Portugalska liga neodvojiva je od svoje Os Três Grandes (Velike trojice) koju sačinjavaju Benfica (38 titula), Porto (30) i Sporting Lisabon (19). Samo se dva puta u povijesti dogodilo da ligu osvoji netko tko nije član ovog društva – 1946. godine prvak je bio Belenenses, a 2001. Boavista. Dominacija ta tri kluba je izuzetna, a ove godine je situacija na vrhu toliko napeta da ih nakon 13 odigranih kola na vrhu dijeli jedan bod. Sporting na čelu broji 31 bod, isto toliko ima i Porto, Benfica je na 30, a u jednadžbu je upala i Braga s 29.
Sporting Lisabon
Trenutni lideri tablice najmanje su popularan klub od Velike trojice. U Lisabonu su u sjeni Benfice koja ima kudikamo više navijača, dok je Porto sredinom 80-ih zauzeo njihovo mjesto glavnog rivala Benfice. Dok su im gradski susjedi na glasu kao klub iz naroda, za široke mase, Sporting je kroz povijest pratio glas aristokratskog, elitnog kluba. Njihov je prekid dominacije počeo rastom Porta pa su od 1982. do 2000. zaboravili kako je to podići titulu prvaka, kao i od 2002. do 2020. godine. Ipak, ove sezone se čine kao ozbiljni favoriti.
Rúben Amorim, trener Sportinga, čvrsto se drži svojih principa. Njegova je momčad postala neodvojiva od 3-4-3 formacije, koja se u fazi obrane nerijetko prebacuje u 5-4-1, a u fazi napada 4-3-3. Sporting igra s visokom zadnjom linijom i pokušavaju protivnike što češće uhvatiti u zaleđu. Njihova je stoperska linija također ključna u izgradnji napada. Svi braniči su itekako sposobni u igri s nogom, no neupitni vođa zadnje linije je Sebastián Coates. Iskusni Urugvajac možda jest najsporiji od svih obrambenih igrača, ali ima vitalnu funkciju u postavljanju zaleđa i fizički je najdominantniji. Njegovi kolege Ousmane Diomande i Gonçalo Inácio nešto su moderniji stoperi i zaslužili su interes drugih klubova ponajprije zbog igre nogom, no isto su tako puno skloniji greškama od Coatesa.
U izgradnji napada Sporting na sebe želi navući protivnički pritisak i kroz par dodavanja razbiti presing kako bi došli u povoljnu poziciju za napad gola. Dok su u takvoj postavci prije ključ bili wing-backovi, danas je situacija drugačija, a glavni je razlog što više nema Pedra Porra. Iako su bočni igrači još uvijek bitni jer su oni ti koji neprestano daju širinu u napadu, a u obrani se povlače i čine liniju s pet igrača, više nisu fokalna točka napada. Sada je to napadač Viktor Gyökeres, koji je ujedno i ponajbolji igrač u cijeloj ligi.
Klub se na švedskog napadača oslanja u nevjerojatnoj mjeri. Fizički je moćan, ne libi se ući u duele sa stoperima i fantastično povezuje linije. Iza njega su polivalentni Pedro Gonçalves i Marcus Edwards, koji zbog Šveđanina imaju iznimnu pozicijsku slobodu. Gyökeresov forte je fantastična link-up igra u kojoj istovremeno demonstrira sposobnost zadržavanja posjeda, hrvanja s protivnicima i proigravanja. Koliko je uključen u apsolutno svaki aspekt igre Rúbena Amorima najbolje pokazuje donji graf.
Ni realizacija mu nije lošija strana, osobito kada se uzme u obzir da ove sezone za klub u 16 nastupa ima 15 pogodaka. U nekim je situacijama ove sezone pokazao sjajan osjećaj za prostor pa bi često izbio sam na protivničkog vratara nakon uspješnog proigravanja. Njegovo neumoljivo prebacivanje očekivanih golova teško je dugoročno održivo, no ako je suditi po dosad pokazanim kvalitetama, radi se o nevjerojatno moćnom napadaču koji je brojnim klubovima u ljetnom prijelaznom roku prošao ispod radara.
On je najveći razlog zašto Sporting izgleda kao ozbiljan pretendent za naslov jer je, osim izravnim utjecajem i pogocima, dodatno rasteretio suigrače. Zabilježili su dva poraza u sezoni – jedan je bio onaj šokantni preokret Benfice s igračem više, a jedan kiks protiv Vitórije, no osim tih susreta Amorimovi su izabranici izgledali najozbiljnije.
