4. srpnja ove godine u jednom od najizvjesnijih transfera u povijesti HNL-a, Marko Pjaca dres Rijeke zamijenio je Dinamovim. Nakon povratničke sezone kojom je pokazao kako povratak u HNL može biti pravi put za mnoge hrvatske nogometaše koje su različiti razlozi spriječili u dosezanju nebeskih visina, stigao je u Dinamo kao plod obostranih želja njega i Sergeja Jakirovića, spreman ponovno postati nositelj kvalitete i ključni igrač kluba.
Pjacina prirodna pozicija oduvijek je bila na lijevom krilu, no žrtvovao se u ime ekipe i sezonu započeo na poziciji desnog krila u sustavu 4-2-3-1, ali i na poziciji desnog wingbacka u sustavu 3-5-2, za koju ga je iskoristio i Zlatko Dalić. Pjacina taktička obučenost, sposbnost prilagodbe i nogometno znanje nisu nikada bili upitni, pa ga je Sergej Jakirović u svojoj posljednjoj utakmici na klupi Dinama isprobao i na poziciji drugog napadača, iza leđa Brune Petkovića, no recept u konačnici nije bio uspješan.
Dolaskom Nenada Bjelice na klupu Dinama, Pjaca je preselio na klupu, a da nije bilo ozljede koju već neko vrijeme vuče Bruno Petković, vjerojatno ne bi niti bio u ozbiljnijim kombinacijama za prvi sastav. Nakon što je u porazu od Osijeka s pozicije drugog napadača postigao dva gola i bio najopasniji igrač Dinama, no nedovoljno da bi ispravio sve obrambene pogreške koje je ekipa napravila u tih 90 minuta, Pjaca je u šibenskoj simultanci odigrao 90 minuta na poziciji lijevog krila, a na istoj poziciji započeo je i sinoćnji susret Lige prvaka protiv Slovana. Iako je nagradu za najboljeg igrača utakmice ponio dvostruki strijelac Sandro Kulenović, onaj koji je dominirao sinoćnjom predstavom bio je upravo Marko Pjaca.
Bjelica je naučio na vlastitim greškama
Špekuliralo se dugo o sustavu kojeg će Nenad Bjelica postaviti protiv vjerojatno najslabije ekipe ovosezonske Lige prvaka, a kao što je sustav 5-4-1 imao smisla protiv Red Bull Salzburga koji je pun atletskih igrača i koji tijekom cijele utakmice pokušava igrati presing, tako je i sustav 4-2-3-1 imao smisla protiv Slovana koji, ne računajući način na koji dominiraju u domaćem prvenstvu, u fazi obrane stoji daleko od igrača i omogućava protivničkim ekipama miran posjed.
Trener Dinama pokazao je sposobnost prilagodbe i učenje na vlastitim greškama, a sve to napravio je bez prvog golmana, najboljeg napadača i s poluspremnim kreatorom. Život bez Nevistića, Petkovića i Baturine nešto je što niti puno bolje ekipe ne bi uspjele preživjeti, ali Dinamo se od prve minute postavio kao favorit s jasnim planom igre i ciljem kojeg je nemilosrdno upražnjavao gotovo cijeli susret.
Plan igre u fazi napada bio je jednostavan, krilne igrače Pjacu i brzonogog Špikića postaviti čim šire i tražiti izolirani prostor i situacije 1 na 1 iza visoko postavljenog desnog beka Blackmana i desnog krila Barseghyana koji gotovo uopće ne igra obranu, dok je s druge strane na poziciji lijevog stopera ili lijevog beka stajao tromi Voet.
Dinamo je koristio defenzivne slabosti protivnika, iako je i sam bio ranjiv u istim koridorima
Početak utakmice pokazao je plan Slovana za igru u obrani, a sinoćnji kapetan i igrač s dodatnim motivom Marko Tolić, imao je striktni zadatak čuvati metronom Dinamovog napada Josipa Mišića. Slovan je u srednjem bloku čekao da Torrente i Theophile-Catherine dođu na dvadesetak metara od centra i tada bi s napadačem i jednim krilom kretao u visoki presing, što je stopere Dinama trebalo primorati na duge lopte. Ipak, taj je plan funkcionirao tek u prvih 10 minuta prvog i drugog poluvremena, što je i bio period u kojem je Dinamova obrana ispucala većinu od ukupno 39 dugih lopti.
