Error, group does not exist! Check your syntax! (ID: 28)
Komentar

Bi li Pep Guardiola mogao osvojiti naslov s Cibalijom?

Još nas samo jedan dan dijeli od finala Lige prvaka između Manchester Cityja i Intera. Nakon osvojenog naslova državnog prvaka te FA kupa, Pep Guardiola ima priliku osvojiti treble pobjedom u tom finalu, a samim time donijeti Cityju prvi puta u povijesti trofej Lige prvaka. Ne bi Guardioli bio prvi put da spaja domaće prvenstvo, domaći kup i Ligu prvaka jer je to postigao s Barcelonom još 2009. kada je uz te trofeje nadodao i španjolski superkup, UEFA superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo.

Unatoč svoj sili trofeja koje je osvojio, prvo s Barcelonom, nakon toga s Bayernom, a sada s Manchester Cityjem, Guardiolu često prati epitet ćelave prevare. Taj termin označava da je Guardiola u svojoj karijeri imao sreće jer je vodio već moćne i etablirane ekipe i jer je imao novaca da radi što hoće na tržištu. Uz to se mora nadodati i rečenica da Guardiola može dokazati da je dobar trener jedino ako ode u klub srednjeg ili nižeg ranga te s tim klubom nešto osvoji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto bi Guardiola uopće htio to napraviti s obzirom na to da bi ga za trenera htio skoro svaki klub svijeta je nepoznato, no postoji određeni broj ljudi koji očito tako validira kvalitetu trenera. Kada pričamo o ljudima s naših prostora, najčešće možemo čuti izjavu: “Što ne ode u Cibaliju i s njima ne osvoji nešto, ako je tako dobar trener?”

Da bi uopće došli do nekakvog odgovora na ovo pitanje, proanalizirati ćemo rad Pepa Guardiole i usporediti ga s radom ostalih trenera, odnosno s uspjesima ostalih klubova u to vrijeme te ćemo uzeti u obzir sve ono o čemu se priča kada se kritizira Guardiolu. Nepristranosti radi, tekst je pisan od strane autora koji nije ljubitelj dotičnoga, niti su mu simpatični klubovi koje je Guardiola vodio u karijeri.

Barcelona

Guardiola je u Barcelonu stigao 2008. te je naslijedio momčad koju je vodio Frank Riijkard. Kada se želi diskreditirati Guardiolu i njegov period u Barceloni se koriste najčešće tri kritike – naslijedio je već gotovu momčad od Riijkarda, imao je najboljeg igrača svijeta u ekipi, trošio je novac.

Riijkardova najuspješnija sezona s Barcelonom je bila ona 05/06 kada je osvojio ligu i Ligu prvaka. U iduće dvije sezone Riijkard nije uspio osvojiti te trofeje nakon čega ga zamijenjuje Guardiola. Sama činjenica da nije uskočio u pobjedničku momčad, jer ona to tada dvije sezone nije bila, opovrgava dio da je samo nastavio gdje Riijkard stao. Kada uspoređujemo pak same momčadi, može se naći dovoljno promjena u kadru koji je osvojio Ligu prvaka 2006. i ovoga koji će osvojiti 2009.

Van Bommel, Deco, Edmilson, Motta i Gabri su u toj sezoni zajedno upisali 158 nastupa. Niti jedan od tih igrača neće biti dio Guardioline momčadi. Dio te momčadi neće biti ni Ronaldinho, ni Larsson, ni Giuly koji su ukupno upisali 126 nastupa i zabili 47 golova, a otići će i Belletti i van Bronckhorst koji su upisali 76 nastupa u toj sezoni.

Barcelona 2006. vs Barcelona 2009.

U Guardiolinoj momčadi, obranu su činili Puyol, Marquez, Pique, Abidal, Dani Alves, Sylvinho i Caceres. I dok su Puyol, Marquez i Sylvinho bili stara garda, Pique i Dani Alves su igrači koji su stigli s Guardiolom. Caceres također, no on je ipak igrao nešto manje utakmica od ove dvojice. Abidal je pak stigao tek u sezoni ranije. Guardiola je dakle morao raditi neke izmjene s obzirom na Riijkarda, a tu treba napomenuti i da u momčadi više nije bilo ni Thurama ni Zambrotte koji su bili standardni u obrani sezonu prije.

