Ante Rebić uskoro bi trebao biti predstavljen kao novi igrač Hajduka i najzvučnije ovoljetno pojačanje u hrvatskom nogometu. Ne stiže u najboljem trenutku karijere i nije nerealno očekivati da neće opravdati tu titulu, ali je sigurno ime koje europskim renomeom stvara najveća očekivanja u prvoj sezoni.
U inicijalnim planovima momčadi Gonzala Garcije, Rebić se nameće kao logičan prvi izbor na lijevom krilu, poziciji s kojom se Bijeli godinama muče. Problemi Hajduka s krilnim pozicijama se većinom povezuju s nedostatkom konkretnog učinka koji bi rasteretio glavnog igrača momčadi, Marka Livaju, koji je prošle sezone jedini prebacio otužnu brojku od tri pogotka.
Livaja rješava više napadačkih problema svoje momčadi nego bilo koji igrač lige, ali njegovo prisustvo stvara dileme u situacijama na krilu. Livaja nije problematičan za njihovu igru, dapače, ali je različit profil napadača čija pojava stvara potpuno drugačije taktičke situacije u odnosu na profil klasičnog napadača. On je puno kompletniji i raznovrsniji, igrač je koji voli razigravati i primati loptu ili leđima okrenut golu ili u slobodnijoj ulozi lažne devetke koja se inteligentno otvara u drugim zonama koje nisu karakteristične za napadača.
Klub nije uspio kvalitetno okružiti Livaju
Takav profil zahtjeva prilagodbu stila igrača koji ga okružuju. Neki treneri i sportski direktori su inzistirali na napadaču ispred njega koji bi mu omogućio slobodu u ulozi klasične desetke, no to nikad nije bilo održivo i balansirano rješenje. Takva rješenja su se smišljala zbog problema profila krila koja nisu mogla koristiti Livajinu specifičnost te su se zato mučila s učinkom.
To su uglavnom bili igrači koji vole dobiti loptu u noge i nuditi se u izolacijama i međuprostoru, a na taj način nisu pozitivno utjecali na geometriju i dinamiku Hajdukove igre. Nedostatak dubine omogućavao bi obrani da se lakše orijentira na Livajina spuštanja, a višak igrača u sredini zatvarao bi te prostore u kojima briljira kad se spusti u njih.
Za takvu igru su potrebna direktnija i konkretnija krila koja će imati volju i inteligenciju u igri bez lopte za napadanje prostora iza protivničke linije koju Livaja rasteže svojim izvlačenjem. Indikativna statistika za takav pristup govori o tome da su Jan Mlakar i Rokas Pukštas jedini starteri koji su uz Livaju uspjeli prebaciti brojku od sedam ili više pogodaka u klupskoj sezoni.
To su igrači koji temelje igru na karakteristikama bez lopte, prepoznavanju otvorenog prostora i kontinuiranom napadanju dubine. Ni jedan ni drugi nikad nisu bili među najkvalitetnijim igračima u momčadi, ali upravo zbog takvog odnosa učinka i kvalitete stvaraju jasan smjer profila kakvima treba okružiti Livaju kako bi se njegov utjecaj proširio na učinke drugih.
Hajduk nije imao igrača Rebićevog profila
Rebić u Hajduku može biti upravo takav igrač. Igračke kvalitete koje njega krase su kvalitete opasnog nogometaša koji nije klasično krilo, a ni klasični napadač. Takav profil je odbojan mnogim momčadima jer je nedefiniran i težak za uklopiti, no za specifični kontekst Hajdukove igre je savršen.
Rebić je svoje ponajbolje igračke dane odrađivao u tandemu s Zlatanom Ibrahimovićem u vrhu napada Milana. Zlatan je tad imao sličnu ulogu kao Livaja u Hajduku, primarni razigravač momčadi koji se često izvlačio van napadačke zone.
Rebić je tad fantastično koristio i nadopunjavao takvu pojavu u vrhu napada i stvarao fantastičnu dinamiku. S nominalno lijeve pozicije, Rebić bi svojim suprotnim kretnjama, rotacijama i napadanjima prostora zadavao probleme obrani kojoj se bilo puno teže orijentirati na legendarnog Šveđanina.
