Rijeka je jučer poražena od irskog Shelbournea u novom europskom kiksu hrvatskog kluba koji se teško može opisati blažom riječju od sramote. Momčad prošlosezonskog prvaka Irske vrijedi 12 puta manje od prvaka Hrvatske, a kladionice su Rijeci davale 80% šanse za pobjedu u prvom okršaju na Rujevici.
Da dojam bude još lošiji, Shelbourne ne briljira u aktualnoj sezoni irskog Premiershipa te se nakon dvije trećine sezone nalazi tek na petom mjestu, čak 14 bodova iza vodećih Shamrock Roversa.
U izjavi nakon utakmice za MaxSport, trener Radomir Đalović prokomentirao je svoje viđenje pomalo tužnih događanja na terenu. Više puta je istaknuo nedostatke bitnih igrača kao razlog zašto vjeruje da Rijeka može preokrenuti rezultat na uzvratu:
Kako su oni pobijedili danas, tako ja vjerujem da ćemo mi njih pobijediti tamo. Nije bilo četiri, pet igrača za koje se vidjelo da su nam danas jako nedostajali – Fruk, Petrovič u duelu, Rukavina, Majstorović kad je izašao…
Radomir Đalović
Nedostatak kvalitetnijeg kadra objektivan je problem koji se ne treba zanemariti u kontekstu dugoročnijih rasprava, no to u ovom trenutku nije glavni dio problema zašto je Rijeka izgubila od inferiornijih Iraca, i to bez ispaljenog metka.
Klasična “tvrda otočka” momčad
Shelbourne je došao na Rujevicu s jasnim mentalitetom. Svi njihovi potezi su ukazivali na to da su oni došli obraniti “nulu” i ponijeti što aktivniji rezultat u uzvrat na svom Tolka Parku u Drumcondri, predgrađu Dublina.
U fazi obrane, Irci su se postavili u 5-3-2 srednji blok. To je formacija koja se bazira na čvrstoj i gustoj sredini, ali zbog toga ima i nekih izraženih mana. Osam igrača brani sredinu što znači da su dva krilna beka jedini igrači koji prirodno brane široki prostor.
Kako bi se nadoknadio manjak pritiska i obrambene podrške na širokom prostoru, dva vanjska veznjaka jako često izlaze u pritisak široko na svojoj strani, stvarajući jako gustu obrambenu situaciju oko lopte. No, to znači da tri veznjaka moraju pokrivati cijelu jednu horizontalnu liniju terena, što ostavlja prostore na suprotnoj strani koji su iskoristivi nakon promjene strana te veliku količinu fizičke i mentalne potrošnje za najvažnije igrače u sredini.
Još jedan klasični problem momčadi s pet igrača u obrambenoj liniji je taj što puno teže stvaraju pritisak na igrača u posjedu protiv ekipa s širokim krilima i jednim napadačem, te protivniku omogućavaju kontrolu i lakše pronalaženje igrača između linija. Široko postavljena krila otežavaju protivničkim krilnim bekovima iskakanje sa svojih pozicija te tako linija od pet stvara deficit jer čuva samo trojicu. Ukoliko bi iz takve postavke htjeli izaći u situaciju gdje su blizu protivniku u igrač na igrač situacijama, vanjski stoperi su ti koji bi morali pratiti veznjake ili krila daleko izvan zone u kojoj se stoperi osjećaju najugodnije.
Shelbourne nije vrhunska momčad koja može nadoknađivati ove probleme – njihovi veznjaci su kasnili, umarali se i ostavljali rupe u strukturi, a njihovi stoperi su teško pratili igrače. No, Đalović svojom postavkom u nijednom trenutku nije testirao njihove slabosti u kontinuitetu, dapače, išao im je na ruku te je svojevoljno zaigrao njihov nogomet.
Shelbourneu je Rijekin pristup olakšao utakmicu
Đalović je svoju momčad postavio u standardnoj 4-3-3 formaciji u posjedu. Raširio je dva stopera Stjepana Radeljića i Antu Majstorovića te postavio Tiaga Dantasa na vrh trokuta ispred njih. No, njihovo širenje je stvorilo jako velike udaljenosti unutar tog trokuta te su napadači Shelbournea imali vremena presložiti se i reagirati na svaku akciju. Irska momčad je uspjela efektivno zatvoriti cijeli taj trokut sa samo dvojicom napadača. Obojica su pokrivali Dantasa, a onaj bliže stoperu s loptom bi ga zatvorio držeći Dantasa skrivenog iza svojih leđa. Portugalac se nikako nije uspijevao otvarati iza leđa svojih čuvara jer je zbog velikih udaljenosti morao u velikom intenzitetu odrađivati trkačke dionice kako bi uopće došao blizu povoljnih situacija.