Xavi i Iniesta su bili bitan kotačić momčadi čitavo vrijeme, no s Guardiolom priliku u prvoj momčadi dobiva Sergio Busquets. Busquets je odmah u prvoj sezoni upisao 41 nastup, dok ih je 46 upisao Seydou Keita, igrač kojeg Guardiola kupuje. Yaya Toure je pak stigao sezonu prije.

I dok je Pepu ovdje upala sjekira u med s Xavijem i Iniestom, implementacija Busquetsa u tu slagalicu je bio jedan od ključnih poteza za sve ono što ćemo gledati od Barcelone u narednom periodu. Keita će također biti igrač koji će po sezoni imati 40 do 50 nastupa.

Lionel Messi je dakako glavni adut svima onima koji će Guardiolin uspjeh u Barceloni nazvati sretnim, no koliko god da je Messi pomogao Guardioli, sigurno je da je i Guardiolina filozofija pomogla njemu. Prije Pepa, Messi je ukupno zabio 42 gola u svim natjecanjima u tri pune sezone i jednoj polovičnoj. Prvu sezonu s Guardiolom, Messi zabija 38 golova.

Iako će Valdes, Puyol, Xavi, Iniesta i Messi ostati igrači iz Riijkardove ere koji će bitnu ulogu igrati i u onoj Pepovoj, promjena oko njih je napravljeno sasvim dovoljno, a i njihova igra se dovoljno promijenila, da je teško reći kako je Guardioli sjelo baš sve samo od sebe i kako su to plodovi Riijkardovog rada.

Preostaje još pitanje novca, jer kupiti će Pep i Villu i Mascherana i Ibrahimovića između ostalih. U tom periodu od 4 sezone koliko je Guardiola bio u Barceloni, on ipak nije bio najveći potrošač. Manchester City, Real Madrid i Chelsea su u tom periodu ipak trošili više, a Barcelona je četvrta s potrošnjom koja je bila tek za 5 milijuna viša od one Juventusove. Egzaktne podatke o plaćama u tom periodu je teško pronaći putem slobodnih izvora, no postoje neke informacije o najplaćenijim igračima toga doba te je vidljivo da igrači Barcelone ne odskaču od ostalih s vrha hranidbenog lanca.

S obzirom na to da je Guardiola osvojio jednaki broj nacionalnih prvenstava kao svi klubovi koji su trošili više od Barcelone zajedno te da je osvojio i dvije Lige prvaka u četiri sezone pa samim time ni svi top potrošači zajedno ne mogu imati više titula od njega, predbaciti mu da je kupovao titule je poprilično teško.

Tvrdnju da je bilo tko mogao voditi tu ekipu je također teško potvrditi jer dok je Pep ostao čitave te 4 sezone u Barceloni, mnogi klubovi koji su trošili sličan novac su promijenili nekoliko trenera. Konkretno, Chelsea četiri, Juventus četiri, a Real Madrid tri. Da je sav taj talent iz La Masije lako implementirati, Barcelona možda ne bi niti mijenjala onda Riijkarda. Guardiola je iskoristio svo znanje koje je imao o klubu iz igračke karijere, ali i iz godine dana u B momčadi gdje je bio trener, i nadogradio postojeće temelje da stvori svoju uspješnu epohu. Gotovo je nemoguće zamisliti da bi itko drugi napravio istu stvar, kao što je i pogrešno reći da je imao puno bolju startnu poziciju nego li ijedan trener koji je preuzeo uspješan i bogat klub u to vrijeme.

Bayern

Pepov rad u Bayernu zna biti i najviše kritiziran jer se smatra kako je posao osvajanja Bundeslige s Bayernom najjednostavniji posao, barem što se osvajanja neke od velikih pet europskih liga tiče. Stajalište je to koje je vjerojatno teško odbaciti, no to ne znači da je Guardiola imao lagan posao.

Bayern je specifična sredina u kojoj je trener konstantno okružen klupskim legendama i kompliciranim igračima pri čemu je teško zadržati autoritet. Klub s razlogom zvan FC Hollywood je prožvakao i ispljunuo mnoge trenere, ali ne i Guardiolu. Kada pogledamo trenere Bayerna u 21. stoljeću, vidimo da je samo Ottmar Hitzfield bio duže na klupi Bayerna od Pepa.