S obzirom na to da većina od tih dugih lopti nije dolazila blizu Kulenovića, Špikića ili Pjace, Dinamo je u tim trenucima imao problem, a na taj način stigao je i jedini pogodak domaćina u utakmici. Dario Špikić vjerojatno je podigao kosu na glavi svojem treneru i brojnim navijačima Dinama kad je umjesto napadačke akcije nakon ubačaja iz kuta, paralelnom loptom, zabranjenim potezom već u najmlađim kategorijama, darovao igrače Slovana.
Uslijedio je brzi protunapad kojeg je Slovan završio akcijom 5 na 3, iskoristivši presporo vraćanje Dinamovog veznog reda, a napadač Strelec je pratio akciju i pospremio loptu u praznu mrežu. Slovan je u tim minutama pokazao nogomet visokog intenziteta uz brzu predaju lopte, a Dinamo nije imao rješenja u otvaranju igre jer vezni igrači nisu pronalazili potreban prostor.
Srećom po Zagrepčane, tada je na scenu stupila individualna kvaliteta i jedno od rješenja koja je uoči utakmice predvidio Nenad Bjelica. Prije spomenuti Simon Voet stoper je koji igra na poziciji lijevog beka i kojem agilnost nije jača strana, što je u prvom direktnom obračunu iskoristio Špikić i prošao ne samo njega, već i ostatak Slovanove obrane koja je, iako postavljena u fazi obrane, bez duela pustila Dinamovog krilnog napadača da se prošeta do šesnaesterca i udarcem u padu uz malu pomoć braniča savlada Slovanovog vratara uz bližu stativu.
Nakon izjednačujućeg gola, Dinamo je mogao nastaviti s planom A i napadati po lijevoj strani, koristeći veliki prostor iza Slovanovog desnog beka. Ogiwara i Pjaca radili su brojne rotacije na poziciji krila, a Japanac je centaršutevima tražio Dinamove napadače, pri čemu je usamljenom Kulenoviću u početnim minutama uglavnom nedostajalo podrške.
U tim trenucima Slovan nije uspijevao izaći iz zadnje linije sve dok se plutajući Tolić ne bi spustio u obranu po loptu, što bi pak otvaralo prostor u istom koridoru kojeg je ciljao i Dinamo – desna strana napada. Na jednak način na koji su napadački dobro funkcionirali Ogiwara i Pjaca funkcionirali su i Slovanovi Blackman i Barseghyan. Visoko dizanje Slovanovog beka i ulaženje krila u međuprostore zbunjivalo je Pjacu, Ogiwaru i Torrentea, a kako im nije pristizala potrebna obrambena pomoć, krajem prvog poluvremena Bjelica je u taj prostor poslao defenzivno odgovornijeg Sučića, zamjenivši njemu i Baturini pozicije.
Slovan je previše griješio u izgradnji igre, a vezni igrači radili su im pogreške pod pritiskom – jedna od takvih bila je kad su Ignatenka stisnuli Kulenović i Sučić, lopta je proslijeđena do Pjace na lijevom krilu, koji je bez bloka pronašao Sučića koji je potpuno sam utrčao u šesnaesterac i glavom pogodio za 2:1. Pogađate, igrač koji ga je trebao ispratiti bio je baš Slovanov ukrajinski veznjak, no on je reagirao u potpunosti neodgovorno i bio direktan krivac za vodstvo Dinama.
Drugo poluvrijeme pokazalo je svu raskoš Dinamovih igrača
Jednako kako je počelo prvo poluvrijeme, tako je započelo i drugo – Slovan je pritisnuo Dinamo na 30 metara od svojeg gola, a i kad bi došao do lopte, napadači je nisu uspjevali zadržati. Kad se na to nadovežu mini nesigurnosti Danijela Zagorca prilikom istrčavanja na ubačaje iz kuta, kao i činjenica da preko njega nisu mogli izlaziti iz obrane zbog nešto slabije igre nogom, jasno je zašto je Dinamo u tim trenucima “visio”.
