Prije nešto više od dva tjedna sve je izgledalo bajno. Hrvatska je slavila u generalki prije Eura protiv Portugala koji slovi za jednog od glavnih favorita za osvajanje naslova te upisala petu pobjedu u posljednjih šest susreta. Dvije pobjede u posljednja dva kola kvalifikacija, osvajanje turnira u Egiptu te slavlja u posljednje dvije prijateljske utakmice protiv Sjeverne Makedonije i Portugala bili su razlog za određeni optimizam.
Kvalifikacijski ciklus završio je krajem studenog prošle godine, a od tada do tog posljednjeg pripremnog susreta Zlatko Dalić nije imao iskristaliziranu početnu postavu. Zapravo je bilo dosta upitnika sve do te zadnje utakmice uoči Eura gdje se izbornik odlučio za nekoliko stvari koje do tada nismo imali prilike često vidjeti.
Tako je Joško Gvardiol počeo na lijevom beku, Josipu Šutalu se na stoperskoj poziciji pridružio Marin Pongračić, desno je bio Josip Stanišić, a vezna linija ostala je ista u tercetu Marcelo Brozović, Mateo Kovačić, Luka Modrić. Naprijed je, uslijed zdravstvenog stanja Ivana Perišića, na lijevom krilu završio Andrej Kramarić, Lovro Majer je s nekoliko sjajnih predstava izborio svoje mjesto na desnoj strani napada, dok je Ante Budimir bio istureni napadač.
U tom dvoboju protiv Portugala momčad je izgledala odlično, Brozović se spuštao kod stopera i činio trojku u otvaranju igre, Modrić i Kovačić su držali sredinu terena, dok su Kramarić i Majer s krilnih pozicija ulazili u sredinu kao dvije desetke. S druge strane, Portugal je također imao usko postavljeno krila u tom susretu – Bernardo Silva i Joao Felix nisu ‘prava’ krila kao što to nisu ni Kramarić ni Majer.
To je značilo kako će Gvardiol i Stanišić kao bekovi protiv sebe imati samo protivničkog bočnog igrača na svojoj strani, dok u utakmici protiv Španjolske to nije bilo tako. Dalić se nije previše trudio sakriti tko će početi prvu utakmicu na Euru pa je tako isti sastav istrčao na Olimpijskom stadionu u Berlinu gdje je Hrvatska poražena s visokih 3:0.
Na jednoj strani Lamine Yamal, na drugoj Nico Williams, igrači su koji ordiniraju široko uz aut liniju i od tamo pokušavaju raditi višak. Kada bek s njihove strane dođe visoko gore to znači kako se naši krilni igrači ne mogu ponašati isto kao protiv Portugala. Dapače, morali su stajati šire i puno više pomagati u obrambenom dijelu kako hrvatski bekovi ne bi ostajali u jedan-na-dva situacijama.
Dalićeva ideja i postavka igre protiv Španjolske nije bila nužno loša, samo nije funkcionirala u kontekstu te utakmice. Jednostavno to su dva različita protivnika na vrhunskoj razini protiv kojih ne možeš postaviti igru na identičan način i očekivati pozitivan rezultat.
Emocije su zajebana stvar
Nakon tog poraza, Hrvatska je u drugom kolu protiv Albanije kiksala i remizirala 2:2. Već nakon prve, ali posebno nakon druge utakmice, potegla su se pitanja oko određenih igrača koji su pokazali kako više nisu na potrebnoj razini iz raznoraznih razloga. Tu je u prvi plan stavljen Brozović, a postalo je jasno i kako Perišić nakon ozljede trenutno nije onaj ‘stari’.
Odluka da njih dvojica započnu utakmicu protiv Albanije od prve minute ne pokazuje Dalićevo nogometno neznanje već to koliko se on bori sam protiv sebe.
S ljudske strane, Daliću je teško neke igrače s kojima je osvojio svjetsko srebro u Rusiji 2018. i broncu u Kataru 2022. posjesti na klupu. Ipak, činjenica je da utakmicu protiv Albanije nisu počeli oni najbolji i najspremniji, a Hrvatska je u prvom poluvremenu izgledala zaista užasno. Nakon 45 minuta gubila je 1:0, a moglo je to biti i više da je protivnik bolje iskoristio neke od svojih šansi. Hrvatska je bila potpuno bezidejna, igrači su se na terenu sudarali, protok lopte bio je užasno spor, a kretanja bez lopte praktički nije bilo.
Drugo poluvrijeme je pak pokazalo koliko Hrvatska zapravo ima unutarnjih rezervi na klupi. Nakon što su ušli Luka Sučić i Mario Pašalić, a nešto kasnije i Budimir, momčad je prodisala i dobila totalno drugu dimenziju. Jednostavno oni nude nešto novo i drugačije, a to se prije svega odnosi na napadanje dubine i prostora iza leđa suparničke obrane. Zato je Perišić bio onoliko bitan za ovu momčad sve ove godine, jer je drugačiji od velike većine naših igrača i ne traži loptu isključivo u noge.
Samim time su neki igrači izgledali bolje u nastavku nego u prvom dijelu. Kao na primjer Kramarić kojem je puno lakše igrati kada ispred sebe ima napadača koji napada prostor i Pašalića koji se pridodaje iz drugog plana.
Dalićev mandat je najuspješniji u povijesti naše države, a u tih posljednjih šest godina hrvatska reprezentacija je jedna od najboljih na svijetu. To su činjenice. Osvojeno srebro i bronca na dva uzastopna Svjetska prvenstva su ogroman uspjeh, a pitanje je kada će se, i hoće li se, ponoviti takvi vezani rezultati u kratkom periodu.
Brozović, Modrić i Perišić bili su ključne figure u osvajanju tih medalja, ali oni danas nisu ni približno igrači kakvi su bili prije dvije, a kamoli prije šest godina. Perišić se vraća iz ozljede i definitivno nije onaj ‘pravi’, Modrić će uskoro napuniti 39 godina i logično je da više ne može on biti taj oko kojeg se vrti cijela igra, dok je Brozovićev odlazak u Saudijsku Arabiju rezultirao time da on trenutno jednostavno nije ni blizu one razine igara po kojima ga pamtimo.
Kada s nekim prođeš takve trenutke kakve je Dalić prošao s njima razvije se poseban odnos na emocionalnoj razini. Međutim, koliko god i to bio bitan faktor, reprezentacija ne bi trebala biti takozvana obitelj, već skup najboljih odnosno igrača koji najbolje funkcioniraju skupa na terenu.
Dalić je svjestan većine tih problema, ali svejedno je u prve dvije utakmice na Euru odlučio stati iza senatora. Sve to je rezultiralo time da je pobjeda protiv Italije u posljednjom kolu postala imperativ, a na konačan ishod uvelike će utjecati Dalićeva odluka hoće li ići do kraja sa ‘svojim’ ljudima ili će barem donekle regulirati tu zahvalnost.
To ne mora podrazumijevati radikalne promjene, ali ako Hrvatska želi ostvariti iole ozbiljan rezultat na ovom prvenstvu, određena osvježenja u momčadi su nužna.
