Zimska stanka bila je nešto što su svi u Dinamu željno iščekivali. U klubu je vladalo poprilično loše raspoloženje, a Hajduk je imao sedam bodova prednosti i tako po prvi puta nakon 19 godina postao jesenski prvak. Trener Sergej Jakirović iz tjedna u tjedan je preživljavao na klupi, ali uvijek se nekako uspijevao tamo zadržati.
Zazivao je vrijeme koje mu je bilo potrebno kako bi odradio više treninga s momčadi, a Dinamo je tijekom pauze u svih pet prijateljskih utakmica slavio. Sve je slutilo na pozitivnu promjenu, a onda je uslijedio prvi susret nakon stanke. Na Maksimir je stigla Lokomotiva koja je Modrima utrpala tri komada i vratila sivilo na lica navijača.
Nakon te utakmice u plavom taboru se raspravljalo o Jakirovićevoj budućnosti na klupi, a otkaz je bio tu, iza ugla. Razmišljalo se postoji li uopće adekvatno i dostupno trenersko rješenje, a bila je to zahtjevna odluka i iz konteksta financija pošto bi to značilo još jednu u nizu isplaćenih odšteta nakon Ante Čačića i Igora Bišćana.
U isto vrijeme transfer Josipa Brekala bio je u završnoj fazi. Zapravo je sve bilo dogovoreno, a jedino što je ostalo za riješiti je papirologija koja je u većini slučajeva samo puka formalnost.
„Pregovori su u završnoj fazi. Josip ima veliku želju da stigne u Dinamo, da bude na oku izborniku Zlatku Daliću kako bi se uspio nametnuti za Europsko prvenstvo. Spreman je financijski izgubiti, samo da odjene plavi dres“, izjavio je tada Brekalov agent, Andy Bara.
Fiorentina je svoj dio obavila te se čekalo da ljudi iz Dinama naprave sve sa svoje strane. Uslijed rasprave o potencijalnoj trenerskoj smjeni, transfer je pao u drugi plan te nitko nije završio posao. Na takav rasplet djelomično je utjecalo i to što je Brekalo ponajviše bio upravo Jakirovićeva želja, u tom trenutku se nije znalo hoće li on ostati na klupi, dok ga ljudi iz kluba nisu toliko preferirali.
Kako u poslovnom svijetu nije profesionalno kada posao propadne u zadnji čas, tako ni u nogometu nije dobro za reputaciju nekog kluba kada odustane od praktički gotovog transfera. Dinamo je u tom trenutku zaista bio u potpunom rasulu, nije se znalo tko pije, tko plaća, ali svejedno je fascinantno s kolikom dozom amaterizma su se ponijeli u ovom slučaju.
Brekalo nije imao samo ponudu Dinama na stolu, dapače. Imao je mogućnost odlaska u razne klubove iz liga Petice gdje bi vjerojatno ušićario i koji euro više. Međutim, imao je svoje razloge zbog kojih je to odbio i htio se vratiti u svoj klub koji ga je na kraju izigrao.
Iz njegove perspektive situacija je bila poprilično jasna. Htio se kroz HNL nametnuti izborniku Zlatku Daliću za nastup na predstojećem Europskom prvenstvu, a u više navrata se pokazalo kako je domaće prvenstvo puno bolja pozornica za doći do reprezentacije od nekih drugih liga. Na kraju, kada je transfer u Dinamo u potpunosti propao, u cijelu priču se umiješao Hajduk.
Kada su se u svim novinarskim redakcijama već počeli pisati tekstovi o tome kako Brekalo može pomoći Dinamu, tadašnji predsjednik Lukša Jakobušić i sportski direktor Mindaugas Nikoličius iskoristili su situaciju i u vrlo kratkom roku dogovorili njegov dolazak u Split.
Okolnosti mu nisu išle u prilog, ali Brekalo je pokazao klasu
Brekalo je ove polusezone za Hajduk odigrao ukupno 15 utakmica, od toga 13 u prvenstvu i dvije u Kupu. 13 puta utakmicu je započeo od prve minute, dok je dva puta ulazio s klupe za pričuvne igrače. Iako se svega jednom upisao među strijelce, za to vrijeme je podijelio čak sedam asistencija.
Samim time je postao najbolji asistent Hajduka ove sezone te je uoči posljednjeg kola drugi asistent cijele lige. U ovom kratkom periodu pokazao kako je za razinu HNL-a jednostavno klasa iznad. Kod njega je primjetno nešto što se kod većine igrača u ligi ne može vidjeti, a to je puno odigravanja iz prve ili druge i brzo donošenje kvalitetnih odluka.
