Carlos Alcaraz Garfia bio je u padu zadnjih mjeseci, neki su možda i sumnjali u prognoze kako je on taj koji će naslijediti jednog od “velike trojke”, kako je on “izabrani”. Alcaraz od wimbledonskog finala u kojem je porazio Novaka Đokovića nije znao za titulu. Štoviše, nije bio ni u finalu, ali osim poraza od Romana Safiullina ne može se reći da je gubio od anonimaca, a čak ni Rus ne spada u tu skupinu.
Španjolac je ipak pokazao kako ga nije pametno prerano otpisivati. Titulu u Indian Wellsu je obranio na impresivan način. Bilo je tu kašljucanja kao što je izgubljen set protiv Mattea Arnaldija u drugom kolu, a i loše odigran prvi set protiv Jannika Sinnera, ali ostatak turnira je odradio na način da je podsjetio na “starog” Alcaraza.
Sličnosti s “velikom trojkom”
Mnogi će Alcaraza prvo usporediti s njegovim sunarodnjakom i s jednim od tri najveća tenisača svih vremena, Rafaelom Nadalom, ali od “velike trojke” najmanje sličnosti ima baš s Nadalom. Najveća sličnost njih dvojice je ta što su obojica rano došli do velikih uspjeha, nešto nalik uspjesima kakvi se češće viđaju u ženskom tenisu. Obojica su svoje naslove osvojili kao 18-godišnjaci. Uz to što su se tako rano probili, osim što su sunarodnjaci imaju samo sličnost u mentalitetu, ali svi veliki sportaši u većini slučajeva imaju sličan mentalitet. Što se tiče stila igre, s Nadalom ima daleko najmanje sličnosti. Alcaraz je puno ofenzivniji, češće odlazi na mrežu i ima kvalitetniji servis.
Igrački je najbliže Rogeru Federeru. I Alcaraz i Federer više vole proaktivan tenis, ne vole se oslanjati na obranu iako im je obojici obrana itekako dobar segment u igri. Obrana im se najviše bazira na sliceu, ali tu nemaju sličnosti. Koliko god Alcarazov slice bio kvalitetan, ne može se mjeriti s Federerovim. Međutim, ono u čemu se mogu mjeriti je način igre. Ofenzivan tenis kojim često mogu poraziti i sebe ako ne krene dobro. Alcaraz se u Indian Wellsu s tim dobro nosio. U tri meča se mogu izdvojiti loši napadački počeci, ali i odlične prilagodbe u ostatku meča. Dva meča su već ranije spomenuta, protiv Arnaldija i Sinnera, a treći je bio u finalu protiv Daniila Medvedeva kada mu je trebalo nešto više od tri gema da uđe u zonu. Ta zona u koju su on i Federer sposobni ući je vjerojatno i najveća sličnost uz njihovu eleganciju na terenu. Kad njih dvojica uđu u zonu protivnici u većini slučajeva mogu samo gledati kako ih pobjeđuje bolji protivnik. Osim ako niste treći član “velike trojke”.
Novak Đoković, prvi igrač svijeta, po mnogima najbolji tenisač svih vremena također ima sličnosti s talentiranim Španjolcem. Velika sličnost je sposobnost odigravanja nemogućih udaraca iz nemogućih pozicija gdje obojica pokazuju vanserijsku kontrolu svoga tijela i rad nogu koji rijetki imaju. Osim toga, obojica su usavršili udarac na koji do pojave Alcaraza nitko nije obraćao previše pažnje. Kvaliteta njihovog dropshota je najbolja svih vremena. Koriste kratku loptu na način da osim što izbacuju protivnika iz pozicije nerijetko pogađaju i winnere, a isto tako donose i nepredvidljivost u svoju igru. Kao da njihovi protivnici ionako nemaju dovoljno problema.
Može li Alcaraz dostići “veliku trojku”?
Kako bismo uopće bilo što mogli zaključiti o tome što je Alcaraz dosad postigao najbolje je pogledati brojke “velike trojke” u Alcarazovim godinama. Što se tiče Grand Slamova, Nadal je u Alcarazovim godinama imao već tri naslova na Roland Garrosu, Đoković je imao jedan Australian Open dok je Federer bio bez trofeja. To dobro prikazuje koliko je velik uspjeh to što Alcaraz prije napunjene 21. godine ima dva Grand Slama. Kada se u obzir uzmu Masters turniri prije napunjene 21. godine Alcaraz se opet ističe, odnosno, drži korak s Nadalom. Nadal ima nestvarnih devet titula, Đoković je na četiri dok Federer ima jednu. Alcaraz je trenutno na pet, a teoretski može doći do osam, a to je samo u slučaju da redom osvoji Miami, Monte Carlo i Madrid. Rim bi mu bio teoretska deveta Masters titula, ali bi turnir došao mrvicu prekasno.
Ove brojke mogu otkrivati puno, a isto tako mogu ne značiti ništa. Činjenica je svakako da Alcaraz ima trend sličan “velikoj trojci”, nešto ubrzaniji nego kod Federera, ali sport i život su takvi da ne dosežu svi vrhunac u jednakoj dobi. Sigurno je da će mnogo toga ovisiti o tome hoće li Alcaraz doći do 20+ grand slam titula kao što su to učinili oni najveći. Pitanje je koliko Đoković ima do mirovine, je li Sinner dovoljno dobar protivnik da uspori Alcaraza, a mnogo toga ovisi i o Medvedevu, pogotovo u Australiji i u New Yorku. Sve u svemu, pratitelji tenisa će u budućnosti gotovo sigurno imati svoju verziju “velike trojke”.
Današnju “veliku trojku” bi po svemu sudeći trebao predvoditi baš Alcaraz dok se kao prvi pratitelji nameću Sinner i Medvedev. Sinner se kao kandidat predstavio titulom u Australian Openu dok je Medvedev sa svojim jednim US Openom već pokazao svoju kvalitetu. Unatoč tim njihovim uspjesima, čini se kako je Alcaraz zreo da u idućim godinama uspostavi dominaciju nad njima, a i nad svijetom tenisa. Njegov skillset je takav da je od originalne “velike trojke” uzeo ono najbolje, Rafin mentalitet, Đokovićev dropshot i kretanje te Federerov forehand. Ukoliko nađe način da podigne servis na višu razinu teško će se zaustaviti njegov uspon i lov na trofeje.