A onda je na scenu stupio dvojac s početka. Nova brutalna solo akcija Marka Pjace koji je pedesetak metara vukao loptu, riješio se protivnika trademark biciklom i uz malo sreće, kao i kod pogotka Špikića, lopta je stigla točno tamo gdje je trebala, na nogu Sandra Kulenovića kojem je preostao lakši dio posla pospremanja lopte u gol za 3:1.
Nakon tog gola Slovan se u potpunosti raspao, a i u fazi napada i u fazi obrane zavladala je anarhija, što je Nenad Bjelica adresirao promjenom formacije na 5-4-1, uvođenjem Ademija umjesto rovitog Baturine, Bernauera kao središnjeg stopera te Pierre-Gabriela na poziciju lijevog wingbacka. Francuski bek koji je pao u svojevrsnu nemilost Bjelice i nije bio dio ekipe u Šibeniku, u 15 minuta igre izmučio je već ionako izmučenog Blackmana, a obrana Slovana dugo će pamtiti dvije prečke koje su u razmaku od desetak sekundi pogađali Sučić i Pierre-Gabriel.
Prije ove bizarne akcije koja će se zasigurno vrtiti u nekoj od kompilacija najzanimljivijih trenutaka ovosezonske Lige prvaka, Dinamo je stigao i do četvrtog zgoditka, pri čemu je sve sam napravio Sandro Kulenović. 191 centimetara visoki Dinamov centarfor pokazao je kako u može zabijati u kontinuitetu, a nakon što je godinama čekao priliku iz drugog, ako ne i trećeg plana, preko Rijeke i Lokomotive stigao je do diobe 3. mjesta na listi najboljih strijelaca Lige prvaka, s 3 pogotka u 4 utakmice.
Fenomenalna solo akcija i okret na dvadesetak metara od gola u maniri rasnog strijelca te udarac koji je odsjeo u jedino mjesto koje nikako nije mogao stići Slovanov vratar Takač značili su da je Dinamo te večeri zapravo zabio gotovo sve što je mogao i morao, što nipošto ne treba biti kritika.
Parametar o očekivanom broju golova tj. xG na kraju je bio u korist Slovana, koji je iz xG-a od 1,74 postigao jedan, dok je Dinamo iz xG-a od 1,61 postigao 4 gola. Velika većina Slovanovog xG-a otpada baš na prvi gol koji je postignut s 4 metra u praznu mrežu, dok su Dinamovi golovi ipak imali puno manju vjerojatnost za postizanje. Kod Špikića je primjerice xG iznosio tek 0,03, a kod Kulenovićevog gola a 4:1 neznatno više – 0,04. S druge strane, dvije velike prilike u kojima su se našli Sučić i Kulenović su i iskorištene, što je na ovoj razini europskog nogometa prijeko potrebno da bi se stiglo do velikog rezultata.
Dinamu malo nedostaje do proljeća u Ligi prvaka
Bjeličina ekspedicija kaznila je sve Slovanove slabosti i na terenu dokazala razliku u individualnoj kvaliteti, kao i to zašto su Slovaci u prve tri utakmice Lige prvaka primili 11 golova. Isto tako, pokazala je da će se Dinamo moći prilagođavati protivnicima stilom igre i formacijama, držeći se inicijalnog plana igre čak i kad stvari ne krenu kako su bile zamišljene.
Osim što je bila rezultatski jedna od najuvjerljivih predstava Dinama u Ligi prvaka, ona je to bila i dojmovno. Tek drugi puta u posljednjih nekoliko sezona Lige prvaka Dinamo je u susret ušao kao favorit i otvoreno se nadigravajući, a na pogon klase Marka Pjace, igre u oba smjera Petra Sučića i egzekutorskih sposobnosti Sandra Kulenovića, stigao pred vrata raja zvanog – proljeće u Ligi prvaka.
Prema mnogobrojnim kalkulacijama, Dinamu će do tog uspjeha nedostajati još 3 boda, koja će tražiti u domaćim susretima protiv favorizirane Borussije Dortmund, podcijenjenog Celtica i goropadnog Milana te u jedinom preostalom gostujućem susretu protiv ekipe iz nekog drugog svijeta – Arsenala.
