Pjesma inače meni ne pretjerano omiljene grupe Vatra nameće se kao savršen foršpan za opisati emocije vezane u hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Previše puta sam si, kao vjerujem i mnogi čitatelji, rekao – “to je samo nogomet” ili “to je samo sport”. Neke su to od floskula koje su proteklih tjedana u pozitivnom ili negativnom kontekstu punile medijski prostor, bile izrečene iz usta tradicionalno izjavama konzervativnijih igrača i trenera reprezentacije, ili novinarskih usta koja bi, po prirodi stvari, ipak trebala biti blagoglagoljiva.
Bilo je dobro dok je trajalo
Bilo je dobro dok se živjelo
Poput sunca kad zađe i poput ljeta kad prođe
Kažem, bilo je dobro dok je trajalo
Osim ako se ne dogodi čudo i realizira onih 2% šanse da Hrvatska i s negativnom gol razlikom i tek 2 osvojena boda u 3 utakmice prođe grupnu fazu Europskog prvenstva, činjenica je kako je najslavnija etapa u povijesti hrvatskog momčadskog sporta stavila svoju točku na i baš u Njemačkoj.
Generacija koja je građena oko Luke Modrića, najvećeg hrvatskog nogometaša svih vremena, koji je od 2006. pa tako svake dvije godine mijenjao svoje suradnike, sve dok nije pronašao savršeni recept 2018. godine, tako će najvjerojatnije otići u rubriku sjećanja. A nije nam se, dok smo čekali početak Europskog prvenstva, činilo kako će se stvari odviti baš tako.
Ohrabrena broncom sa Svjetskog prvenstva u Katru, prošlogodišnjim finalom Lige nacija i pobjedom u generalki protiv Portugala, Hrvatska je u Njemačku stigla kao jedan od pritajenih favorita, ekipa koja će praktički igrati utakmice na domaćem terenu, te u formatu u kojem dvije trećine reprezentacija koje započnu prvenstvo, ide dalje u osminu finala. Razmišljajući o rezultatskom raspletu, čak i poraz od favorita skupine Španjolaca bi se potpisao, dok se trobod protiv Albanije i barem bod protiv Italije podrazumijevao, što bi u svim kalkulacijama Hrvatskoj bilo dovoljno za osminu finala. A kad krenu eliminacijske utakmice, Hrvatska ide (gotovo) do kraja.
Ipak, to ovog ljeta vjerojatno neće biti baš tako, a prema viđenom na terenu to je i – zasluženo. Hrvatska je, uz iznimke od možda nekoliko desetaka minuta, igrala sporo, bez okomitosti, bez traženja međuprostora, loše se braneći i pokazavši veliku nemogućnost prilagodbe na protivnike, kako uoči utakmica, tako i za vrijeme istih.
Mnogi će se vaditi i na dobru staru boginju i personifikaciju sreće koju su popularizirali još i stari Grci i Rimljani. Jedni su je zvali Tyche, drugi Fortuna, a ona u kulturama mnogih naroda igra istaknutu ulogu u svakodnevnom društvenom životu. Sreća, ta nesretna riječ koja u hrvatskom jeziku istovremeno označava i radost, ali i splet okolnosti koji može rezultirati ishodom naklonjenim jednoj ili drugoj strani, često ima negativnu konotaciju. Najčešće ovisi o tome s koje se strane sreće ili nesreće nalazite, no u njoj ne bi trebalo tražiti opravdanje, a još manje utjehu jer, kao što kaže i stara latinska poslovica – Fortuna caeca est, tj. “Sreća je slijepa”.
Zlatko Dalić izbornik je koji je svoj, ali i kult reprezentacije, izgradio na temelju iznimne socijalne inteligencije i sposobnostima izvlačenja maksimuma od pojedinaca. Njegovi nesimpatizeri će mu, potpuno neopravdano i suludo, zamjerati religioznost ili sklonost demagogiji. S druge strane, njegovi simpatizeri u njemu će vidjeti božanstvo i rješenje svih problema, no isto tako biti prvi koji će ga se odreći kad kola krenu nizbrdo. U hrvatskoj kulturi često postoji potreba za idolopoklonstvom i Deus ex machina intervencionizmom, pa se od Zlatka Dalića očekivalo da istovremeno bude i vrhunski strateg, taktičar, kondicijski trener, analitičar, ali i motivator i psiholog. On to nije trebao niti morao biti, jer za to ima tim ljudi koji su zaduženi za određeni segment, dok je njegov zadatak kao izbornika izabrati taj tim ljudi i odgovarati za njihove poteze.
Činjenice su sljedeće, Zlatko Dalić posao izbornika radio je sjajno, a u nešto manje od 7 godina mandata, ostvario je neke od najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Učinio je reprezentaciju kompetitivnom na najvišoj svjetskoj razini, nakon niza godina “simpatičnosti” i ispadanja u posljednjim sekundama preokrenuo trend i igrao jedan od najnatjecateljskijih nogometa u povijesti reprezentacija.
Prostor teksta premalen je za nabrojati sve pojedinačne uspjehe koje će reprezentacija pod vodstvom Zlatka Dalića ostaviti u nasljedstvu onima koji će doći nakon njega, bilo to uskoro ili nešto kasnije. No, isto tako potrebno je moći imati slobodu nazvati stvari pravim imenom i argumentirano kritizirati ako je to potrebno i ispravno.
