U derbiju prvog kola engleskog Premiershipa susreli su se Chelsea i Liverpool. Oba su kluba promijenila dosta igrača i sada očekuju iskorak nakon slabe prethodne sezone. Kod Chelseaja su te promjene tektonske: novi trener, potpuno nova momčad, nevjerojatne količine uloženog novca, a neki igrači trebaju tek doći. Liverpoool je u cijelosti zamijenio vezni red i pokušava igrati u novom sistemu, tako da je postojala neizvjesnost kako će ove dvije ekipe izgledati.
Redsi su na Stamford Bridgeu izgledali bolje u prvih pola sata. Vršili su pritisak u svojoj klasičnoj 4-3-3 strukturi, a udarna je igla bio Diogo Jota. Domaćini su izašli u 3-4-2-1 formaciji i oslanjali se na stopere u izgradnji igre.
Tri napadača stajala su kompaktno kako bi onemogućila izgradnju igre kroz sredinu i Chelsea nije izgledao sigurno u iznošenju lopte. Nekoliko su se puta doveli u nezgodne situacije iz kojih su gosti mogli ozbiljno zaprijetiti.
Liverpool je pokazao svoju napadačku potentnost u tom intervalu. Kada se u istoj momčadi nađu Luis Díaz, Diogo Jota, Mohamed Salah, Cody Gakpo, Alexis Mac Allister i Dominik Szoboszlai, jasno je da raspolažu nevjerojatnim i raznovrsnim napadačkim talentom. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, počele su se prikazivati sve manjkavosti takvog sustava, što su Bluesi iskoristili.
Tri stopera Chelseaja u izgradnji igre dopuštaju da se oba njihova wing-backa dignu visoko. Upravo su bočni igrači sezonama prije bili njihovo glavno oružje, a kada su Reece James i Ben Chilwell zdravi, rijetko tko može parirati takvoj kvaliteti. Njihovim stoperima nije bio problem graditi igru dugim dodavanjima i tražiti bekove jer su tehnički potkovani.
Conor Gallagher bio je taj veznjak koji je stajao niže i njega je pokrivao Jota, dok je Enzo Fernández stajao nešto više i tvorio trokut s Reeceom Jamesom i Raheemom Sterlingom. Díaz i Gakpo pokrivali su istu poziciju i mnogo se puta stvarao golem prostor iza njihovih leđa, dok bi se oni međusobno neutralizirali. Postalo je očito da Gakpo u fazi obrane ne može igrati “osmicu”. Imao je jako puno nepotrebnih izlazaka čime bi ostavljao Andyja Robertsona samog na širokom prostoru.
Takve situacije su postale modus operandi. Liverpool je prestao igrati visok presing i pozicijski su branili progresiju protivnika. U takvim je situacijama Gakpo nepotrebno iskakao s pozicije i samim time Díaza povlačio još niže. U trenucima kada bi Jota krenuo u pritisak na stopera, ostatak momčadi ne bi ga adekvatno pratio. Nekoordiniranost u presingu ostala je očita boljka Redsa od prošle sezone.
Bluesi su kod presinga podizali Bena Chilwella vrlo visoko. Kada se tomu pridodaju Carney Chukwuemeka, Nicolas Jackson i Raheem Sterling, Chelsea bi dolazio do brojčane jednakosti s protivničkom zadnjom linijom. Chilwell bi u stopu pratio Trenta Alexandera-Arnolda čak i kad bi on ulazio na poziciju veznog igrača. Natjerali su Liverpool na okomitost i brzu kombinatoriku.
Ipak, u takvoj postavci ostali su potpuno ogoljeni kada bi Liverpool iznio loptu. Događalo se ono što su pošto-poto htjeli izbjeći, a to je ostavljanje stopera u jedan-na-jedan situaciji sa Salahom na širokom prostoru. Iz takve situacije je nastao i pogodak, kada je Egipćanin sjajno pronašao Díaza.
Utakmica se promijenila kada je u posjed češće počeo dolaziti Enzo Fernández, osobito nakon izjednačujućeg gola Axela Disasija. Argentinac je odigrao maestralnu utakmicu. Bio je u potpunosti otporan na presing Liverpoolovih veznjaka, imao nevjerojatnih 10 uspješnih dugih dodavanja iz 11 pokušaja. Postao je ključ čitave igre svoje ekipe, a unatoč činjenici što je njegov partner Conor Gallagher odigrao solidnu utakmicu, navijači Chelseaja morali su se zapitati: kako će to tek izgledati kada dođe Moisés Caicedo?
