Još su četiri kola do kraja HNL-a, a situacija je nikad napetija. Rijetki su slučajevi da se na samom kraju prvenstva čak tri kluba bore za titulu, ali Rijeku, Dinamo i Hajduk dijeli samo jedan bod na vrhu tablice. Sve karte za Vječiti derbi su rasprodane, interes gledatelja je na vrhuncu, a HNL se nikad više nije pojavljivao u javnom diskursu. I dok je jasno da je prvenstvo doživjelo pravu renesansu, ostaje pitanje — prati li kvaliteta nogometa takav rastući interes?
Jasno je da HNL ne može ni po čemu parirati vodećim europskim ligama pa smo ga za potrebe teksta odlučili staviti u kontekst s usporedivim ligama. Na uzorku od posljednjih pet sezona izvučene su četiri najsličnije lige HNL-u po UEFA koeficijentu. To su redom norveško, izraelsko, kazahstansko i grčko prvenstvo. Ipak, zbog manjka valjanih podataka, kazahstanska liga naposljetku je zamijenjena slovačkom.
Cilj je bio usporediti nekoliko parametara između ovih pet liga kako bismo dobili predodžbu nogometne kvalitete potkrijepljenu brojkama. Za sve navedene lige uzete su brojke iz tekuće sezone, osim iz norveške Eliteserien, za nju se gledaju podaci iz prošle sezone zbog osjetno većeg uzorka utakmica. Prvi korak bio je ispitati broj golova, udaraca i velikih prilika po utakmici.
HNL prolazi kroz sušu golova
Prosjek golova po utakmici u ligama Petice je 2.84 i jedino prvenstvo koje bi moglo stati uz bok takvoj brojci jest norveško. Radi se o prilično banalnom podatku koji ne treba puno objašnjavati; nogomet se igra zbog golova i oni su prilično jasan indikator napadačke vještine i zanimljivosti susreta. Zato je brojka prvog hrvatskog ranga prilično ponižavajuća sa svega 2.35 golova po utakmici. Blizu je samo grčko prvenstvo.
No, tu nije kraj. HNL ima najmanje udaraca po utakmici, kao i najmanji broj udaraca unutar okvira po utakmici. Preciznost je također uvjerljivo najlošija jer tek 31.78 % svih šuteva završi unutar okvira gola. Isto vrijedi i za velike prilike, a prvi hrvatski rang je tu jedini koji debelo pada ispod četiri. Samo su slovački golgeteri zanemarivo lošiji što se tiče konverzije velikih prilika, međutim, već sada je jasno da brojke nipošto ne ulijevaju optimizam.
Malo driblinga, a puno dugih lopti
Kako bismo imali jasniju predodžbu stila igre, valja zagrebati dublje ispod samih golova i udaraca. Broj ukupnih dodavanja, u usporedbi s drugim ligama, može dočarati gdje se favorizira kombinatorika i strpljiva izgradnja napada, a gdje se najmanje “igra”. Nadalje, ako je volumen dugih lopti u tim dodavanjima prilično visok, onda je, ruku na srce, puno veća šansa da u ligi ima više “nabijanja” nego da regeni Xabija Alonsa i Tonija Kroosa ordiniraju travnjacima ovih pet liga. Pogodite u koju od navedenih kategorija spada HNL.
Na prvi pogled je jasno da je norveška Eliteserien svijet za sebe. Razlog treba tražiti u nogometnoj filozofiji koja je dominantna u zapadnom dijelu skandinavskog poluotoka. Favorizira se izrazito napadački stil, visoka obrambena linija i pritisak. Treneri poput Kjetila Knutsena (Bodø/Glimt) prototip su takvog nogometa. Veliki udio igra infrastruktura koja je nemjerljivo bolja od one u HNL-u. Nekolicina klubova igra na umjetnoj travi, a na njoj lopta brže putuje. Stoga, određene stilske razlike ne trebaju čuditi.
Isto vrijedi i za suprotnu krajnost. U ovoj HNL sezoni prevladava pragmatični i oprezni stil. Treneri se rijetko kad u potpunosti otvaraju i čini se kao da je gotova svima prioritet biti maksimalno efikasan s onim što se kreira — a kreira se jako malo. Nadalje, većina travnjaka je daleko ispod potrebnog nivoa i na takvim je površinama prilično izazovno uspostaviti kvalitetnu pas-igru.
Ono što ne ulijeva povjerenje je podatak od svega 13.52 driblinga po utakmici. Opet, radi se o prilično jasnom mjerilu zanimljivosti i kvalitete; gledatelji uvijek žele dinamične igrače koji mogu stvoriti višak s loptom u nogama (pitajte samo Laminea Yamala). Osim Marca Pašalića, koji je napustio Rijeku u zimskom prijelaznom roku, niti jedan igrač u HNL-u ne bilježi više od dva uspjela driblinga po utakmici. Prošle sezone rekorder je bio Ante Erceg s 1.8.
Dakle, kada se sve navedene metrike između ovih pet prvenstava uzmu u obzir, HNL je liga u kojoj pada najmanje golova, najmanje udaraca s najlošijom preciznošću i stvara se najmanje velikih prilika. U HNL-u još gledamo najmanje točnih dodavanja, ali zato najveći udio dugih lopti. Za kraj, u prvom hrvatskom nogometnom razredu gledamo i najmanje driblinga.
Paritet je tu, ali standard nogometa je loš
Radi se o zaista pregršt podataka koji idu protiv prvenstva, osobito ako uzmemo u obzir da se niti jedna od referentnih liga ne smatra naročito renomiranom. Iako se javnost gotovo uvijek iščuđava nad sudbinom hrvatskih klubova u europskim kvalifikacijama, valja uzeti u obzir da se u većini liga iz koje dolaze klubovi poput Ružomberoka i Zire igra usporediv, ako ne i bolji nogomet, odnosno, kako kaže jedan od najpoznatijih nogometnih klišeja — “danas svi igraju nogomet”.
Jasno, treba naglasiti da je ova sezona iznimka i za HNL standarde posljednjih godina. Još od koronavirus pandemije, otprilike kada je počela opća pomama za HNL-om, nismo gledali manje golova. Očit je nedostatak dominantne momčadi, a ništa to ne dočarava kao činjenica da vodeća Rijeka osvaja mizernih 1.75 bodova po susretu. Usporedbe radi, osvajački prosjek u posljednjih pet sezona je 2.26. Isto vrijedi i u drugom smjeru, ove sezone nema dežurnog Hrvatskog dragovoljca ili Rudeša na kojem ostatak lige nabija gol-razliku pa smo osim utrke za titulu, dobili i relativno napetu borbu za ostanak. Sve je to doprinijelo paritetu kakvog liga dugo nije vidjela. Ta strana medalje sigurno može veseliti, ali činjenica ostaje — u HNL-u se igra prilično loš nogomet i to u usporedbi s ligama slabašnog statusa.