Zlatko Dalić i njegov stožer su, pomalo i tvrdoglavo, inzistirali na nerazbijanju središnjeg trojca Kovačić – Brozović – Modrić koji je godinama dominirao europskim nogometom, no čije je vrijeme u ovom obliku isteklo. Prilagođavajući ostatak ekipe središnjem trojcu, učinili su medvjeđu uslugu nekim od situacijski ponajboljih igrača u hrvatskom rosteru, počevši od jednog od najboljih stopera svijeta Joška Gvardiola. Hrvatska je u sve tri utakmice igrala u izrazito uskoj formaciji, u taktičkoj anarhiji, bez krilnih napadača ili pak napadača uopće. Velik broj igrača igrao je pozicije ili uloge koje inače na klupskoj razini ne igra, a sve pod pretpostavkom da se u teoriji te igrače može staviti na određene pozicije i da će se stvari posložiti same od sebe. A neće.
Nogomet je analitički toliko uznapredovao da gotovo niti jedna ekipa na ovoj razini ne može pretjerano iznenaditi drugu ekipu. Gotovo si sve ekipe poznaju međusobne vrline i mane, a mogućnosti za improvizaciju su limitirane. Jedan od razloga je i specifičnost reprezentativnog nogometa u kojem se igrači, za razliku od klupskog, vide tek nekoliko tjedana u godini i vremena za uigravanje mehanizama je malo. Neki od mehanizama za postizanje pogodaka su stoga u posljednjim godinama postali obrambeni i napadački prekidi, dokazano veće statistički mogućnosti za ugrožavanje protivničkog gola.
Hrvatska u ova tri susreta, a posebice protiv Italije, nije pokazala da ima jasan ili barem funkcionalni plan. Uporno inzistiranje na Marcelu Brozoviću, jedinoj pravoj šestici u hrvatskom sastavu, kao igraču koji bi se trebao spuštati između dvaju stopera i voditi distribuciju lopte, pokazalo se kao pravi fijasko. Brozović je uglavnom u fazi napada, a još više u fazi obrane bio igrač manje, pokazavši kako je u kratkom roku od jednog od najboljih igrača svijeta na toj poziciji, postao ispodprosječan.
Uz njega su u veznom redu ispodprosječno za svjetske, ali i svoje standarde, izgledali i Modrić koji fizički više nije na nivou mijenjati ritam igre te Mateo Kovačić koji također bolje funkcionira u drugim uvjetima. Hrvatska je u sve tri utakmice igrala bez krilnih igrača sposobnih primiti loptu u prostor ili tražiti igru 1 na 1 s protivničkim bekovima. Marko Pjaca i Marco Pašalić kao jedina prava krila u formi ostali su bez ijedne minute. Luka Ivanušec uveden je protiv Italije za svoje prve minute iz još uvijek nejasnog razloga. Lovro Majer u pripremnim se utakmicama nametnuo kao potencijalno novi vođa veznog reda, da bi mu se vanpozicijska uloga svela na epizodnu.
Uz sve to, Hrvatska se i protiv Albanije, a još više protiv Italije, prerano povukla. Rezultiralo je to velikim opasnim brojem prilika i poluprilika protivnika, pri čemu su izjednačujući golovi vidljivo “visili” u zraku. Kad se na sve to nadoveže da u bespotrebno dugoj 8. minuti sudačke nadoknade primiš gol iz kontranapada, ne može se ne zapitati zna li u tom trenutku uopće ekipa što radi?
Na današnjoj press konferenciji Zlatka Dalića, upitan je bi li nešto mijenjao u ove tri utakmice?
Ono što je bilo najlošije je prvo poluvrijeme protiv Albanije. To je bilo stvarno loše i to me iznenadilo. Španjolska… Gledajte, to je ekipa koja je pokazala najviše. Ne znam, nisam analizirao, ali nakon dobre utakmice u Portugali je bilo glupo išta mijenjati. Onda bih napravio grešku da mijenjam ono što je dobro. E sad, postavlja se pitanje što sam trebao napraviti u Portugalu, možda nešto sasvim drukčije? No ideš pokušati, kao prije svakog turnira, naći neki putokaz. Bilo bi stvarno glupo prije Španjolske mijenjati ono što je bilo protiv Portugala.
Upravo je u ovakvom odgovoru sažeta pogrešnost razmišljanja hrvatskog izbornika, koji inzistira na staromodnom temelju zvanom neprilagodba protivnicima, kao da je riječ o nečem sramotnom. Protivnicima se prilagođavaju apsolutno svi, počevši od Španjolske, Portugala, Engleske, Francuske i Njemačke na reprezentativnoj, ili Real Madrida, Manchester Cityja, Liverpoola i brojnih drugih na klupskoj razini.
Dogodila se ili ne smjena/odlazak hrvatskog izbornika ili nekolicine igrača poput Luke Modrića, Marcela Brozovića, Domagoja Vide i Ivana Perišića kao senatora, teško je vidjeti da će Zlatko Dalić i njegovi suradnici iznova pronaći smisliti način za stvaranje nove generacije reprezentativaca. S obzirom na profil igrača koji dolaze i nogometne uvjete u kojima stasaju, staromodna igra s 8 igrača iza lopte i beskonačni posjed te neprilagodba protivnicima put je kojeg hrvatska nogometna reprezentacija ne može nastaviti.
Bez obzira na sve, hvala vam. Bilo je dobro dok je trajalo.