Osvajanje Bundeslige s Bayernom možda i je jednostavan zadatak, ali očuvanje posla u klubu unatoč uspjehu nije. Otkaze su u puno bržem roku dobivali i Felix Magath, i Jurgen Klinsmann, i Louis van Gaal, i Carlo Ancelotti, i Niko Kovač, i Julian Nagelsmann. Hansi Flick je otišao svojom voljom jer je htio voditi njemačku reprezentaciju, no svi ostali na neki način u konačnici nisu odgovarali bavarskom klubu, iako su svi osim Klinsmanna osvajali trofeje.

Guardiola je uz Hitzfelda jedini trener Bayerna 21. stoljeća koji je trajao dulje od 1000 dana. U konkurenciji svih trenera koji su se zadržali dulje od 1000 dana u Bayernu, Guardiola ima najviše osvojenih bodova po utakmici. Izvor: Transfermarkt

Otkako postoji Bundeslige, u Bayernu su samo Udo Lattek i Jupp Heynckes osvajali više domaćih prvenstava od Guardiole, a ako gledamo kombinaciju liga + kup, onda je Lattek jedini iznad Pepa. Međutim, domaći trofeji nisu bili problem Guardioli već onaj Lige prvaka, zbog čega ćete čuti od kritičara da se epizoda u Bayernu podrazumijeva kao neuspješna.

Iako mu je europski trofej izmakao, ispada kao da je Guardiolin Bayern bio kriminalan u Europi, dok je u stvarnosti igrao tri uzastopne sezone polufinale natjecanja pri čemu ga je dva puta izbacio i klub koji će u konačnici isto natjecanje i osvojiti. Opet se vraćamo na priču da nema puno trenera u povijesti Bayerna koji su toliko godina uzastopno držali klub u borbi za vrh Europe. U novije vrijeme se to može samo reći za Hitzfelda i Heynckesa. Ispadanje od kakvog Villarreala u četvrtfinalu tada pod Pepom nije bila opcija.

U čitavom tom periodu, Bayern nije bio među najvećim potrošačima u Europi. U onoj prvoj sezoni kada je Pep stigao je čak 30 klubova u Europi potrošilo veći iznos od Bayerna kada gledamo neto iznos, dok su u čitavom tom Pepovom periodu bili četrnaesti. Novac koji je trošio Bayern je bio sličniji Sunderlandu, Napoliju i Valenciji nego li Cityu, Unitedu, Barceloni, Realu ili Milanu.

Što se nasljeđivanja ekipe tiče, tu se treba priznati da je dobio od Heynckesa jednu ozbiljnu grupu igrača i da nije bilo potrebe previše to dirati. Međutim, isto tako treba reći i da je Pepova ostavština jednako velika. U njegovo vrijeme će u klub stići Gotze, Thiago, Lewandowski, Kimmich, Alonso, Bernat, Coman, Vidal. Upravo se Guardiolu kreditira što je već u njegovo vrijeme Bayern učio kako će izgledati budućnost bez Robbena i Riberya, i što je velika okosnica one Flickove momčadi upravo ostavština rada Guardiole.

Pod njim je Müller dobio etiketu “Raumdeutera”, pod njim je Lewandowski postao gol mašina, pod njim je Kimmich postao nezamijenjivi dio momčadi, pod njim su ključni igrači postali Coman, Thiago i Alaba. Flickova momčad se često u njemačkim medijima znala nazivati savršenim spojem Guardioline i Heynckesove, a zasluge je dobio i 2014., kada je Njemačka osvojila Svjetsko prvenstvo, kao trener koji je za tu sezonu izbrusio Bayernove igrače koji su bili ključ reprezentacije.

Davies, Goretzka i Gnabry su jedini igrači iz šampionskog Bayerna 2020. koji nisu igrali pod Guardiolom

Bayern je dominantna sila u ligi, ali nije bilo lako ostati na klupi toliko dugo i kontinuirano osvajati trofeje što je jako dobro vidljivo na primjeru svih ostalih trenera. Nakon odlaska Guardiole je Bayern na tržištu trošio više na igrače, a treneri su ostajali kraće, dok su neki vidimo nedavno imali i ozbiljnih problema pri osvajanju naslova Bundeslige.

I dok je europski uspjeh izostao, utjecaj na klub i na ligu nije. Uostalom, podsjetimo se da je bilo nekoliko klubova koji su trošili veći novac od Bayerna tada, a nisu se doveli u takvu situaciju da im svake godine izostaje tek jedna utakmica da zaigraju u finalu. U tom periodu su to radili samo oni i Real Madrid.