Benfica
Benfica se pod Rogerom Schmidtom prošle sezone pokazala kao iznimna ekipa osvojivši ligu s 87 bodova. Ove godine situacija je drugačija, ponajprije zbog odlazaka ključnih igrača Gonçala Ramosa, Alexa Grimalda, Juliana Weigla, Enza Fernándeza i vratara Odysseasa Vlachodimosa. U klub jesu došle akvizicije poput Orkuna Kökçüa, Artura Cabrala, Ángela di Maríje, Juana Bernata, Anatolija Trublina i sličnih, ali je prevelika to rošada i gubitak kvalitete da bi se stvari samo vratile na isto mjesto.
Unatoč svemu tome, Benfica je i dalje momčad koja najviše dominira posjedom i igra dugačke napade sporim tempom. Ipak, osjetna je razlika u odnosu na prošlu sezonu što se tiče kreacija prilika – momčad je nakon 13 kola zabila 24 pogotka, što je ispod njihovog uobičajenog standarda i ispod čak tri ekipe u ligi. U obrani su također postali nešto ranjiviji, no često ih je individualna kvaliteta izvlačila iz utakmica.
Jako dobru sezonu igra legendarni Ángel di María. Bez obzira na 35 godina na leđima, njegove razigravačke i izolacijske sposobnosti na krilu daju potpuno novu dimenziju igri. Ipak, i on i João Mário su više desetke nego klasična krila pa je na Rafi Silvi da doda okomitost u napad. Poziciju devetke nitko nije u potpunosti zauzeo za sebe i na njoj smo kroz sezonu vidjeli znatne rotacije, među kojima se našao i naš Petar Musa. Hrvat ove sezone ima četiri gola u svim natjecanjima za klub i redovan je u rotaciji, no nikako se dosad nije uspio u potpunosti nametnuti.
Orkun Kökçü je došao kao veliko pojačanje, međutim Turčin još nije unio dozu kreativnosti u ekipu, koja sada Benfici nasušno fali. Od pustih igrača koje su doveli, najveća je zvijezda postao proizvod akademije – 19-godišnji João Neves. Koliko je mladi Portugalac dobar najbolje predočava činjenica da je upravo on najkonstantniji dio veznog reda Benfice, netko tko uvijek starta najbitnije utakmice. Zbog toga su ispaštali i spomenuti Kökçü i zadnji vezni Florentino Luís, kojeg se još ovog ljeta povezivalo s najbogatijim klubovima i izdašnim ciframa. U kratkom periodu Neves je došao od statusa djeteta s potencijalom do srca momčadi, a sve je kulminiralo kada je protiv Sportinga u sudačkoj nadoknadi zabio gol za pobjedu.
Gornji graf dobro dočarava Nevesove sposobnosti. Njegova polivalentnost omogućila mu je i da solidan broj utakmica igra kao desni wing-back, ali vezni red je njegovo prirodno stanište. U trenutku kada je svjetski nogomet u pomami za šesticama, transfer mladog Portugalca u neki od najboljih europskih klubova uskoro ne bi trebao čuditi. Posjeduje sjajne kvalitete za kontrolu tempa igre, sjajan je dodavač, maksimalno uključen u igru i dok nije elitan u iznošenju lopte, posjeduje jako dobru kontrolu i dribling na sitnom prostoru, što mu omogućava da se riješi pritiska u tijesnim situacijama. Defenzivni dio igre mu je također fantastičan za razinu portugalske lige, jako je dobar duel igrač i netko tko se ne libi uklizati. U svoju igru još nije dodao element ubacivanja u zadnju trećinu i direktnu uključenost u golove/asistencije, no s obzirom na dosad pokazano – takva vještina za njega nije presudna, a ima još pregršt vremena za napredak.
Ipak, on je rijetka svijetla točka u sezoni Benfice. Što navijači misle o njemu najbolje prikazuje scena kada ga je Roger Schmidt izvadio u 64. minuti protiv Farensea, a ogorčeni fanovi s tribina započeli su salvu zvižduka i bacali predmete u teren. Titula je još uvijek realna opcija, ali za ozbiljno pretendiranje bit će potreban napadački iskorak.
Porto
Porto je od svih kandidata u najkaotičnijem stanju. O kompleksnoj situaciji van kluba već smo pisali i može se reći da na terenu vlada preslika zbivanja oko kluba, a najjednostavnije je to opisati kaosom. Porto definitivno ima manje individualne kvalitete od Sportinga i Benfice pa često nemaju taj dašak individualne briljantnosti koji je potonjima često donosio golove i bodove. Ipak, Zmajevi su nevjerojatno energična ekipa koja bi neutralcima mogla biti jako zanimljiva za gledanje.
