Povijest franšize Charlotte Hornetsa je izrazito siromašna. Od njihovog pojavljivanja u NBA ligi 1988., razlozi za pozitivu im dolaze na kapaljku minimalnog promjera, a mnogim starijim ljubiteljima je zasigurno jedina pamtljiva asocijacija na sjevernokarolinšku momčad njihova iteracija sredinom 90-ih.
Iako su Larry Johnson i Alonzo Mourning koji je kasnije zamijenjen jednako važnim Glenom Riceom u tom razdoblju ostvarivali All-Star zasluge i eksponirali Charlotte, njihovi timski uspjesi nisu sezali dalje od druge runde playoffa. Tada nadmoćni New York Knicksi i Chicago Bullsi su bili preveliki zalogaji za objektivno talentom inferiorne Stršljene koji im nikad nisu ”uzeli” više od jedne utakmice.
Najviše uzastopnih pojavljivanja u doigravanju Hornetsi su imali u razdoblju od 1999. do 2002., a za rekordne tri uzastopne godine u daljnjoj fazi natjecanja zaslužna je generacija nezvučnih imena koja je mnogima prošla ispod radara. Ondašnja igra se bazirala na famoznom američkim rječnikom rečenom grit & grindu najlakše opisanim konstantnim “bacanjem na glavu” i vjerom u snagu kolektiva.
Pritisak na protivničkog ball handlera, uzimanje rizika na liniji dodavanja uz improvizirani, neortodoksni napad s naglaskom na dolaženje do obruča i liniju slobodnih bacanja bili su neki od postulata tadašnjeg trenera Paula Silasa. Ovom naizgled antikošarkom Silas je dobio najviše što je mogao od svoga ljudstva koje je predvodio mladi Baron Davis – kreator prepoznatljiv po obosmjernoj eksplozivnosti.
Jamal Mashburn je u dresu Hornetsa preokrenuo svoju karijeru i bilježio 20,6 poena u prosjeku, no njegova ozljeda u prvoj utakmici doigravanja sezone ’01./’02. nam je ostavila intrigantan “What if” scenarij. Mashburn je momčadi donosio više od same scoring sposobnosti – njegova snalažljivost iz posta otvarala je prilike vrsnom šuteru Davidu Wesleyju – također vrlo važnom djeliću konstelacije Stršljena koji je u naponu bilježio 17,2 poena na 38 posto šuta za tricu.
20-godišnja muka
Unatoč tome što su imali osam playoff nastupa u prvih 14 sezona, slaba posjećenost gledatelja i oscilacije unutar front officea 2002. rezultirale su selidbom Hornetsa u New Orleans. Tom odlukom grad Charlotte je ostao bez predstavnika u najboljoj ligi svijeta, no na njihovu sreću trebale su svega dvije godine da se NBA košarka vrati u ”Buzz City”. Ipak, novonastali Bobcatsi u deset godina postojanja nisu ni primirisali uspjeh pa su tako isječci kojih se prisjećamo oni poput sastava iz 2012. koji je u skraćenoj, lockout sezoni ostvario povijesno najslabiji postotak pobjeda u NBA regularnoj sezoni (7-59).
Primarnim razlogom za ulazak u crnu rupu koja traje već skoro 20 godina nameće se ono očito – nedostatak kvalitete rostera. Prije svega, stupanj nesposobnosti koji Hornetsi/Bobcatsi posjeduju u biranju igrača na draftu seže do mjere da bi vjerojatno bili uspješniji da posao prepuste nasumičnom algoritmu poput kola sreće. Novi početak im je pomogao dobiti visoke pozicije na draftu, no nisu ih iskoristili – unatoč 13 godina u NBA-u, Emeka Okafor (2004.) se kao drugi pick razvio u ništa više od prosječnog startnog centra u ligi, dok iduće godine selektirani Sean May (13. izbor, 2005.) zbog ozljeda nikad nije uspio zaigrati više od 41 utakmice u sezoni.
Jedan od najvećih promašaja ove franšize dolazi 2006., kada su Risovi trećim pickom birali ”Larryja Birda s Gonzage” Adama Morrisona. Morrison je odigrao povijesnu NCAA junior sezonu kada je s Bulldogsima bilježio nevjerojatan 28,1 poen u prosjeku te mu se sukladno nastupima predviđala All-Star karijera. Nažalost, 203 centimetra visoki talent je prije same sezone zadobio tešku ozljedu ligamenata koja je utjecala na njegov već skromni atleticizam, a karijeru mu je do kraja ”zakopala” činjenica da nije uspio translatirati elitni šut s koledža na NBA razinu.
Rebrand 2012. je vratio ekipi ime Hornetsa, a za sami kraj ovog poglavlja izdvojit ću visokoizabrane mladiće kojima je franšiza okružila svoj rijetki draft pogodak, perspektivnog Kembu Walkera izabranog 2011. To su redom Michael Kidd-Gilchrist (2. izbor, 2012.), Cody Zeller (4. izbor, 2013.), Noah Vonleh (9, izbor 2014.) i Frank Kaminsky (9. izbor, 2015.). Svi intenzivniji pratitelji lige znaju koliko su Hornetsi dobili od spomenutih, a iako nije sve u zabijanju nešto govori činjenica da nijedan od navedenih lutrijskih pickova nikad nije bilježio više od 12,7 poena u sezoni, dok ćemo ove godine u ligi moći gledati samo Zellera u minornoj roli trećeg centra Atlanta Hawksa.