Osim Livaje u vrhu napada i dinamike iz Milana koju Rebić može prenijeti, Hajduk ima cijeli temelj strukture lijeve strane koja jako dobro može uklopiti takvu ulogu. Šimun Hrgović može prirodno i kvalitetno nadomjestiti širinu koju bi Rebić napuštao ulascima u sredinu, s obzirom da je riječ o igraču fantastičnog ubačaja kojeg klub želi razviti u odličnog napadačkog beka.
A balans toj poprilično agresivnoj lijevoj strani može dati i osporavani Filip Krovinović na dnu trokuta, koji takve dinamike godinama tiho održava pod svim trenerima koji su prošli klupu Bijelih. Rebić na pravoj razini može potaknuti nove ambicije i dovesti lijevu stranu na visoku razinu od prije tri sezone kad je Krovinović održavao trokut s Mlakarom i Dariom Melnjakom koji je bio jedan od glavnih pokretača momčadi.
Uklapa se u ideju koja se razvija
Takva ideja igre nije plod mašte, već i stvarni pristup čije se osnove mogu vidjeti u prvoj postavljenoj utakmici novog trenera. Krovinović je protiv Zire igrao na dnu trokuta, Hrgović je bio podignut visoko, a Noa Skoko je bio taj koji je ulazio prema sredini. Trokut je funkcionirao jako kvalitetno, kombinatorikom je stvorio jedini pogodak na utakmici, a Skoko je odradio individualno fantastičnu utakmicu.
No, Skoko je prirodni veznjak te je na krilu imao ulogu dodatnog veznjaka koji se otvarao prema međuprostoru. Takvo otvaranje je zatvorilo liniju dodavanja prema Livaji i međuprostor koji on najviše voli, a time je njegov utjecaj na igru znatno ograničen. Sitna prilagodba u takvom sustavu s Rebićem u igri može stvoriti savršenu situaciju za sve profile na toj strani. Rebić bi također ulazio prema sredini, ali ne prema prostoru između linija, već kao prijetnja na ramenu zadnjeg igrača obrane, što bi stvorilo prijetnju dubini koja bi oslobodila Livaji prostor za ogroman utjecaj na igru i kreaciju iz međuprostora.
Rebić bi u takvoj situaciji mogao koristiti svoju fantastičnu kvalitetu u završnici s obje noge, ali i dalje dovoljno situacija u kojima će biti sposoban koristiti dribling na krilu. Igranjem u takvom trokutu će biti maksimalno rasterećen u kreaciji kroz tehničku kvalitetu u sitnom prostoru, nešto što mu nije među jačim karakteristikama. I ključno i osnovno, momčadi dodaje iskusnu i dokazanu napadačku kvalitetu na koju se može osloniti veliki dio ideje, i s Livajom i bez njega.
Hajduku se isplati riskirati s Rebićem
Rebić je dokazana kvaliteta, ali pitanja o njegovoj formi i putanji karijere su sasvim opravdana. Posljednje dvije godine nije uspio uhvatiti kvalitetan ritam u Besiktasu i Lecceu koji bi ga vratio na staru razinu. Velik utjecaj ima i poveći broj ozljeda posljednjih godina koji također otvara pitanje o dostupnosti, fizičkoj spremi potrebnoj za praćenje očekivanja i tome hoće li uspjeti prilagoditi svoju igru fizičkom padu koji će možda uslijediti.
Uz sve upitnike, ovaj posao je rizik koji se svima isplati. Financijski uvjeti će biti povoljni za klub, a od njega mogu dobiti razinu najboljeg igrača lige. Rebić na Poljudu ima sve predispozicije za uspjeh, jedan je od rijetkih igrača koji se ne mora prilagođavati Livaji jer njegova nogometna divljina i neobuzdanost je savršen par za slobodu i lucidnost Hajdukove desetke. Takva situacija mu otvara potencijal za ogroman uspjeh, kako ekipni i igrački, tako i statistički, a dalje sve ovisi o čvrstoj glavi, zdravim nogama i stabilnom klubu.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
