talijanske klubove, a loši europski rezultati samo su bili odraz godina neulaganja u igrački kadar, ostarjeli stadioni, loš rad u omladinskim kategorijama, što se na koncu, uz jedan sjajan bljesak 2021. godine, odrazilo i na reprezentaciju Italije. Ipak, taj osvojen EURO kao da je bio okidač za dodatan zamah na putu ozdravljenja talijanskog nogometa. Tako su u posljednje tri sezone Talijani odigrali jedno finale Lige prvaka, dva finala Europa lige od čega su jedno i osvojili, dok su jednom u tri odigrana finala podigli i pehar Konferencijske lige.
Još uvijek je to daleko od glamura Premier lige, kvalitete Primere, pa i Bundeslige, čiji se nogomet barem igra na najmodernijim stadionima, za razliku od onih talijanskih koji se tek povremeno ušminkavaju. U posljednjih 13 godina tek su Cagliari i Juventus dobili nove stadione, Udinese i Atalanta su svoje potpuno renovirali pa osim iste lokacije nemaju nikakve veze s prijašnjim reliktima prošlosti, dok je osim ovih nabrojanih najmlađi stadion onaj Monze iz 1988. godine, a prije njih Empolija i Genoe iz 1965. i 1966. godine. Dok se i te stvari ne pokrenu, teško će se Calcio vratiti među tri najatraktivije lige za gledanje.
Međutim, ima nas dovoljno luđaka koji smo spremni svaki vikend izdvojiti nekoliko sati za pogledati Empoli-Monza, Cagliari-Milan i Atalanta-Roma. A s novom, 123. po redu sezonom krenut ćemo baš danas, od 18:30h susretima Genoe i Intera te Parme i Fiorentine.
Branitelj naslova Inter izgleda mrvicu jači nego lani, iako nije puno mijenjao na svome rosteru. Nitko od igrača uže rotacije osim Alexisa Sáncheza nije napustio momčad, ali pojačana je konkurencija u vezi dovođenjem Piotra Zielińskog te u napadu Mehdija Taremija i povratkom s posudbe Martína Satriana. Problema s ozljedama trenutno imaju četvorica igrača koji će većinu svojih minuta tražiti s klupe, ali imaju sasvim dovoljno širine za iznijeti sezonu, pa ako ostanu na okupu i izbjegnu ozljede ili neke unutarnje trzavice, za očekivati je da će obraniti postojeći i osvojiti svoj 21. Scudetto.
Njihov gradski rival Milan solidno je tržio ovoga ljeta, dovevši u svoje redove Alvara Moratu, Emersona Royala i Strahinju Pavlovića za ukupno tek 46 milijuna Eura, a blizu dolaska je i veznjak Monaca, reprezentativac Francuske Youssouf Fofana, dok osim Oliviera Girouda nitko iz uže rotacije nije napustio redove Rossonera. I dalje je to slabiji roster od Intera u kojem nedostaju kvalitetniji pojedinci u sredini veznog reda i obrambene linije da bi se ozbiljnije uputili u borbu za naslov, ali možda nas na čelu s novim trenerom Paulom Fonsecom pozitivno iznenade.
Jako turbulentno ljeto je iza Juventusa, a ono još nije gotovo. Novi trener Thiago Motta početkom kolovoza zahvalio se osmorici igrača, uključujući prvu zvijezdu momčadi Federica Chiesu, a tu se još nalaze Wojciech Szczesny, Mattia De Sciglie, Weston McKennie, Filip Kostić i tako dalje. Problem je što nitko od njih još nije prodan, pa trenutni sastav Stare Dame izgleda jako tanko. Unatoč svemu, prvih 11 izgleda sasvim pristojno, a jako dobrim su se na pripremama, unatoč lošim rezultatima, pokazali novopridošli vratar Michele Di Gregorio te veznjaci Khéprem Thuram i Douglas Luiz. Ukoliko ne nađu načina kako pojačati i obrambenu liniju i krilne pozicije i klupu, pred Juventusom je jako teška sezona u kojoj bi upitna mogla biti i treća pozicija, a kamo li nešto više od toga. Da bi to učinili moraju se riješiti balasta na kojeg Motta ne računa, a to za sada ide mnogo sporije nego su očekivali.