Trener Sérgio Conceição gotovo se uvijek odlučuje za 4-4-2 formaciju i visoki presing. U ekipi je naglasak na neprestanoj trci, zatvaranju protivničkih igrača i pritisku po izgubljenoj lopti. Iz tog razloga Porto je često bio nekonzistentan u izvedbama, jednostavno je teško držati kroz cijelu sezonu tako visok tempo, osobito kada se uzme u obzir da ciljaju prolazak u daljnje faze Lige prvaka. Trenutno u skupini zauzimaju drugo mjesto jer imaju bolju gol-razliku od Shakhtara, dok u domaćem prvenstvu imaju isto bodova kao vodeći Sporting, no s lošijom gol razlikom.
Ako Benfica ima problema s kreacijom i zabijanjem pogodaka, što tek reći za Porto. U ligi su tek sedmi po broju postignutih pogodaka (21), četvrti po broju očekivanih pogodaka (22), no zato su primili najmanje pogodaka (9) od svih 16 ekipa. U prosjeku imaju posjed lopte od 60,5%, što posebno dolazi do izražaja protiv klubova s donjeg dijela tablice, no to ne dolazi nužno iz njihove dominacije, jer manje ekipe žele da Porto ima loptu. Ove sezone su se prilično mučili protiv niskih blokova, dok su puno lakše dolazili u prilike kada bi protivnici bili postavljeni visoko i ostavljali prostor iza leđa, što pokazuju i dobre izvedbe u Ligi prvaka.
Što se tiče individualaca, vrijedi istaknuti dobro poznatog Pepea, koji s 40 godina na leđima i kapetanskom trakom oko ruke još uvijek komandira zadnjim redom. U veznom redu najjača je karika Stephen Eustauqio, a u napadu dobro poznati Mehdi Taremi. Iranac nije na svojoj prepoznatljivo visokoj razini, no i uz nešto lošiju formu on je još uvijek jedan od najboljih napadača lige, što potvrđuju brojke od 84 pogotka i 53 asistencije u 167 utakmica za Zmajeve. Ipak, igrač za kojeg bi Porto potencijalno dobio najveći iznos kada bi napustio klub i koji je već koketirao s bogatim klubovima jest vratar Diogo Costa.
Graf pokazuje da je Costa proaktivan golman koji često intervenira izvan šesnaesterca, koji preferira kraću kombinatoriku (kao i skoro svi dominantniji klubovi) te da je dobar u branjenju udaraca. Njegove brojke za spriječene golove (računaju se tako da se od očekivanih golova iz udaraca koji idu u okvir oduzme broj primljenih golova) nisu sami vrh, ali to možemo djelomično pripisati činjenici da Porto jednostavno ne prima previše udaraca na svoj gol i za razliku od vratara slabijih ekipa, on nije u mogućnosti suočiti se s puno udaraca i tako akumulirati brojne obrane. Njegov zadatak je obraniti tih nekoliko udaraca u okvir s kojima se suči, a postotak obranjenih udaraca pokazuje da mu to dobro ide. Uz to je sjajan u obranama jedanaesteraca, što je širi nogometni auditorij mogao vidjeti u Ligi prvaka prošle sezone kada je Costa obranio po jedan penal u tri utakmice zaredom. Istina je da zna biti sklon greškama, što smo vidjeli na Svjetskom prvenstvu 2022. protiv Maroka, no s obzirom na to da ima tek 24 godine, vrhunac je tek pred njim.
Porto mogu veseliti tri ligaške pobjede zaredom i činjenica da imaju još uvijek dobre šanse za prolazak u Ligi prvaka, a u najlošijem će slučaju igrati Europsku ligu. Za nastavak sezone na oba fronta trebat će im, kao i Benfici, napadačko rješenje – bilo to oživljavanje Taremija, pojačanje u zimskom roku ili procvat trenerovog sina, krilnog igrača Francisca Conceiçãa.
Sporting Braga
Braga od ova četiri kluba ima daleko najmanje povijesti i prilično je iznenađenje što se uopće našla u ovom tekstu. U posljednjih šest sezona neizostavan su dio prva četiri mjesta, no njihov je vrhunac bio prije 10-ak godina. Braga je ekipa koja je 2009. godine osvojila posljednji UEFA Intertoto kup, a sezonu nakon im je titula izmaknula “za dlaku” te su na kraju završili drugoplasirani. Godine 2011. igrali su Ligu prvaka i kao treći na tablici završili u Europskoj ligi, gdje su u finalu izgubili od Porta.
