“Đale, kako ti komentiraš utakmicu” otprilike su zvučala prva pitanja Joška Jeličića i Hrvoja Vejića upućena u studijskoj emisiji treneru Rijeke Radomiru Đaloviću, nakon nes(p)retnog remija Rijeke i Osijeka prije nešto manje od mjesec dana. I koliko god benignosti bilo u pomalo nekonvencionalnom oslovljavanju profesionalnog trenera nadimkom “Đale”, toliko je u tome bila sadržana i neposrednost u obraćanju koju prema treneru Rijeke osjećaju istaknuti HNL punditi, a koju pak ne primjenjuju na druge trenere, počevši od toga da ih u službenoj komunikaciji ne nazivaju njihovim nadimcima.
A opet s druge strane, za svih u Rijeci Radomir Đalović je oduvijek i bio – Đale. 42-godišnji Crnogorac iz Bijelog Polja u svojoj je nogometnoj karijeri obilaznim putevima, preko Srbije, Njemačke i Turske stigao do HNL-a i dresa Zagreba, kojeg je nakon nekoliko sezona zamijenio onim Rijeke. U karijeri je ova napadačka skitnica nosila mnogobrojne dresove i nije se pretjerano zadržavala niti na jednoj adresi, osim onoj riječkoj. Dva je puta Đalović potpisivao za Rijeku, upisavši u razdoblju između 2007. i 2011. godine 75 nastupa i 33 pogotka.
Navijači Rijeke će najviše pamtiti njegove fanatične trkove prema Armadi i preskakivanje reklamnih panoa te atletskih pomagala na Kantridi, a posebice onaj koji je postigao 22. rujna 2007. godine u pobjedi 4:0 protiv Hajduka. U jednoj od vjerojatno najljepših akcija u povijesti HNL-a, Anas Sharbini i Georgi Ivanov izmjenili su nekoliko duplih paseva, uslijedio je filigranski centaršut vanjskim dijelom kopačke za riječki broj 21 koji je prekrasnim skokom i udarcem glavom zapečatio sudbinu gostiju u Jadranskom derbiju. Uslijedio je karakteristični šprint preko cijelog terena i trk u zagrljaj riječkog oružara Rustema Gashija, koji je godinama prije i kasnije bio jedan od najboljih Đalovićevih prijatelja i onaj s kojim se nerijetko natjecao u pravljenju nepodopština na terenu i izvan njega. Jer to je – Đale.
Kasniji karijerni put Đalovića je odveo diljem svijeta, sve do igračkog umirovljenja 2020. godine, a kao i mnogobrojne druge igrače, i njega je put odveo tamo gdje ga mnogi poznavatelji ovdašnjih nogometnih zbivanja ne bi mogli zamisliti – među trenere. Razigranog zabavljača i dobru dušu svlačionice su prvi svojem trenerskom stožeru priključili Dragan Tadić i Fausto Budicin, nekadašnji Rijekini kapetani i treneri početnici koji su sezonu 2022./2023. ušli u neortodoksnom aranžmanu koji je završio prije no što je zapravo i počeo.
U svojem timu Đalovića je zadržao i talijanski prolaznik Serse Cosmi koji je na ostavštini sportskog direktora Roberta Palikuće mogao napraviti malo toga, da bi spas za Rijeku stigao u liku i djelu Sergeja Jakirovića koji je u 9 mjeseci na Rujevici uspio napraviti izvrstan posao i ispraviti greške svojih prethodnika te uzidati temelje budućih uspjeha. Jakirovićev opjevani bijeg u Zagreb slijedili su svi osim Đalovića, kojeg je Rijeka u kasnijim PR aktivnostima isticala kao svjetlost na nebu i jedinog koji nije “izdao klub”.