Naziru se puno bolji dani
Šira američka javnost i danas etiketira Charlotte kao slabu i nezanimljivu momčad koja nije sposobna učiniti velike stvari, no to nije slučaj. Razlozi za pozitivu izvan parketa uslijedili su ovo ljeto zbog odlazaka generalnog menadžera Michaela Jordana i glavnog trenera Stevea Clifforda koji su sukladno (ne)uspjesima svoje pozicije trebali napustiti i puno ranije. Letvica nije postavljena visoko 35-godišnjem Jeffu Petersonu koji je dobio priliku na poziciji GM-a, a drugačiji prag tolerancije neće biti ni za Charlesa Leeja, bivšeg pomoćnog trenera Boston Celticsa, a jednog od najperspektivnijih mladih trenera lige koji je već godinama čekao posao prvog trenera u NBA-u.
Roster Hornetsa napokon posjeduje određen broj doista talentiranih pojedinaca na čiji će razvoj direktno utjecati LaMelo Ball. Istina je da nismo vidjeli cijelu zdravu sezonu Balla od 2022. kad je bio najmlađi četvrti najmlađi All-Star u povijesti iza Magica Johnsona, LeBrona Jamesa i Kobeja Bryanta., no upravo je to razdoblje pokazalo o koliko se dobrom igraču radi kad ga zdravlje posluži. Da bi ovaj sastav ostvario svoj ”strop”, jednostavno moram započeti od teze da će Ball ove sezone morati odigrati barem 65 utakmica.
Prošle je sezone sjevernokarolinška momčad dobila veliko pojačanje na krilnoj poziciji – od mnogih osporavanog Brandona Millera sa sveučilišta Alabama. 17,3 poena na 44 posto iz igre i 37,3 za tricu su impresivne brojke za rookieja, pogotovo kad uzmemo u obzir činjenicu da je kvaliteta Millerovih nastupa eksponencijalno rasla što dokazuje priloženi učinak u posljednjih deset utakmica sezone:
Ako se vodimo priloženim i činjenicom da je čovjek tek osjetio NBA parkete, Millerov potencijal se čini zastrašujuć te me ne bi iznenadilo da jednog dana on bude i prva violina Stršljena. Malo je igrača njegovih godina koje bi generalni menadžeri imali radije od njega jer je pitanje trenutka kada će Miller početi isporučivati 25 poena u prosjeku na iznadprosječnu efikasnost. Iako su to možda velika očekivanja za krilo Hornetsa, ne sumnjam da će ih on ispuniti jer je već ove sezone pokazao three-level-scorer sposobnosti koje se rijetko viđaju.
Ova momčad se dugo mučila s nedostatkom kvalitete na poziciji centra, a sad ju imaju u liku i djelu Marka Williamsa. Nažalost, on je uz Balla još jedan u redovima koji se muči s ozljedama gležnjeva. Iako su 19 odigranih utakmica prethodne sezone i manja ozljeda na training campu jasne crvene zastavice, Williamsa bi izdvojio kao x-factora za ovu sezonu.
Sposobnosti 213 centimetara visokog Amerikanca su Charlotteu od ogromne važnosti – on je ključni obrambeni oslonac Hornetsa, a posebno u situacijama preuzimanja na niže igrače gdje pokazuje neočekivanu snalažljivost. Williams je odličan i u klasičnoj “drop” obrani kada njegova dužina dolazi do izražaja i otežava protivničke pokušaje, a napadački mu odgovara igranje s Ballom koji ga je sposoban proigrati iz brojnih mjesta, dok svojoj momčadi donosi i ogroman broj novih prilika zbog napadačkih skokova.
Uspjeh Charlotte Hornetsa u nadolazećoj sezoni uvelike će ovisiti o raspoloživosti njihovih najboljih igrača. Ozljede su bile značajna prepreka za momčad posljednjih godina pa će održavanje zdravlja biti neophodno za izgradnju konzistencije i kemije unutar momčadi. Također, važnost napretka igrača koji neće biti lideri se isto ne smije zanemariti, pa će tako doprinosi bekova Trea Manna i Nicka Smitha Jr.-a kao i novih pojačanja poput rookieja Tidjanea Salauna i igrača 3&D sposobnosti Josha Greena biti važni za pružanje dubine ovom timu.
Iako spomenuti nemaju kvalitetu kao vodeći članovi momčadi, njihova sposobnost komplementiranja najboljima u presudnim trenucima bit će jednako važna za Hornetse kako bi zadržali konkurentnost tijekom cijele sezone. Zdravlje i iskorak određenih igrača koji su pokazali naznake da su spremni za isti odrediti će hoće li Charlotte uspjeti napraviti korak naprijed i ostvariti svoj puni potencijal koji se za narednu sezonu čini kao ulazak u 7.-8. mjesto play-in turnira.