U tekućoj sezoni Braga se nalazi na četvrtom mjestu s 29 bodova, te samo dva boda razlike od vodećeg Sportinga. U Ligi prvaka su na trećem mjestu s četiri boda. Ako smo Porto opisali pomalo kaotičnom ekipom, onda pri opisu Brage slobodno možemo dodati neku potenciju na taj kaos. Njihov stil je – napad, napad i još napada. Prilično su zabavni za gledati, no navijačima kluba definitivno podižu razine kortizola svojim riskantnim pristupom. Na jednom od najposebnijih nogometnih stadiona ove se sezone igra jedan od najposebnijih nogometa.
¡UNA LOCURA! 🇵🇹🏟️
Este es el Estadio Municipal de Braga y tendrá Champions League esta temporada pic.twitter.com/rY615iBsQE
— Analistas (@SomosAnalistas_) September 2, 2023
Braga je ove sezone u 13 kola zabila čak 36 golova, što je uvjerljivo svrstava na prvo mjesto. Naravno, primili su 20 golova, samo šest ekipa je dopustilo više, no sve dok je gol-razlika najveća u ligi, trener Artur Jorge podnijet će tu žrtvu. Iako znatno nadmašuju svoje očekivane golove i teško je očekivati da je takav sulud tempo održiv kroz cijelu sezonu, svejedno treba odati počast Bragi jer pružaju daleko najzanimljvije utakmice i nikad ne odustaju od svog identiteta.
Uglavnom započinju u formaciji 4-2-3-1, u kojoj jako bitnu funkciju imaju bekovi. Oni u posjedu daju širinu, stoje izrazito visoko i bitan su kreativni alat u momčadi. Glavna funkcija takve postavke je da krila mogu stajati bliže golu i djelovati u međuprostoru. Kada na to dodamo da je ekipa iznimno fluidna i da se igrači često mogu mijenjati po pozicijama (iako je uvijek prioritet da struktura bude stabilna), dolazimo do ludog napadačkog arsenala kojeg momčad pokazuje kroz sezonu.
Napadačka trojka igra fantastičnu sezonu, kongoanski napadač Simon Banza u 18 utakmica ima 13 golova i četiri asistencije, krilni napadač Alvaro Djaló ima sedam golova i tri asistencije, dok je Ricardo Horta upisao sedam pogodaka i četiri asistencije. Horta je srce ekipe i reprezentativac Portugala, a u kakvoj je formi i od kakvog je značaja za ekipu dočaravaju podaci.
Braga je i jako dobra presing ekipa, često kažnjavaju protivnike po visoko osvojenoj lopti, što pokazuje njihov PPDA (dodavanja po obrambenoj akciji, odnosno koliko dodavanja momčad u prosjeku dopusti protivnicima na prostoru od 60 metara od gola) od 9,4. Njihova posvećenost pritisku i konstantnom napadanju ostavlja ih vrlo izloženima u tranziciji, no kao što smo napomenuli, to je jednostavno rizik s kakvim su naučili živjeti.
Rasplet
Cijelu povijest Lige Portugal obilježile su bitke tri glavna kluba, dok su ostali većinom dobrano kaskali. Dovoljno je pogledati plasmane kroz godine i primjetit ćemo jasan uzorak. Aktualna sezona je barem donijela neizvjesnost kakvu dugo nismo vidjeli između više ekipa, a kada se tu pridoda Braga, recept za uzbudljiv nogometni period je ispunjen.
Činjenica da se nakon 13 kola četiri ekipe na vrhu razlikuju u svega dva boda pokazuje da je Liga Portugal trenutno jedna od najnapetijih liga na svijetu. Portugalski nogomet je prilično osebujan svijet koji je iznjedrio toliko talentiranih igrača, jakih momčadi, ali i svijet koji je neraskidivo povezan s dramama, korupcijskim skandalima, diskutabilnim sudačkim odlukama, huliganizmom, nepotizmom i još mnogočime. Ipak, specifična stanja oko i unutar klubova stvorila su jednu od najneizvjesnijih sezona u dugo vremena, u kojoj imamo četiri ekipe na sličnoj valnoj duljini. Bilo zbog poteza Viktora Gyökeresa, svjedočenju razvoja dijamanta Joãa Nevesa, Portovog neumoljivog naganjanja protivnika ili Braginog kamikaze stila nogometa, gledanje portugalskog prvenstva na svom kaotičnom vrhuncu ne može biti loša ideja.