Jedine situacije u kojima je Dantas mogao redovno dolaziti u posjed su spuštanja između stopera, no ni u tim situacijama Rijeka nije to mogla ispratiti otvaranjem novih opcija koje bi otvorile prostor u protivničkom bloku. To je bila jedna od glavnih tema cijele utakmice – nijedan drugi igrač svojim otvaranjima nije pomagao Dantasu da se oslobodi i krene razigravati unutar protivničkog bloka.
Umjesto toga, Đalović je raširio svoje bekove, ostavio krila široko i podigao veznjake visoko u međuprostor. Takav pristup i u teoriji nameće ideju direktnije igre i iskorištavanja dubine kroz pet igrača u pet okomitih zona terena, a takav je pristup bio i u praksi. Lopta na slobodnog beka bila je okidač veznjacima za napadanje dubine. Vanjski veznjaci, u ovom slučaju Janković i Gojak, tražili su prostor iza zadnje linije gdje bi ih bek gađao direktnom loptom.
Problem je u tome što je Shelbourne na Rujevici došao spreman (jedino) na tako direktnu utakmicu u kojoj im je Rijeka “riješila” oba gore spomenuta problema 5-3-2 obrane.
Shelbourneova linija od pet nije imala problema s Rijekinim loptama u dubinu za veznjake s bekovske pozicije. Imali su vanjske stopere koji su bili u prirodnoj poziciji za čišćenje takvih situacija te ih takvim kretnjama nisu uspjeli razvlačiti i ubacivati se iza leđa obrane, kao što bi možda mogli protiv linije od četiri igrača. Umjesto da Rijeka taj neprirodni duel veznjaka i stopera prenese u zonu veznjaka, ona ga je prenijela u zonu skoka i zadnje linije u kojoj stoper prirodno dominira. To se može postaviti i kao još jedna tema cijele utakmice – utakmica je postala nepotrebno oslonjena na direktne lopte i duele u ničijim loptama, segment u kojem tehnički inferiorni Shelbourne najmanje zaostaje za Riječanima, a za kojim su domaćini posezali sve više i više što je utakmica išla prema kraju.
Rijeka je Ircima “riješila” i problem slabosti dalje strane veznog reda. S obzirom na to koliko je napadački pristup bio direktan, obrana se nije morala brinuti o brzoj promjeni strane Rijeke jer za nešto takvo nije postojao temelj u strukturi.
U spomenutim trenucima kad bi lopta došla do beka, a veznjak s te strane krenuo u dubinu, Dantas bi bio teško dostupan između dva napadača koja su ga čuvala. Shelbourne bi tad presložio svoj vezni red prema lopti i kontrolirao apsolutno sve u obrani – imali su dobru kompaktnost oko lopte, pritisak na igrača i kontrolu prostora koje Rijeka cilja dok je hrvatski prvak stalno imao “beskorisnih” igrača na suprotnoj strani do kojih nisu mogli doći bez strukture i brojki u sredini. Zbog toga su skoro sve promjene strana Rijeke išle preko stopera, što je puno duži put koji je lakše braniti jer bi irski vezni red imao dovoljno vremena da se preseli na drugu stranu terena i napravi pritisak na drugom boku, iz kojeg bi Rijeka opet tražila dubinu koja je pokrivena ili sporu promjenu strana.
Đalović je u nezahvalnoj situaciji
Rijeka je tako Shelbourneu stvorila utakmicu bez većih taktičkih dilema. Ircima je za potpunu obrambenu kontrolu trebala samo požrtvovnost, disciplina i fokus jer nisu predstavljeni s nijednim taktičkim problemom koji bi krivo usmjerio njihovu energiju.
Treba ozbiljno shvatiti vapaje o nedostatnom kadru Rijeke u ovoj sezoni, no ova utakmica nije izgubljena zbog toga i ovo je poziv na oprez kao razina na koju hrvatski prvak ne smije pasti u bilo kakvim okolnostima. Đalović je svojim uspjehom više puta dokazao da ima mentalnu snagu za izvlačenje momčadi iz teških trenutaka, a sada to mora primijeniti i na sebe kao trenera u razvoju ukoliko želi biti trener koji je sposoban voditi Rijeku do novih i dugoročnijih uspjeha.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