Iako se Bayern navodi i kao najlakši Pepov posao, izuzev Flicka, ga nitko nije mogao replicirati nakon njega. Što znači da možda ipak ne može bilo tko biti trener bavarskog giganta.

Manchester City

Dolazimo tako i do Manchester Cityja, finalista ovogodišnje Lige prvaka i najdominantnije momčadi najpopularnije lige na svijetu.

Nikada se ne spominje da je Guardiola naslijedio već gotovu ekipu u Manchester Cityju jer je jednostavno vječna tema tog kluba – novac. Tvrdnje su poprilično jasne i bazične: Guardiola može u City dovesti koga god želi i kada god želi i zbog toga mu je posao izuzetno lak. Takvu momčad može voditi bilo tko.

City, unatoč svom imidžu, ipak nije klub koji najviše troši na svijetu. Otkako je Guardiola u klubu, neto potrošnja Cityja je malo ispod 667 milijuna eura što ih stavlja na treće mjesto. Od njih su potrošili više i Chelsea sa svojih 806 milijuna i Manchester United s 903.

Kada bi novac bio dostatan da kupi uspjeh, onda bi gledali bogatije vitrine ova dva kluba, no tome nije tako. Chelsea je osvojio u tom periodu jednu ligu, Ligu prvaka, Europa ligu i FA kup. United, koji je potrošio uvjerljivo najviše je osvojio Europa ligu i dva Liga kupa. City je pak osvojio PET ligaških naslova, četiri liga kupa, dva FA kupa te sada igra svoje drugo finale u Ligi prvaka gdje je favorit za trofej. Zanimljivo je i da je Arsenal potrošio tek 23 milijuna eura manje od Cityja, a njihova situacija s trofejima vam je vrlo vjerojatno poznata.

Ako gledamo samu potrošnju, a ne neto kao gore navedenu, onda bi City našli još jedan korak ispod, dok su iznad njih Chelsea, Barcelona i Juventus. Dva potonja kluba ipak imaju i nešto unosnije prodaje igrača zbog čega nisu i na vrhu liste po neto potrošnji.

Neto potrošnja klubova otkako je Guardiola preuzeo City, izvor: Transfermarkt

Iako je to nešto što prosječnom gledatelju nogometa neće značiti puno, metrike koje računaju koliko bi koji klub trebao osvojiti bodova s obzirom na plaću koju daje svojim igračima znaju gotovo svake sezone pokazati i da City osvaja više bodova nego bi trebao.

S obzirom na to da u ligi postoje dva kluba koja su trošila više od Cityja, a da je pri tome City osvojio čak pet naslova prvaka, to bi ipak trebalo kreditirati Guardiolu i činjenicu da ova nevjerojatna dominacija nije građena isključivo na novcu. Nadodati posebno treba unutar nje i onu sezonu s osvojenih 100 bodova što je najdominantnije osvojeni naslov ikada.

Primjer iz sezone 20/21 kada je City osvojio 9 bodova više nego li je to bilo očekivano prema kolektivnoj plaći igračima. Izvor: https://www.thetimes.co.uk/article/bought-the-title-analysis-shows-manchester-city-overachieved-based-on-wage-bill-326mmnz0p

Sada treba spomenuti onu drugu točku kritike, a to je ona izostanka europskog naslova sa Cityjem. Ovdje često čujemo onu rečenicu: “da je tako dobar, osvojio bi Ligu prvaka s njima”. Pomalo je čudna to validacija jer isti ti ljudi govore i onaj prvi dio: “lako je Premiership osvojiti s toliko novaca”. Na neki način ispada kao da je osvajanje pet ligaških titula u šest godina mačji kašalj, a osvajanje kup natjecanja u kojem nerijetko i nasumični događaj može odlučiti meč ultimativni dokaz trenerskog znanja.

Nema sumnje da je Guardiola imao svoje overthinking trenutke u Ligi prvaka. Sjećamo se finala protiv Chelseaja kada je igrao bez zadnjeg veznog te je gurnuo Fodena u sredinu iako je bio sjajan na krilu, a tamo postavio Sterlinga. Sjećamo se i da ga je potpuno dotukao Lyon svojim kontranapadima za koje nije imao nikakvo rješenje.

