Dinamo se već neko vrijeme nalazi u svojevrsnoj krizi, a prethodna polusezona samo je bila potvrda svega lošeg što se događalo u periodu ranije. Iako je narativ u medijima kako klub iz Maksimirske 128 već dugo nije bio u lošijem stanju, Modri su na kraju, barem s rezultatske strane, odradili vrlo solidan jesenski dio sezone.
Završili su drugi u skupini Konferencijske lige i tako osigurali europsko proljeće, rutinski riješili protivnike u Kupu, dok u prvenstvu, uz dvije utakmice manje, zaostaju sedam bodova za vodećim Hajdukom.
Sada je već svima potpuno jasno kako je Dinamo svoje ključne igrače u vidu Dominika Livakovića, Josipa Šutala i Luke Ivanušeca prodao bez ikakvog plana kako ih nadomjestiti. Njihove zamjene ili nisu dovedene uopće ili su stigle debelo prekasno, a turbulencije oko kvalitete igračkog kadra posljedica su ne samo posljednjeg, već zadnjih nekoliko prijelaznih rokova koji su odrađeni ispod svakog nivoa.
Klub i dalje nema sportskog direktora, a Sergej Jakirović je dobio praktički punu ovlast oko planiranja transfer politike u ovom prijelaznom roku. Tako su u Dinamo stigli Japanac Takuya Ogiwara na poziciji lijevog beka, s posudbe su povučeni stoper Moreno Živković i napadač Fran Brodić, a posljednja odluka je dovođenje Arbera Hoxhe iz Slaven Belupa.
Pozicija lijevog krila ranije nije bila problematična
Mislav Oršić dugo je svojim igrama uveseljavao navijače, a nakon njegovog odlaska u Southampton na toj poziciji osvanuo je Ivanušec. Proljetni dio prošle sezone odigrao je zaista maestralno, a u tom razdoblju upisao je deset pogodaka i dvije asistencije te bio uvjerljivo najbolji igrač ekipe. Napokon je dobio kontinuitet na jednoj poziciji, a to je rezultiralo povratkom u kadar reprezentacije i transferom u nizozemski Feyenoord.
Unatoč tome što je doveden prekasno, Luka Stojković je ipak stigao kao njegova direktna zamjena, ali faktor sreće nije bio na Dinamovoj strani. Talentirani 20-godišnjak teško se ozlijedio praktički odmah po dolasku u Maksimir, a pozicija lijevog krila ostala je prepuštena Dariju Špikiću i Gabrijelu Vidoviću koji očito nisu zadovoljili.
Ostala ofenzivna rješenja poprilično su jasna. Bruno Petković neupitno je prvi napadač ekipe, za Martina Baturinu rezervirana je pozicija desetke, dok se Takuro Kaneko svojim predstava u drugom dijelu polusezone izborio za svoje mjesto na desnom krilu.
Uslijed svih problema koje je imao u igri, Dinamo je u posljednje vrijeme relativno solidno počeo dolaziti do suparničke zadnje trećine, a glavni problem im se javljao upravo tamo. Ove sezone su po posjedu lopte uvjerljivo prva momčad lige sa 63%, dok drugi Hajduk ima gotovo deset posto manje. Ipak, Dinamo je postigao samo 31 pogodak u 17 odigranih kola, ispred njih su Rijeka s 33 i Osijek s 37 golova, a prošle sezone su nakon istog broja odigranih utakmica postigli čak 17 pogodaka više.
Doduše, u prilog im ne ide što su trenutno odigrali manje utakmica od svojih konkurenata, ali to ne mijenja činjenicu kako, između ostalog, imaju problema i u napadačkom dijelu.
Je li Hoxha taj?
Prema Hrvatskom jezičnom portalu pojam precijeniti podrazumijeva kada od nekog očekujete da učini ono što on zapravo nije u mogućnosti. Ljudi često precjenjuju svoje i podcjenjuju tuđe, a istovremeno vrlo brzo zaboravljaju i pamte okolinu samo po posljednjim događajima.
Slaven Belupo na polusezoni zauzima osmo mjesto na tablici, a Hoxha je u 18 odigranih utakmica postigao pet golova i upisao jednu asistenciju. Njegov suigrač Benedik Mioč je pak najbolji strijelac kluba sa šest golova, ali i najbolji dodavač s čak pet asistencija. Dakle, u prethodnom razdoblju Hoxha nije ni prvo ime ekipe koja se nalazi u donjem dijelu HNL-a. U redu, bio je jedan od nositelja igre prema naprijed, ali raditi razliku u klubu poput Dinama je nešto sasvim drugačije.
Zapravo, Hoxhin učinak ni u Slavenu nije bio posebno impresivan. Njegove vjerojatno dvije najbolje karakteristike su dribling i udarac izvana. Trenutno je šesti igrač lige po broju uspješnih driblinga po utakmici, a uspijeva mu njih 1,2 u prosjeku. Međutim, njegova uspješnost driblinga je mizernih 32% što bi značilo da mu u praksi trebaju tri pokušaja da bi jednom prošao suparničkog igrača.
Nekolicina igrača je u slabijim klubovima imala impresivnije učinke i značajnije uloge pa to nisu uspijevali prenijeti na razinu više. Antonio Marin, koji je nedavno otpisan kao višak, nikada u dresu Dinama nije pokazao ni približnu raskoš talenta o kojem se nadaleko pričalo.
Ipak, taj isti igrač je prije dvije sezone na posudbi u Šibeniku upisao osam golova i sedam asistencija te s 1,7 driblinga po utakmici, uz uspješnost od 54%, bio među najboljim pojedincima u ligi u toj kategoriji. Kristijan Lovrić je prije odlaska u Osijek imao izrazito dominantnu sezonu u Gorici gdje je u dvije sezone zaredom bilježio dvoznamenkaste brojke u kategoriji golova.
Da, drugačiji su profili igrača, ali Hoxha ničim nije pokazao kako je dovoljno dobar da bi bio igrač prevage u borbi za titulu.
Transfer koji nema previše smisla
Hoxha u Dinamu sigurno neće biti glavna karika te će imati puno manje prilika za iskorištavanje svojih vrlina u igri, a to su prije svega situacije jedan-na-jedan. S druge strane, moguće kako ga Jakirović nije primarno doveo kako bi driblao, ali to tek nema pretjeranog smisla. On može biti iskoristiv u napadanju prostora iza leđa suparničke obrane, nešto slično što je na toj poziciji godinama radio Oršić, ali ni blizu na tako visokoj razini.
Jasna je ideja da Jakirović želi Petkoviću dovesti igrača takvih karakteristika jer se ta formula u prošlosti pokazala dobitnom. Ali, koliko smisla ima dovoditi igrača za skoro dva milijuna eura koji neće biti u prilici iskorištavati svoje najbolje vještine i koji u perspektivi nije siguran prvotimac? Pa i nema baš.
Dinamo se nalazi u specifičnoj situaciji gdje moraju spašavati što se spasiti da. Ako se već traži kratkoročno rješenje, što Hoxha svakako je, puno bolja opcija bi bila prihvatiti financijske uvjete Fiorentine i dovesti Josipa Brekala na posudbu.
