Mjesec i pol dana nakon prve službene objave i predstavljanja u Plavom salonu, Zvonimir Boban je prvog dana lipnja i formalno postao predsjednik Uprave Dinama. Odmah u prvoj izjavi je ponovio svoju viziju kako će raditi na tome da cijeli klub nastavi njegovati svoje tradicionalne vrijednosti, pokušavajući postići vrhunske rezultate kroz napadački stil igre i razvoj mladih igrača.
Četiri dana kasnije, potvrđen je već unaprijed dogovoren trenerski transfer koji je bio jedan od prvih Bobanovih poteza u klubu, prvi među potezima koji dokazuju kako riječi o napadačkom stilu nisu samo floskula nego ideja koja se aktivno provodi u djelo. Mario Kovačević je predstavljen kao novi strateg Dinama, s teškim zadatkom ispred sebe prenošenja pozitivnog mentaliteta i napadačkog stila koje je posljednjih 9 mjeseci postavljao u Koprivnici.
Mastermind koprivničkog spektakla
Kovačević je preuzeo Slaven Belupo u rujnu prošle godine, nakon pauze zbog uspješne borbe protiv raka pluća. Pod vodstvom njegovog prethodnika Ivana Radeljića, Slaven je započeo sezonu s jednim bodom u prvih pet kola, sjedio na samom dnu tablice i nitko nije očekivao više od borbe za opstanak u najvišem rangu.
No, iz utakmice u utakmicu, Kovačević je stvarao jednu od najzanimljivijih momčadi prvenstva. Njegova momčad se protiv nikog nije došla braniti, dapače. Koprivničani su protiv svih dolazili otvorenog garda i sa željom za nadigravanjem. I u tome su uspijevali.
Meni je uvijek bilo bitno da osvajamo bodove, ali i ako možemo igrati taj nogomet, on je za navijače, volim više igrati za gol više nego da se branimo.
Mario Kovačević
U Koprivnici su padali i najbolji – Dinamo je “popio” 4 gola, Rijeka je nakon preokreta dobila veliku pljusku u utrci za naslov, a Slaven je svima u ligi zadavao iste probleme, i to na svoj način. Podizali su bekove visoko, maksimalno pritiskali svih, direktnim pristupom zabavljali gledatelje i stvarali kaos tranzicija na terenu u kojem su se snalazili bolje od većine.
I sve to bez zvijezda koji su u Koprivnicu došli na velika vrata – Alen Grgić je došao na krilo kao zamjena desnog beka u Rijeci, Ilija Nestorovski je došao iz Serie B u posljednjoj fazi karijere, a Ante Šuto i Igor Lepinjica su nedavno igrali u nižim rangovima hrvatskog nogometa.
Tablica HNL-a od trenutka kad je Kovačević sjeo na klupu Slavena govori kako su u tom periodu uzeli šest bodova više od svih klubova van “velike trojke”, a samo pet manje od Hajduka i Dinama te sedam manje od Rijeke.
Od posljednjeg mjesta i negativnih predviđanja, došli su do borbe za Europu koja je trajala do samog kraja, i to na dvije fronte. Na kraju, propušteno četvrto mjesto u posljednjem kolu i minimalni poraz u finalu Kupa ostavljaju osjećaj gorčine kao dokaz standarda koji je Kovačević uspio postaviti u klubu koji već dugo životari u donjoj polovici HNL-a.
Dinamo je sve ono što Kovačevićev Slaven nije
S druge strane, Dinamo u domaćem prvenstvu je totalna suprotnost Kovačevićevom Slavenu. Nogomet kakvog igraju Plavi je već nekoliko sezona definiran kosturom “senatora”, ostataka legendarnih momčadi s početka desetljeća koje su pobjeđivale velikane poput Chelseaja i Tottenhama u Europi. Što je više igrača iz tih ekipa odlazilo, to je sve veći teret stavljen na one koji su ostajali, najviše na Josipa Mišića i Brunu Petkovića.
To su dva igrača čiji se nivo tehničke kvalitete može svrstavati u europske i svjetske klase nogometa, ali čiji su fizički kapaciteti upitni za intenzivniji i brži stil nogometa, kategorija u koju se može svrstati i mladi Martin Baturina. Dinamo je gradeći svoju momčadi oko njih stvorio identitet spore momčadi koja ne briljira u visokom pritisku, nešto što nije karakteristično za momčadi koje dominiraju u domaćem prvenstvu.
Svaki trener koji je u tom periodu sjedio na domaćoj klupi Maksimira je pokušavao implementirati nešto brži i agresivniji nogomet, no svaki je s vremenom odustao kad bi shvatio kako Dinamov kadar jako teško podnosi takve zahtjeve u igri. Te mane već dugo postoje i već su u početku bile problematične, međutim stavljane su u drugi plan jer je Dinamo i dalje držao visoki rezultatski standard na svim frontama nošen klasama za koje je uistinu vrijedila popularna izreka “nek’ trči ‘ko ne zna”.
Pretprošla sezona je bila upozorenje i alarm za buđenje Dinamu koji se u domaćem prvenstvu vidno patio s lošom obrambenom tranzicijom i fizičkim stanjem u momčadi, a ove sezone je krenulo pucati po šavovima. Petković i Mišić su propustili dobar dio sezone zbog ozljede, a Dinamo se više nije imao na što osloniti kako bi sakrio probleme koji su postajali sve gori i gori.
Srušen je klupski rekord za najviše primljenih pogodaka u HNL-u, čak 41, čime su bili bliže posljednjeplasiranom Šibeniku koji je primio 60 nego Rijeci koja je primila 21. Svi alibi prijelazni rokovi u kojima je Dinamo lijeno gradio identitet momčadi isključivo oko genijalnosti nekolicine pojedinaca su došli na naplatu u obliku prve sezone bez trofeja od 2016/17.
Boban može preokrenuti situaciju
Sudeći po svim dosadašnjim potezima i najavama, Boban je svjestan krize identiteta u klubu. Dovođenje Kovačevića, promjene u vrhu i radu škole nogometa su konkretni potezi u istom smjeru, a najavljena pojačanja Mateo Lisica, Marko Soldo, Robert Mudražija i Dejan Ljubičić su igrači koji se svojim profilom uklapaju u ideju bržeg i agresivnijeg Dinama.
To nisu igrači koji su na individualnoj razini kvalitete Baturine i Mišića, već igrači koji će podići trkačku moć i pridonijeti identitetu homogene momčadi koja će na održiv način izbacivati nove nositelje po uzoru na Kovačevićev Slaven.
Promjena krvne slike momčadi i nogometnog identiteta kluba je težak proces u svakom klubu, pogotovo u Dinamu koji ima standarde osvajanja, i proces koji dovodi do nekih teških odluka koje će Boban morati donijeti. Moguće je kako Kovačević i pojačanja neće biti uspješni ili kako neće odmah uspjeti nadomjestiti sadašnje nositelje ako otiđu, ali u široj perspektivi je to manje bitno jer postavljena putanja će biti pozitivna za dugoročnu budućnost kluba.
To je put kojim se mora ići jer nedostatak kontinuiteta i alibi potezi su doveli Dinamove standarde izvrsnosti u opasnost, i prvi potezi na putu takvog povratka moraju biti teški i odlučni, a jako često i nepopularni. Boban je idealan čovjek za to jer će na račun svog imena, karizme i iskustva dobiti više kredita nego bilo tko drugi kako bi istrpio neizbježne neugodnosti na putu, a Kovačević je idealan karakter za novi pristup nogometu koji će se tražiti u Maksimirskoj 128.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
