Error, group does not exist! Check your syntax! (ID: 28)
Komentar

Bio je najbolji sportaš 2024., može biti i najbolji u povijesti svoga sporta

Iza nas je godina u kojoj su održana dva velika sportska natjecanja. Olimpijske igre u Parizu te Europsko prvenstvo u nogometu u Njemačkoj. Nogomet neovisno o godini i natjecanjima sam po sebi generira najveću pozornost na svijetu, no i Olimpijske igre su prošle godine, pored svih kritika i komentara, bilježile rekordnu gledanost. Organizatori su bilo izuzetno zadovoljni s brojem gledatelja pred TV ekranima, a i u samoj Francuskoj smo mogli vidjeti ispunjene dvorane na mačevanju ili pak na stazama za kajak na divljim vodama.

Pored ta dva natjecanja koja su prikupila najviše pažnje, održano je i sve ono što gledamo svake godine poput teniskih Grand Slamova, utrka Formule 1, finala NBA i NFL liga, no i prvenstva kao Europsko u rukometu, Svjetsko dvoransko u atletici, itd.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U jednoj takvoj godini u kojoj pored standardnog sportskog kalendara smo imali i veliko nogometno prvenstvo te Olimpijske igre, potraga za najboljim sportašem godine bi najčešće bila usmjerena na te terene. Usain Bolt je svoje Laureus nagrade za najboljeg sportaša godine osvajao nakon Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u atletici, Lionel Messi je osvojio svoje nakon Svjetskog prvenstva u Kataru te ranije nakon klupske sezone 18/19, njegove posljednje u kojoj je osvojio ligaški naslov s Barcelone.

Kada pak fokus ne bi bio na takvim natjecanjima, uvijek su se vrednovala iznimna postignuća velike trojke u tenisu. Roger Federer i Novak Đoković su spomenutu nagradu Laureus osvajali pet puta, Rafael Nadal ju je osvojio dva put. Vozači Formule 1 su također često ozbiljni favoriti, a nagradu su osvojili Max Verstappen, Lewis Hamilton te Sebastian Vettel, dok ju je Michael Schumacher osvojio dva puta. Uz njih se još dva imena od 2000. kada je nagrada uvedena nalaze na popisu osvajača. Jedan od njih je Tiger Woods koji ju je osvojio na prve dvije dodjele, dok je drugi ujedno i jedini kojem je oduzeta, Lance Armstrong.

I dok su mu u realnosti šanse za ovu nagradu iznimno niske, jer je ona i svojevrsna anketa popularnosti, a ne samo vrednovanje sportskog uspjeha, kako bi pronašli najboljeg sportaša prošle godine bi morali usmjeriti pogled upravo prema sportu iz kojeg nam dolazi i jedini diskvalificirani osvajač do sada. Jer nitko u povijesti nije imao tako uspješnu sezonu u biciklizmu kao Tadej Pogačar.

Slovenac je u sezonu ušao s pobjedom na jednodnevnoj utrci u Toskani, Strade Bianche. Na utrci dugoj 81 kilometar specifičnoj po 15 makadamskih puteva je Pogačar nakon tri sata vožnje jednostavno odlučio ubrzati tempo. Nitko ga nije mogao ni približno pratiti te je upisao svoju prvu pobjedu sezone, a ona je bila samo znak svega što dolazi.

Nakon što je osvojio treće mjesto na Monument utrci Milano-Sanremo u ožujku, Pogačar je osvojio svaku utrku u kojoj se natjecao do rujna prošle godine. Uslijedili su Volta a Catalunya, Liege-Bastogne-Liege, Giro d’Italia i Tour de France. Pogačar je dominirao na svakoj od njih.

Nakon Toura je vozio jednodnevnu utrku u Quebecu gdje je bio sedmi, da bi nakon nje opet do kraja godine nanizao same pobjede. Prvi je bio na jednodnevnim utrkama u Montrealu, na Giro dell’Emilia i na kraju sezone u utrci Il Lombardia. Značilo je to da je Pogačar osvojio čak 75% jednodnevnih utrka u kojima se natjecao.

Između kanadske i talijanske faze kalendara je Pogačar usput osvojio i Svjetsko prvenstvo održano u Švicarskoj čime je postao prvi čovjek unazad 37 godina koji je osvojio Trostruku krunu biciklizma koja se sastoji od osvajanja Gira, Toura i Svjetskog prvenstva. U povijesti su još samo dva biciklista to napravila, a radi se o Eddyju Merckxu i Stephenu Rocheu. Pogačar je pak jedini koji je u istoj sezoni osvojio i dvije Monument utrke.