Kada primi loptu jednostavno se vidi da je prima drugačije od drugih na ovoj razini, a kretnje su mu puno fluidnije s obzirom na ono što smo navikli gledati na HNL travnjacima. Možda su neki očekivali još više od njega s obzirom na njegov rezime. Ipak je to igrač s preko 200 nastupa za klubove iz liga Petice i s 35 nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Međutim, okolnosti u Hajduku mu nisu išle u prilog.
Nakon ozljede Darija Melnjaka klub nije doveo zamjenu na poziciji lijevog beka već su ostali prepušteni Ismaelu Diallu i mladom Šimunu Hrgoviću. Prvi je totalno drugačiji profil igrača od Melnjaka, nema naviku dolaženja visoko naprijed, već je bliži ulozi trećeg stopera. Hrgović je pak profilom sličniji Melnjaku, ali jednostavno još nije dovoljno kvalitetan da bi bio prvotimac u Hajduku koji se bori za naslov.
Brekalo je igrao svoju igru, najčešće bi primao loptu na lijevoj strani te se izbacivao na desnu nogu i ulazio prema sredini. Teško je bilo očekivati da će on previše mijenjati svoj stil igre u ovih par mjeseci, a to što nije imao kompatibilnog beka na svojoj strani mu sigurno nije pomoglo. Nije on kriv što je navikao ulaziti u sredinu već Hajduk koji, bez obzira na njegov dolazak, nije doveo drugačiji profil lijevog beka.
Pogotovo zato što bi, da Brekalo recimo nije završio u Hajduku, na toj poziciji lijevog krila vjerojatno više igrao Laszlo Kleinheisler koji ima vrlo slične navike u igri. Kada bi pak igrao na suprotnoj strani, na poziciji desnog beka je u pravilu bio Niko Sigur koji je izvrstan igrač, ali također nema naviku dolaziti visoko prema naprijed uz aut liniju. Kada tome pridodamo da se Hajduk raspao na proste faktore u drugom dijelu sezone, uvjeti su to koji su sve samo ne idealni.
Bez obzira na to, Brekalo je uvjerljivo prvi igrač Hajduka po ključnim dodavanjima s 2,5 po utakmici što ga stavlja i na sam vrh cijele lige u toj kategoriji. Iza njega se nalaze Martin Baturina i Toni Fruk koji su jedini igrači uz njega koji imaju više od dva takva dodavanja po utakmici. Doduše, njih dva su upisali znatno više nastupa u ove sezone što Brekalu ide u prilog kao i to da je Marko Livaja propustio dobar dio ove polusezone.
Također, prvi je dribler momčadi s 1,8 uspješnih driblinga po utakmici uz visokih 67% uspješnosti što najbolje pokazuje koliko je zapravo dominantan naspram većine protivničkih igrača. Koliku je volju i želju imao najbolje pokazuje to što je imao 1,4 oduzetih lopti po utakmici gdje je, među veznjacima i napadačima u Hajduku, jedino Rokas Pukštas imao više.
Svi mi imamo neke ciljeve kroz život i težimo tome da ih ostvarimo. Neki od njih su kratkoročni, neki srednjoročni, a neki dugoročni. Neki se odnose na sutra, neki na idućih par mjeseci, a neki na idućih nekoliko godina. Kakvi god oni u konačnici bili, u stanju smo napraviti sve što je u našoj moći kako bi ostvarili to što smo si zacrtali.
Brekalu je vjerojatno i tada kada je cijela saga oko transfera bila aktualna, a pogotovo sada, žao što nije završio u Dinamu. Međutim, nije imao previše izbora. Znao je da mu je povratak u HNL najbolja opcija za revitalizaciju karijere i nastup na Euru, a nakon što je Dinamo otpao, Hajduk je u tom kontekstu bio jedina preostala opcija.
Njegove igre stavljene su u drugi plan baš zbog toga što se cijelo vrijeme pričalo o izdaji i tome kako je jedan dinamovac otišao u Hajduk. S moralne strane se o tome da raspravljati, ali nije otišao tamo jer je preko noći postao hajdukovac, već zato što je nogometaš koji je htio ispuniti svoj cilj.
Svatko od nas ponekad donese neku krivu odluku, a vanjski faktori su ti koji itekako mogu usmjeriti hoće li ista na kraju biti shvaćena kao dobra ili loša. Iako mu okolnosti nisu išle u prilog, Brekalo je pružao kvalitetne predstave u dresu Hajduka, ali to ipak nije bilo dovoljno da bi se našao na popisu za Euro. Na kraju nije uspio u svom naumu, Dinamovi navijači ga sprdaju, a za sve to je najmanje kriv on sam.
