Error, group does not exist! Check your syntax! (ID: 28)
Komentar

Čovjek izvan sistema

Avatar photo Marko Silov 2. lipnja 2023.
0
Ilustracija: Luka Vujić

Bio je u toj poziciji mnogo puta u karijeri. Kada se sve lomi i kada je najteže, bilo to u Sevilli, Barceloni ili reprezentaciji, na njega se uvijek moglo računati. I kada je Romin Gianluca Mancini prvi propustio realizirati penal u raspucavanju finala Europske lige, nije postojao čovjek kojeg bi navijači Seville radije vidjeli da izvodi sljedeći udarac nego plavokosog maestra koji se kod njih prije 12 godina prvo pojavio kao mladić sa svim potencijalima svijeta, a vratio prije 3 godine kao izgrađen obiteljski čovjek koji je u karijeri osvojio sve što se može i ostavio neizbrisivi trag na zvjezdanom nogometnom nebu.

U trenutku dok je Ivan Rakitić prilazio lopti, nemoguće je bilo ne sjetiti se dvije drame Hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstu u Rusiji. Sve je neodoljivo podsjećalo na raspucavanje protiv Danske i Rusije kada je Raketa imao svu odgovornost na svojim leđima te hladno oba puta pospremio loptu u donji lijevi kut gurnuvši najveću generaciju hrvatskog nogometa u vječnost. U srijedu, sve je bilo isto. Lagani zalet, vratar leti u krivu stranu, a Rakitić posprema loptu (naravno) u donji lijevi kut. Falio je samo uplakani Zlatko Dalić na klupi i slika bi bila kompletna. Ne samo zbog ta 2 penala, Rakitić je urezan u kolektivnu svijest svih Hrvata. A opet, dojam je da ga se u protekle 3 godine tako rijetko sjetimo jer je njegova medijska prisutnost minimalna u odnosu na ostale naše nogometaše koji igraju na najvećim pozornicama Lige Petice. Dijelom je to jer se oprostio od reprezentacije pa je naša pozornost više usmjerena na neke druge igrače, ali većinom je to jer je Rakitić čovjek koji je, iako naš, ipak poseban i svoj. Čovjek izvan sistema i hijerarhije hrvatskog nogometa kojem je dao nemjerljivo mnogo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rakitić nije proizvod našeg sustava. Rođen je u Švicarskoj, u nekom drugom svijetu gdje je njegova obitelj otišla tražeći bolji put i bolju sudbinu. Samostalna Hrvatska nije niti postojala u trenutku kada je on vjerojatno šutnuo svoju prvu loptu, a do svog 19. rođendana je odigrao 42 utakmice za mlađe kategorije Švicarske reprezentacije. Ali zanimljivi su ti mali detalji koji se s vremenskim odmakom čine pomalo sudbinskim. Imao je 17 godina kada je upisao svoj debi u prvoj momčadi Basela na europskom gostovanju kod Širokog Brijega, u državi gdje je rođena njegova majka. Sljedeće godine debitirao je u švicarskoj ligi protiv Neuchâtel Xamaxa kojeg je tada vodio nitko drugi nego veliki Ćiro Blažević, a u igru je ušao zamijenivši Mladena Petrića koji je tada već neko vrijeme bio hrvatski reprezentativac. Brzo se ustalio u momčadi i odigrao vrhunsku sezonu vodivši svoju ekipu do četvrtfinala Kupa UEFA i osvajanja domaćeg kupa, a to naravno nije moglo proći nezamijećeno pa je na vrata pokucao Schalke 04 i doveo ga u svoje redove na ljeto 2007. godine.

Možda su i prije postojali nekakvi kontakti HNS-a prema Rakitiću, ali tada dolazi i u fokus hrvatske javnosti. Slaven Bilić, koji je stvarao neku novu generaciju reprezentacije, pozvao je Rakitića za kvalifikacijski ciklus za EURO 2008. godine, a on se odlučio taj poziv prihvatiti. Nije to bilo nimalo lako jer stvaran je veliki, za švicarske prilike neubičajeni, pritisak da Rakitić igra za njihovu reprezentaciju. I on i obitelj su tada doživjeli neugodnosti zbog njegovog izbora, ali on je ipak tako odlučio i priključio se našim nekim novim klincima koji su na svjetla pozornice došli nakon odlaska reprezentativnih senatora prošle generacije.