Za vratom bi im mogla ozbiljno zapuhati Roma, koju svi hvale kako je odradila dobar prijelazni rok. A upravo u tome se najbolje ogleda pad talijanskog nogometa. Svaka čast Artemu Dovbyku, Enzu Le Féeu, Samuelu Dahlu i meni omiljenom Matiasu Souléu koji su dovedeni za ukupno 83 milijuna Eura, ali usporedimo to s 2000. godinom kada su za isti iznos, iako bi to danas bilo puno više novaca, dovedena puno jača imena – Gabriel Battistuta, Emerson, Jonathan Zebina, Walter Samuel i doduše već veteran Abel Balbo. Solidnu momčad po svome guštu složio je Daniele De Rossi, ali teško da se mogu upustiti u borbu za prva dva mjesta, iako Liga prvaka ne bi trebala biti toliko nedostižna koliko u prethodnim sezonama.
Nešto jači u odnosu na prošlu sezonu trebao bi biti Napoli, koji je u svoje redove doveo Andreu Buongiorna, Leonarda Spinazzolu i Rafu Marina, dok su s posudbe vraćeni Michael Folorunsho i Walid Cheddira, a nitko od važnijih igrača nije napustio klub, pa se prošlosezonsko katastrofalno 10. mjesto ne bi trebalo ponoviti.
Dva preostala člana Lige prvaka osim Intera, Milana i Juventusa imala su potpuno različita ljeta po kadrovskom pitanju. Najveći nedostatak Atalante biti će dugotrajni izostanak Gianluce Scamacce zbog ozljede koljena, a umjesto njega u Bergamo je iz Genoe doveden reprezentativni mu suigrač Mateo Retegui. Valja još spomenuti akvizicije stopera Bena Godfreya te veznjaka Nicóla Zaniola, uz odlaske nekoliko rotacijskih igrača koje će nastojati nadoknaditi s nekoliko povratnika s posudbi, a uz dozu sreće mogli bi se uputiti u borbu za novi plasman u Ligu prvaka. Od našeg Marija Pašalića očekuje se da opet bude važan kotačić u Atalantinoj veznoj liniji te da ponovno koketira s dvoznamenkastim brojem golova u sezoni.
Bologna s druge pak strane izgleda bliže sredini tablice, nego ponovno vrhu. Joshua Zirkzee i Andrea Calafiori nastavljaju svoj nogometni put u Engleskoj, a prave zamjene za dva najvažnija prošlosezonska igrača nisu dovedene. Ako tome dodamo da se Lewis Ferguson neće vratiti na travnjak prije siječnja te da će zbog ozljeda još petorica veznjaka i jedan stoper propustiti otvaranje sezone, to ne zvuči optimistično za klub koji će se morati boriti na dva fronta. Ipak, to možda znači više minuta za naše Martina Erlića i Nikolu Moru.
Lazio, Fiorentina i Torino u novu sezonu ulaze s gotovo istim sastavima i ambicijama, a to je plasman u gornju polovicu tablice i borba za što kvalitetnije europsko natjecanje. Momčad na koju bi trebalo obratiti pažnju je novajlija Como, čiji je sportski segment odradio sjajan prijelazni rok, pojačavši se s nekoliko kvalitetnih igrača u svakoj od linija, a spomenuti ćemo samo neke – Emil Audero i Pepe Reina na vratima, Alberto Moreno i Raphaël Varane u obrani, Gabriel Strefezza u vezi te Andrea Belotti u napadu.
Genoa, Verona, Monza i Udinese prema trenutnom stanju stvari trebali bi se boriti za pozicije u sredini tablice, dok borba za ostanak čeka Cagliari, Lecce, Parmu, Veneziju i Empoli, koji trenutno izgleda dosta tanko i kao naizgledniji kandidat za ispadanje na kraju sezone, gdje bi nijanse trebale odlučivati o tome tko ostaje, a tko ispada.
Osim već nabrojanih Pašalića, Erlića i More, od hrvatskih nogometaša ove ćemo sezone u Serie A gledati još nepoderivog Milana Badelja s kapetanskom trakom u Genoi, gdje će mu društvo praviti Marko Pajač, zatim trenutno ozlijeđenog Nikolu Vlašića u Torinu, Marina Pongračića u Fiorentini, Tomu Bašića u Laziju, Mirka Marića u Monzi, Filipa Benkovića u Udineseu, Marina Šverka i Matu Jajala u Veneziji te Mirka-Antonija Čolaka u Parmi.
Koliko nas kvalitetniji nogomet očekuje u novoj sezoni, vidjeti ćemo nakon prvih nekoliko kola, a do tada će se dogoditi još nekoliko promjena u sastavima momčadi. Mi se samo nadamo da uzbuđenja, koja su oduvijek krasila talijanski klupski nogomet, neće nedostajati ni ove sezone te da ćemo nakon svakoga kola pričati više o lijepim akcijama i pogocima te o Zoni Cesarini nego o sudačkim greškama.
