Odluka vlasnika Deana Spanosa da 2017. svoje Chargerse preseli iz San Diega u Los Angeles slomila je srca brojnih navijača tzv. Boltsa. Njihova tada 57 godina stara franšiza je provela sve osim svoje prve godine (1960.) u San Diegu gdje je stvorila odanu bazu zaljubljenika u njihovu momčad, dok je kruna njihovog tima došla svega tri godine nakon osnutka kada su osvojili AFL naslov (prije spajanja dvaju sadašnjih konferencija).
U finalu su razbili Boston Patriotse rezultatom 51:10, a prvo ime njihove momčadi bio je iskusni quarterback Tobin Rothe. 35-godišnjak je u finalnom okršaju s 10/15 kompletiranih dodavanja, dva touchdowna dodavanjem i jednim touchdownom probijanjem bio najvažniji za prvi naslov u povijesti Chargersa.
Unatoč velikom uspjehu, jedna bizarna mrlja je ostavila trag na njihovu najostvareniju iteraciju. Prvaci iz ’63. su danas etiketirani ”prvom football momčadi na steroidima”. Prema mnogim američkim izvorima, nakon neuspješne prethodne sezone trener Sid Gillman je svoju momčad na training campu usmjerio prema Dianabolu – tada legalnom anaboličkom steroidu koji poboljšava sintezu proteina u tijelu.
To je bilo poput divljeg, divljeg zapada…Bilo je speeda, analgetika i steroida. Da se u to vrijeme na terenu našao netko stature Terrella Owensa, ”prebili bi ga”.
Walt Sweeney, offensive guard AFL prvaka Los Angeles Chargersa
Stranci u vlastitom gradu
Dolazak Chargersa u Grad anđela bio je teško primljen od strane američke javnosti. Veliki dio krivice odlazi Spanosu koji je tražio da San Diego većinski svojim, poreznim novcem izgradi novi stadion, dok je njegov novčani doprinos trebao biti sekundaran. Shodno njihovim neuspjelim pregovorima, milijarder je ”morao” preseliti franšizu. Problem koji se mogao nagovijestiti, a još uvijek prati ovaj sastav je onaj nedostatka navijačke baze. LA je grad sporta, prepun momčadi svih američkih liga te Chargersi svojom pojavom nisu mogli uzrokovati značajno oduševljenje.
Hijerarhija najpraćenijih timova iz kalifornijskog grada bi se mogla sortirati u rangove: elitni/prvi (Lakers, Dodgers), drugi (Rams, Kings te čak i football sastav koledža USC), dok bi ”nove momke” u mjestu stavio tek u treći ešalon s Clippersima, Angelsima i nogometnim sastavima LAFC-om i Galaxyjem. Kraj mom nabrajanju još nije došao, jer treba spomenuti i Las Vegas Raiderse koji su u svojih 12 godina (1982.-1994.) u Los Angelesu ostali zapamćeni u očima većine, dok je za njihovu promociju puno učinio i hip-hop pokret čiji su članovi rado nosili kape i odjeću s likom jednookog pirata.
Povratak u začarani krug unatoč promjeni na najvažnijoj poziciji
Nastupe preseljenih Chargersa od 2017. godine do danas najbolje je usporediti mediokritetom, riječju koja Hrvatska enciklopedija opisuje: ”čovjek osrednje darovit, ograničenih umnih sposobnosti, beznačajna pojava”. Nakon što su u sezoni 2018. ”peakali” – ostvarili 12:4 omjer i pobijedili Baltimore Ravense u wild card rundi, njihova naoko napokon koherentna obrana (8. u ligi u sezoni ’18./’19.) je bila isprašena od strane Toma Bradyja koji je odveo svoje New England Patriotse na nevjerojatnih 35:7 na poluvremenu. To je bio prevelik minus za povratak Munji u susret koje su na koncu u gostima izgubile uvjerljivih 41:28.
Iako se poraz u divizijskoj rundi činio teškim, on je bio novi korak prema promjenama. Iduće je godine za Chargerse svoj posljednji angažman imao njihov franšizni quarterback Philip Rivers koji je u svojih 16 godina puno učinio za tim. Nažalost, njegova igra je u 38 godini počela vidno stagnirati – omjer od 23 touchdowna dodavanjem i 21 interceptiona uz slabašnih pet pobjeda nije davao optimizam treneru Anthonyju Lynnu. Nakon devet i 12 trijumfa u prvim godinama u LA-ju, ovo je bio jasan razlog za uzbunu zbog kojeg su Chargersi ušli u američkim rječnikom rečeno soft rebuild.