Nije tajna da su se ove dvije ekipe grčevito borile oko potpisa Ekvadorca i da će njegovim sve izglednijim dolaskom u London on postati najskuplji transfer u povijesti Premier lige. Ova je utakmica bila savršen prikaz zašto su obje strane inzistirale na dolasku zadnjeg veznog. Teško je zamisliti igrača koji bi profilno bolje nadopunio Enza Fernándeza nego Caicedo.
Za usporedbu, Ekvadorac je prošle sezone u prosjeku osvajao 5.9 duela po utakimici uz uspješnost od 58%, dok je Gallagher osvajao 3.5 uz uspješnost od 45%. Dueli na stranu, Caicedo pokriva nevjerojatan prostor, siguran je u posjedu, polivalentan i dopušta svojim suigračima u vezi da u potpunosti procvjetaju.
To je osobito očigledno bilo s Alexisom Mac Allisterom prošle sezone u Brightonu. Sve navedeno, na još veću potenciju, primjenjuje se na Redse. Sinoć je ekipa Jürgena Kloppa imala posjed lopte 35%. Otkad je Nijemac postao trener 2015., samo je Manchester City 2018. imao veći posjed lopte protiv njegove momčadi. Jasno je da Klopp nije htio da njegova momčad igra iznimno visok i intenzivan presing, jer je takav način igre bez prave šestice put u propast, ali Redsi su bili bez ikakve kontrole utakmice. Važnost Fabinha u najboljim Liverpoolovim momčadima je nemjerljiva jer je pokrivao ogroman prostor kada bi njegovi suigrači izašli visoko. Bez pravog zadnjeg veznog, Liverpool nema što tražiti protiv vrhunskih ekipa.
Ipak, u trenucima kada bi gosti pohitali u pritisak, drugi to ne bi pratili. Na situaciji iznad vidimo primjer gdje je Szoboszlai napao Thiaga Silvu i onda ljutito gestikulirao Joti jer on nije na vrijeme pokrio Axela Disasija. To je učinilo trk Mađara potpuno beskorisnim i otvorilo Chelseaju prostor za kombinatoriku u vezi gdje imaju brojčanu prednost. Takve scene bile su česte i činilo se da Liverpoolovi igrači sami ne znaju kada izaći u pritisak i kada pokriti igrača. U tom smislu, napredak od prošle sezone ne postoji.
S druge strane, domaćini su pravili probleme visokim podizanjem svojih wing-backova. Napadali su s pet igrača u prednjoj liniji i konstantno držali pritisak. Otkad su izjednačili u prvom dijelu, bili su dominantnija momčad, osim kratkog intervala pri početku drugog poluvremena. Očigledno je da bi im napadu posao uvelike olakšao Christopher Nkunku, koji se tek po dolasku ozlijedio, pa će se Mauricio Pochettino morati snaći nekoliko mjeseci bez Francuza.
Utakmica je na kraju završila rezultatom s poluvremena, 1:1. Obje ekipe imale su svoje prilike, ali Chelsea će iz susreta ipak izaći zadovoljniji. Pokazali su dosta pozitivnih znakova, a nekolicina igrača tek treba doći. Bitno je istaknuti dobru postavku igre Mauricia Pochettina. Trent Alexander-Arnold je poslije utakmice izjavio kako su se pripremali na Chelsea u 4-3-3 formaciji i da ih je 3-4-2-1 formacija izbacila iz ravnoteže.
To se najbolje očitovalo u spomenutom nekoordiniranom pritisku kada su Bluesi s lakoćom pronalazili igrače između linija. Kloppov Liverpool je kroz nekoliko primjera pokazao da zna imati problema s ekipama koje počinju s tri igrača u zadnjoj liniji i imaju tehničku sposobnost brzog mijenjanja strana (npr. Brentford), a to je Pochettino danas demonstrirao.
Liverpool uvelike ovisi o nadolazećim poslovima i prerano je za prognozu daljnih rezultata, ali trenutno stanje im ne ostavlja prostor za borbu s najjačima. Raspolažu iznimnom napadačkom moći i izgledaju kao da bilo kojem slabijem protivniku mogu zabiti po pet-šest golova, ali kao i da barem upola toliko mogu primiti od ozbiljnijih protivnika. Jer Newcastle, Arsenal, Manchester City i ostale ekipe s uigranim, opasnim napadom bez problema mogu kazniti sav prostor koji ostane prazan nakon nespretnog pritiska Liverpoola.
Zato se Chelsea može osjećati kao pobjednik. Na terenu su izgledali nešto bolje, ali dovođenjem Caiceda ne samo da osigurali su savršenog partnera za Fernándeza u vidu najperspektivnijeg zadnjeg veznog na svijetu, već su Liverpoolu izravno oteli igrača savršenog za njihov sustav.
