Error, group does not exist! Check your syntax! (ID: 28)
Komentar

City je nakratko izgledao kao nekada, a onda su se opet spektakularno raspali

Stop crying your heart out“. Stih je to iz istoimene pjesme britanske grupe Oasis čiji su članovi ujedno i navijači Manchester Cityja. A upravo je taj stih grupa navijača Cityja iskoristila za transparent namijenjen Viniciusu Junioru uz popratnu sliku Rodrija sa Zlatnom loptom.

Kako to već biva, karma je imala svoj plan. Vinicius je u 92. minuti asistirao Judeu Bellinghamu za preokret Real Madrida, odnosno pobjedu 3:2 te je na kraju i proglašen igračem utakmice. Nije se Cityju ovakav raspad dogodio prvi put ove sezone.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vodili su protiv Brightona, Manchester Uniteda i PSG-a na početku drugog poluvremena te su u svim utakmicama izgubili. Vodili su i protiv Feyenoorda i Brentforda do praktički druge polovice drugog poluvremena, i to s više golova razlike, pa su na kraju remizirali. Cityjev raspad sistema je postao uobičajen, no ovaj put se dogodio nakon što im je izvedba u prvom poluvremenu podsjećala jako na neke iz prethodnih uspješnih vremena.

Pep Guardiola je na teren poslao pet braniča koji su formirali liniju 2-3 s usko pozicioniranim Manuelom Akanjijem i Joškom Gvardiolom. Suzio je tako City presing Reala pri čemu Vinicius i Kylian Mbappe nisu naročito uspješno vršili pritisak na stopere Cityja. Općenito se momčad Reala mučila s prepoznavanjem obrasca napada Cityja u čemu je najviše profitirao John Stones.

Stonesova partija u prvom poluvremenu je podsjetila na njegove najbolje utakmice na poziciji veznjaka u Guardiolinom sustavu. Savršeno je prepoznavao kada treba biti ispred prve linije presinga Reala, a kada iza nje te je gotovo uvijek bio slobodan za primiti loptu i potegnuti je naprijed ili je odigrati na slobodnog bočnog igrača koji bi se izvukao iz te uske strukture.

Na temelju te formacije je stigao i prvi gol Cityja u 19. minuti, no umjesto preuzimanja kontrole nad utakmicom, Guardiola je izabrao oprez i pozicijsku obranu. City nije ni u kojem trenutku krenuo u igru rizika, već su njihovi napadi izgledali uvijek strukturirani tako da u slučaju izgubljene lopte igrači budu na adekvatnim pozicijama kako bi spriječili tranziciju Reala koja je njihovo najjače oružje.

Međutim, u drugom poluvremenu je isplivala na vidjelo individualna kvaliteta igrača Reala na koju City nije imao odgovor. Real je redovito pokušavao stvoriti brojčani višak na lijevoj strani napada koristeći Bellinghama, Mbappea i Viniciusa pa je tako čak 40% njihovih prilika dolazilo s te strane. No, ono što je bilo kudikamo efikasnije je kada bi se navedena trojka uvukla centralno i tako navukla čitavu obranu Cityja koja bi dopuštala onda ili Ferlandu Mendyju s jedne strane ili sjajnom Federicu Valverdeu s desne da jurnu u prostor.

Koliko god da je bilo doze sreće u golovima Mbappea i Brahima Diaza, kako zbog udarca Mbappea kostobranom, tako zbog Edersonove slabije obrane čime se lopta odbila točno na nogu strijelca drugog gola, te su se šanse izrodile zbog snage volje, individualne kvalitete, više razine fizikalnosti te taktički boljih odluka.

Bellingham je bio personifikacija upravo snage volje jer u prvom poluvremenu nije bio pretjerano bitan faktor. Izostalo je njegovo pridodavanje u napad, pokušaj prijenosa lopte prema prednjoj liniji, ali i kvalitetan presing, pogotovo na Stonesu. U drugom poluvremenu je podigao svoj nivo te je u apsolutno svim parametrima bio za nekoliko razina jači.

Iako je Real po tko zna koji put potvrdio da će jako često svjetske klase od igrača nadvladati bilo kakvu nogometnu filozofiju ili taktičke odluke, Guardiola se itekako potrudio pomoći im da to ostvare. Povlačenjem Stonesa u zadnju liniju i ubacivanjem Matea Kovačića i Rica Lewisa je City izgubio svaku kontrolu u sredini terena.

Kovačić se u pola sata igre konstantno povlačio među stopere kako bi preuzeo loptu zbog čega se u sredini terena nalazila gigantska rupa za City, dok Lewis nije znao zauzeti ni približno dobru poziciju na terenu kao Stones kako bi se postavio kao slobodan igrač za primiti dodavanje.

Noge Cityjevih igrača su bile sve umornije, stoperski par Raul Asencio – Aurelien Tchouameni je ispratio svako dodavanje te im je broj osvojenih duela rastao, dok su u fazi napada lakoćom zaobilazili pokušaje presinga, pogotovo one Kevina de Bruynea na kojem se osjeti svaka prethodna ozljeda i umor, pa je tako Real imao nalet za naletom.

U drugom poluvremenu je Real stvorio čak pet velikih prilika te je vrijednost njihovih udaraca u tom poluvremenu bila na 2.50 očekivanih golova, dok je City u čitavom poluvremenu imao tek 0.98 očekivanih golova, od čega 0.8 otpada na dosuđeni jedanaesterac kojeg je realizirao Erling Haaland.

Zbog načina na koje je Real postigao svoje golove se opet mogu spominjati crne vradžbine Carla Ancelottija ili će se ispaliti već klišejizirana izjava “Real je Real”, no ovo nije bio slučaj utakmice u kojoj su do pobjede došli slučajno.

Koliko god da su za reakcije bili krivi Ederson, i nažalost Kovačić, pogotovo kod trećeg gola gdje je napravio potez kojeg bi kritizirali i treneri u puno nižim ligama od one u kojoj igra, toliko je bilo i evidentno da je Real u ovom trenutku bolja ekipa u svim segmentima igre i to s većim problemima što se ozljeda u momčadi tiče.

City je na trenutke izgledao dobro, no onda je potvrdio da kriza nije slučajna već da vole sami sebe ozlijediti kao što to radi i njihov trener. Nakon potrošenih 200 milijuna eura ovog prijelaznog roka, očekivalo bi se da će pronaći rješenje na neke od problema, no oni su postali još veći. Jer ovo ne izgleda kao ekipa jača za igrače te vrijednosti, već kao ona na kojoj je pritisak još i veći, a trenutačno se očito ne zna nositi s time.

Komentari

Povezano