Međutim, neke stvari su isparile iz sjećanja. Koliko je puta City ustvari bio nadomak prolaska i koliko je puta karma odlučila da ne idu dalje. 2017. kada je Subašić izbjegao potencijalni crveni karton i jedanesterac za City u prvoj utakmici, 2018. kada je čisti gol poništen Cityu u uzvratu protiv Liverpoola koji ih je mogao odvesti na vodstvo od 2:0 prije poluvremena (prva utakmica 3:0 za Liverpool), 2019. kada je Sergio Aguero promašio jedanaesterac za vodstvo protiv Tottenhama u gostima. Sve su to bile neke na knap situacije. Uostalom kao i ona 2022. kada smo gledali onu famoznu grafiku koja je prikazala u 89. minuti da su šanse prolaska Cityja na 99% samo da bi Rodrygo zabio dva gola u 90. i 91. minuti.

Je li sve to uistinu učinilo Guardiolu prevarom? Kada znamo da troše i drugi, da se i drugim otvori neki povoljni ždrijeb, da sreća u kupu zna biti ozbiljan faktor, može li se uistinu reći da nije u tom Cityju napravio ništa?

Tragično po Guardiolu je što vrlo vjerojatno niti nadolazeće finale neće promijeniti mišljenje kritičarima jer utakmica s Interom je dvosjekli mač. Ili će mu u slučaju poraza opet reći da je posložio nešto krivo u momčadi i da je ispao od siromašnije ekipe, ili će mu u slučaju pobjede reći da je imao nikad lakšeg finalista pri čemu će se dakako zaboraviti da je City zabio ukupno 17 golova u nokaut fazi Leipzigu, Bayernu i Realu.

Pravi odabir za Cibaliu?

Ne znamo koliko ćemo dugo još gledati Guardiolu na poziciji trenera neke momčadi jer je i sam izjavio nekoliko puta da mu je Manchester City posljednji angažman. Koliko dugo će još taj angažman trajati i je li tome stvarno tako je predmet špekulacije. No, ukoliko do toga dođe, tada bar znamo da ćemo imati određeni broj ljudi koji će ga moći diskreditirati kao trenera jer nikad nije ništa napravio s manjim klubom. Kao da su eto svi veliki treneri i serijski osvajači trofeja ujedno probijali i male do zvijezda. Ne treba ići dalje od primjerice Cruijffa u Ajaxu i Barceloni, ili Paisleya u Liverpoolu, da se nađu primjeri kojima se nije vikalo “dokaži se u PEC Zwolleu ili Blackpoolu”.

No, čak i da se poigramo s tom teškom fikcijom, misli li itko da Cibaliu ili bilo koji nižerazredni klub čije su kvalitet igrača i financija mizerni ne samo prema europskim standardima, nego i prema onim nacionalnim, može preko noći spasiti veliki strani trener? Ne trebamo ići ni toliko daleko. Možemo samo Guardiolu spustiti u Bournemouth i pitati se bi li oni postali top 6 konkurent lige? Gotovo sigurno je da ne bi. No, to se ne bi dogodilo niti s Ancelottijem, niti Kloppom, niti ikim drugim. Čak i u slučaju neke lude Leicester sezone, dugotrajnost takvog uspjeha temeljena samo i isključivo na trenerskom imenu je neodrživa. Primjera takvih ima mnogo, Bielsin Leeds kao recentan pada napamet, pa je samim time i čitavo to stajalište: “ma vidio bi ga ja u Junaku iz Sinja” potpuno besmisleno.

No, opet, to ne znači da Guardiola u klub nižeg ranga ne bi donio apsolutno ništa. Vrlo je vjerojatno da bi Cibalia ili Junak, tko god vam draži, igrali bolji nogomet i da bi taktičko i trenersko znanje imalo neki utjecaj. Uostalom, čitava sredina bi na račun njegova imena automatski postala privlačnija. Međutim, pita se nešto i konkurenciju, i infrastrukturu, i kvalitetu kadra, i još čitavi niz faktora koji će stvoriti ekipu u pobjedničku. Je li Guardiola najbolji izbor za bilo koga? Vjerojatno i je. Ali je i De Zerbi, bio je i Bielsa, pa pitajte Brighton i Leeds je li to dovoljno za postati stalni klub u top 4 Premier lige.

Komentari

Povezano