Nije Rakitić poznavao praktično nikoga u reprezentaciji. Nije s tom generacijom dijelo svlačionice mladih reprezentacija niti se s njima susretao na HNL terenima. Bio je dečko izvana, klinac koji je došao iz nekog potpuno drugog okruženja gdje na njega nisu utjecale struje hrvatskog nogometa koje su određivale tko je talent, a tko nije najčešće na temelju toga s kojim agentom (danas na adresi u Međugorju) su potpisali ugovor o zastupanju. Nikome on ništa nije bio dužan. Do svoje pozicije i poziva došao je samo zahvaljući svom radu i odricanju. Sigurno nije bilo lako doći u svlačionicu gdje je jedino poznato lice bio Mladen Petrić i nametnuti se u sastavu, ali i hijerahiji. Njegovi reprezentativni suigrači su imali do tada već desetke zajedničkih priča i anegdota iz mlađih dana koje stvaraju povezanost, a on je svoje priče tek trebao stvoriti. I stvorio ih je, prošao sito i rešeto od one utakmice u četvrtfinalu EURA 2008. kada nije zabio penal u raspucavanju do Rusije 2018. kada je mirno realizirao svoje u 2 raspucavanja i tako napravio puni krug s reprezentacijom.

U Schalkeu je proveo 3 i pol uspješne sezone iako se činilo kako ta momčad jednostavno nije bila skrojena na način da on može pokazati svoj puni potencijal, ali je svejedno odigrao 135 utakmica pritom upisavši 16 golova i 29 asistencija. Igrao je tamo 2 puta Ligu prvaka, osvojio drugo mjesto u Bundesligi, a u sezoni njegovog odlaska osvojen je i nacionalni kup. Međutim, Schalke je tada većinom igrao u 4-4-2 sustavu gdje su Rakitića koristili praktično kao defenzivnog veznog. Nije pružao loše partije, daleko od toga, ali činio se nekako zavezan i ograničen u tom sustavu te se nakon nekog vremena rastanak činio nužnim. Bilo je nekih pokušaja gdje ga se guralo na lijevo krilo (kao i u reprezentaciji tada), ali ta pozicija jednostvno nikada nije bila njegova. U siječnju 2011. odlazi iz kluba, a zanimljivo je istaknuti da je zadnju asistenciju u Schalkeu spakirao velikom Raulu dok je u svojoj posljednjoj utakmici za klub zabio gol baš na asistenciju legendarnog Španjolca.

Rakitiću je trebala tada promjena i trebalo mu je okruženje koje će ga prepoznati kao plemenitog igrača čije je mjesto bliže protivničkom golu nego vlastitom. I pojavila se Sevilla, koja će postati njegov klub, njegov grad i mjesto gdje će zasnovati svoju obitelj. Tadašnji trener Gregorio Manzano ga je jako htio, a Rakitić je promijenio krvnu sliku kluba koji je te sezone igrao u velikoj mjeri defenzivno i kontraški. Manzano ga je postavio na mjesto ofenzivnog veznjaka uz punu slobodu u igri, a Rakitić se snašao kao riba u vodi te u prvih 8 utakmica u klubu zabio 2 gola i podijelio 4 asistencije. Puno više od samih brojki je bilo važno što je Sevilla dobila igrača oko kojeg može graditi igru i postepeno od dosadne postati lepršava momčad koju se isplati gledati. Proveo je u prvom seviljskom mandatu 3 i pol sezone u kojima je postao ozbiljan igrač, a sve je kulminiralo osvajanjem Europske lige u sezoni 2013./14. Bio je to prvi od 5 trofeja za Sevillu (prethodno su osvojili i 2 puta Kup UEFA) koje će osvojiti u ovom natjecanju do danas.

I tada dolazi poziv velike Barcelone koji se jednostavno ne odbija. Odlazak u Kataloniju ga je lansirao u zvjezdanu orbitu i više nitko nije mogao zanijekati da je Rakitić jedan od najboljih veznjaka svijeta. U Sevilli je izrastao u moćnog ofenzivca kao pravi čovjek izvan sistema. U Sevilli je sustav igre bio on, sve se vrtilo oko Rakitića, a u ekipi gdje igra Lionel Messi to nije bilo nikako moguće. Za Ivana je bila namijenjena uloga vodonoše, igrača koji će Messiu držati leđa te dirigirati igrom iz pozadine. Od njega se tražilo da zamijeni Xavia koji je igrao tada svoju zadnju sezonu u klubu, a to nisu bile nimalo male cipele za ispuniti. Mogla se lako ponoviti sitaucija iz Schalkea, ali Rakitić više nije bio klinac i bio je spreman. Žrtvovao je svoju igru kako bi bio dio jedne od najboljih momčadi svih vremena i svoju ulogu je odrađivao na najvišoj razini. To žrtvovanje mu nije bilo strano niti u reprezentaciji gdje se od njega uvijek tražilo da sebe prilagodi kako bi drugi igrači, prvenstveno Modrić, došli do maksimalnog izražaja. Postao je jednostavno kompletan igrač na kojeg se treneri mogu osloniti da će odraditi apsolutno sve što mu daju kao zadatak na terenu. Osvojit će s Barcelonom sve što je mogao, a koliko je bio važan možda najbolje otkriva podatak da je u sezoni 2017./18. bio igrač s najviše nastupa na svijetu (71 u sezoni) ispred Williana i Kevina De Bruynea.