Slab omjer je donio Chargersima šesti izbor na draftu 2020. godine s kojim su birali Justina Herberta, quarterbacka s Oregona. 198 centimetara visoki Amerikanac snažne ruke se ubrzo pokazao ispravnim pickom. Herbert je bacio najviše touchdowna u povijesti za rookie igrača, dok je njegovih 4336 jarda dodavanjem drugi najbolji učinak u povijesti iza Andrewa Lucka. Ipak, unatoč impresivnim brojkama, analitičari ne smještaju Herbertovu u najbolje prve sezone quarterbacka ikad, a razlog za to je faktor pobjeđivanja.
“Tako blizu, a tako daleko”, ponovno je bio izraz kojim je najbolje bilo opisati 2020. sezonu s novim qb-jem. Iako se napad poboljšao, regres se sad vidio na drugoj strani terena koja je primivši 26,6 poena u prosjeku bila tek 23. obrana lige. Ipak, kad se podvuče crta, front officeu idu zasluge priključivanja Herberta postojećem kosturu Chargersa koji se sastojao od wide receivera Keenana Allena i Mikea Williamsa, defensive enda Joeyja Bose i safetyja Derwina Jamesa Jr.-a. Unatoč akviziciji generacijskog talenta, najbolji je rezultat u tzv. Herbert eri bio u njegovoj sophomore sezoni kad su Munje prosule rekordnih 27:0 protiv Jacksonville Jaguarsa u wild card rundi, što je pak žalosna priča za sebe…
Što su Chargersi danas? To ćemo tek vidjeti
Nakon što je trener Brandon Staley podbacio i dobio otkaz nakon tri godine na klupi momčadi, počela se dizati fama tko će biti njegov nasljednik, a Chargersi su svega 17 dana nakon završetka regularne sezone pronašli novog čovjeka za posao. Munjama je odlučio zakormilariti Jim Harbaugh, trener povijesnog rezimea. Harbaugha, koji je franšizu San Francisco 49ersa okrenuo naopačke i odveo u Super Bowl, a svoj angažman na Michiganu prethodne sezone okrunio državnim naslovom, je najbolje opisati kao osobu ”opsjednutu” pobjeđivanjem.
On je čovjek sposoban nametanja nove kulture u mjestima koja na to nisu navikla te ostaje za vidjeti hoće li nastaviti svoj preko 17 godina dug niz uspješnog razvitka football momčadi diljem SAD-a. Doduše, zbog odlaska mnogih, treba priznati da će ovo biti sezona koja će tek najaviti ono što dolazi u budućnosti od LA Chargersa. Herbert, koji je ostao bez glavnih oružja, će najviše osjetiti promjene – Kaliforniju su ovo ljeto napustili senatorski hvatači Williams i Allen, prvi tight end Gerald Everett i startni running back Austin Ekeler.
“Prazna” mjesta na napadačkim pozicijama omogućit će mnogim mladim igračima da dobiju priliku, pa ćemo vidjeti može li Joshua Palmer zasjati u roli WR1, dok će hvatač Quentin Johnston u sophomore sezoni dobiti priliku za iskupljenje nakon blago rečeno očajne prve godine. Zanimljivo će biti pratiti koliko može Ladd McConkey, svega 182 centimetra visoki rookie wide receiver s Georgie. Unatoč naizgled slabašnoj staturi, on je jedan od najboljih trkača ruta na draftu uz izvrstan smisao za skupljanje jardi nakon hvatanja. Svijetlo u tami nazire se pogledom na offensive line, gdje su Chargersi uspjeli napraviti okosnicu. Petim izborom su birali najboljeg tacklea na draftu – Joea Alta s Notre Damea, dok su mlade, jake karike Rashawn Slater i Zion Johnson još u momčadi.
Element igre koji novi trener Harbaugh vjerno zagovara je run igra, a Chargersi su se u free agencyju odlučili potpisati dva running backa iz momčadi njegova brata, Baltimore Ravensa. Također, Harbaughov utjecaj se osjetio i u trećoj rundi kada su izabrali njegovog čovjeka s Michigana, middle linebackera Juniora Colsona za kojeg se očekuje da će startati od prve utakmice. Upitnici i promjene se nastavljaju i na pozicijama cornerbacka gdje je zasad jedino poznato što daje Asante Samuel Jr., dok se od ostalih očekuje nadmetanje za pozicije drugog i trećeg cornera.
Koliko Chargersi mogu naredne sezone? Dati siguran odgovor na ovo pitanje se iz trenutne pozicije čini doista nemogućim. Ono što se zna je da je Herbert kalibar quarterbacka koji je više nego sposoban pobjeđivati utakmice na najvišoj razini, no da bi to mogao, ostatak tima će morati napraviti iskorak. Odlaskom važnih dijelova njihove stare slagalice otvorile su šanse brojnim mladim igračima da pokažu “od čega su napravljeni”, a ono što je sigurno je da u liku i dijelu Harbaugha imaju čovjeka koji će dati sve od sebe da iste pretvori u nove vođe koje će za koju godinu “munjevitu momčad” odvesti tamo gdje nisu bili preko 60 godina – u Super Bowl.