Ako ćemo Pogačaru gledati ukupan broj pobjeda, odnosno i etape višednevnih utrka, onda dolazimo do brojke od čak 24 pobjede. To za moderni biciklizam jednostavno nije normalno. S te 24 pobjede, Pogačar se nalazi na drugom mjestu svih vremena po broju pobjeda u jednoj utrci, a okružen je na tom popisu s ljudima koji su biciklirali u sedamdesetima. Iznad njega je Freddy Maertens koji je 1977. slavio u 34 utrke, no koje se s obzirom na konkurenciju i biciklizam tada čine možda i manje impresivne od ovoga što je Pogačar napravio prošle godine.

Bilo koje druge godine bi biciklist koji je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u kronometru i cestovnoj utrci, kao i Svjetsko prvenstvo u kronometru, bio proglašen najboljim biciklistom te godine. Međutim, Remco Evenepoel, čija je sezona također bila izvanserijska, je znao i sam da se njegov uspjeh ne može mjeriti s onim Pogačara.

Na toj listi ljudi s najviše pobjeda u godini među prvih deset se ne nalazi nitko tko je nastupao nakon 1977., a kamoli u 21. stoljeću, osim sada Pogačara. Njegova sezona je jedina koja se može usporediti s onim najboljim sezonama koje je vozio Merckx u sedamdesetima. Jedan od najimpresivnijih podataka je onaj da je Pogačar na etapnim utrkama koje je vozio ove godine bio vodeći čovjek u čak 91.3% slučajeva. U 46 etapa u kojima je mogao biti vodeći, on je to bio u njih 42.

Uspoređujući njegovu sezonu s nekim ostalim povijesnim sezonama, prema All-Time Ranking tablici Pro Cycling Statsa, samo je jedan biciklist osvojio više bodova u sezoni od Pogačara prošle godine, a radi se upravo o Merckxovoj sezoni iz 1972. kada je osvojio Milano-Sanremo, Liege-Bastogne-Liege, Fleche Wallonne, Tour, Giro, Lombardiju i još neke. Neovisno o tome, stručnjaci za biciklizam nisu jedni od onih koji koriste ružičaste naočale nostalgije pa tako ima nekolicina njih koji smatraju da je ova sezona Pogačara impresivnija čak i od te Merckxove kada se uzme u obzir način na koji je pobjeđivao.

Zapanjujuće je čak da je njegova sezona mogla biti još impresivnija da je nastupao na Vuelti ili pak Olimpijskim igrama. Vueltu je propustio jer je rekao kako želi dati priliku i drugim vozačima iz njegovog tima te kako ne želi biti sebičan i izgubiti prijatelje, dok je Olimpijske igre propustio zbog umora, iako se pričalo tu i o krivici Olimpijskog saveza Sloveniji.

Naime, Slovenci nisu na Olimpijske igre poslali osvajačicu državnog prvenstva u biciklizmu te Pogačarovu djevojku, Uršku Žigart, što njemu nije dobro sjelo. Sam Pogačar nikada nije opovrgnuo da je to razlog njegova izostanka iz Pariza, već je izjavio da osjeća umor, ali da taj potez saveza sigurno nije pomogao da se potencijalno predomisli.

Nadodati treba i da je Pogačar bio prvi favorit za osvajanje utrke Tre Valli Varesine te je u istoj i vodio, no ona je zbog vremenskih uvjeta otkazana zbog čega je Slovenac i pohvalio organizatore. To su ujedno i oni dodatni poeni koji Pogačara čine vrhunskim sportašem.

Pored svog tog uspjeha, Pogačar je pokazao ljudskost. Odbijanje šanse za dodatni uspjeh u korist svojih kolega iz ekipe, suprotstavljanje sportskom savezu zbog osobnih vrijednosti iako se radi o najvećoj sportskoj pozornici na svijetu, pohvala organizatorima koji zaustavljaju utrke u kojima bi on slavio jer ne želi vidjeti da mu se netko od protivnika ozlijedi. Stavke su to zbog kojih je Slovenac savršeni poster boy ne samo za biciklizam, već sport općenito.

S tek 26 godina, Pogačar ima još itekako vremena da nastavi s ovakvim rezultatima, ili ih čak i nadmaši. Tada više nećemo pričati samo o najboljem biciklistu današnjice, o najboljem sportašu godine, ili o jednoj od najboljih sezona ikada. Pričat ćemo o čovjeku koji je definirao sport u doba u kojem živimo.

Komentari