Nakon finala u Rusiji, hrvatska nogometna javnost je očekivala da će se određeni igrači povući iz reprezentacije, a najviše se gledalo na Luku Modrića kojeg se šalje u mirovinu već 5 godina od tada. Za Rakitića to nikome nije padalo napamet i očekivalo se da će se zadržati minimalno do Europskog prvenstva koje se trebalo odigrati 2020. godine. I sve je išlo prema tome jer Rakitić je nastavio tijekom 2019. godine igrati za Hrvatsku u Ligi nacija i kvalifikacijama za EURO. Svoje posljednje minute za Barcelonu je odigrao u sezoni koja je prethodila originalnom terminu EURA, ali se dogodila svjetska pandemija radi kojeg je natjecanje odgođeno na godinu dana. Ivan se to ljeto vratio u svoju Sevillu, a u rujnu 2020. objavljeno je iz vedrog neba da se Rakitić oprašta od reprezentacije. Koji su razlozi da nije ostao do sljedećeg ljeta i odigrao Europsko prvenstvo možda nikada nećemo potpuno saznati. Simboličan je taj njegov odlazak jer je iz reprezentacije izašao kako je i ušao, potpuno sam. Nije bilo pompe niti oproštajne utakmice, kao da se Ivan samo vratio natrag u svoje okruženje i svoj svijet nakon što nam je podario veliki dio sebe kroz 12 godina u reprezentaciji. Nije tražio naslovnice niti posebno tiskane dresove, samo je otišao. Trebalo je proći više od 2 godine da se pojavi na utakmici reprezentacije u Splitu kako bi ga publika mogla pljeskom pozdraviti i zahvaliti na njegovim igrama.

A te 2020. je otišao natrag svojoj istinskoj nogometnoj ljubavi, Sevilli. Grad u kojem je upoznao svoju suprugu je odavno postao i njegov grad, njegov dom. I nije tamo otišao u nogometnu penziju kao što brojni igrači na zalasku karijere odlaze u nogometno egzotične destinacije. Prošle su od tada 3 godine, a Rakitić i dalje igra odličan nogomet u jednoj od najboljih liga svijeta. U njegove prve dvije povratničke sezone Sevilla je završila u Top 4 te se kvalificirala za Ligu prvaka uz njega kao vođu te momčadi. Ova sezona je u jednom trenutku izgledala užasno te je postojao strah da bi se moglo ispasti iz lige. Preokret donosi José Luis Mendilibar koji je sjeo na klupu u ožujku te zaredao s dobrim rezultatima koji su Sevillu izvukli iz problema uz kulminaciju prošle srijede kada su svladali Romu i osvojili svoj trofej. Rakitić je odigrao vrhunsku utakmicu te zajedno s kapetanom i još jednom ikonom Seville Jesús Navasom podignuo trofej.

Unatoč tome što ga ugovor za Sevillu veže još godinu dana, ovo bi možda bio idealan trenutak za filmski kraj, da s trofejem Europske lige odjaše u suton kao heroj dana. Ali to ne bi bio njegov stil. Predvoditi će Sevillu u Ligi prvaka i u sljedećoj, možda njegovoj posljednjoj, sezoni. Kao čovjek koji kroji vlastiti put, izvan sistema koji prolaze ostali hrvatski igrači, vjerojatno će nas jedno jutro samo dočekati kratka objava na društvenim mrežama kojom će se oprostiti od nas i u potpunosti posvetiti onome što mu je najdraže, njegovoj obitelji i seviljskoj siesti.

Komentari

Tagovi
Avatar photo Marko Silov 2. lipnja 2023.
0

Povezano

Bilo je dobro dok je trajalo

Prije 2 tjedna

Dalićeva unutarnja borba

Prije 2 tjedna

U potrazi za planom igre

Prije 2 tjedna

Poraz zaslužen, rezultat nerealan

Prije 3 tjedna