Stoga nije bilo čudno da je Željko Sopić pri dolasku na klupu Rijeke zadržao Đalovića kao pomoćnog trenera i uz svoj stručni stožer krenuo graditi priču koja je završila borbom za naslov sve do samog kraja sezone 2023./2024. U cijeloj toj priči Đalović je bio naizgled sporedan lik, netko tko je s klupe uglavnom reagirao poput prosječnog navijača: buneći se na sudačke odluke, grleći igrače dok im savjetuje pozicijske kretnje ili skačući na njih prilikom postizanja pogodaka.
Upravo je ta neposrednost u ophođenju bila ono što ga je limitiralo kad je, praktički igrom slučaja, preuzeo klupu Rijeke kao glavni trener, u svojem prvom samostalnom angažmanu. Da Željko Sopić nije bio omiljeni lik riječkog predsjednika Damira Miškovića znaju i ptice na grani, no do njegove smjene nije došlo nakon neobjašnjivog pada u završnici prošle sezone.
Dobio je Sopić priliku s Rijekom ući i u novu sezonu, oslabljen za odlazak Nediljka Labrovića i Marka Pjace prije početka priprema te najavljene i izgledne odlaske Veldina Hodže i Franje Ivanovića kao nekih od najvrijednijih eksponata. Ipak, remi u Varaždinu presudio je Željku Sopiću, a Đalović je morao uskočiti u njegove cipele i ekipu povesti prema Švedskoj i kvalifikacijskoj utakmici Europa lige.
Ispadanje od Elfsborga porazom 2:0 nije shvaćeno odveć tragično u situaciji u kojoj je generalna strategija i budućnost kluba poprilično kratkoročna, s obzirom na to da predsjednik i većinski vlasnik Mišković već dulje vrijeme traži kupca za klub. Rijeka je imala popravnu šansu a ždrijeb je, činilo se, bio blagonaklon kad je s druge strane terena donio ljubljansku Olimpiju.
Što se dogodilo tog 29. kolovoza u Ljubljani vjerojatno neće moći objasniti niti bolest velikog broja igrača niti nitko ikada, no jedan od najtežih poraza Rijeke u povijesti dobrano je uzdrmao temelje kluba i ukazivao na to da bi se mogla otvoriti Pandorina kutija. Da do toga ne dođe, osigurali su Đalović i njegov stručni stožer i to u uvjetima koji su bili sve samo ne blagonakloni po njih.
U trenutku kad je Rijeka, nakon ispadanja od Olimpije, potpisala čak trojicu napadača renomea Komnena Andrića i Stipe Perice te nadolazećeg Dominika Dogana, mnogi su se navijači pitali zbog čega je sportski direktor reagirao sa zakašnjenjem te jesu li trojica pretendenata na istu poziciju čak i previše. U njihove kvalitete nitko nije sumnjao, no nitko nije mogao zamisliti kako će Andrić biti suspendiran zbog nediscipline, Perica permanentno ozlijeđen, a Dogan u potpunosti neadaptiran na prvoligaški nogomet. U takvim okolnostima, “Đale” je postao Radomir Đalović, trener Rijeke, preuzeo odgovornost i adaptirao ekipu njegovom veličanstvu – rezultatu.
Rijeka ne igra atraktivno, Rijeka ne igra uzbudljivo, a osim početka ljeta i Istre kojoj je postigla 4, Šibenika kojem je postigla 3 te Lokomotive i Osijeka kojima je postigla 2, Rijeka u Đalovićevom mandatu niti jednoj ekipi nije postigla više od jednog pogotka po susretu. S druge strane, Đalović se u potpunosti orijentirao najvećoj kvaliteti svoje ekipe, a to je defenzivna čvrstina i kompaktnost.
Ivan Smolčić, Niko Galešić i Stjepan Radeljić ponajbolji su braniči lige i poznaju se u dušu, a Ante Majstorović stigao je s enormnim igračkim iskustvom. Poziciju lijevog beka koju je prošle sezone držao izrazito ofenzivni Bruno Goda ove je sezone u potpunosti okupirao Mladen Devetak, igrač izrazito naglašene defenzive, a iza njih na golu je priliku nakon nekoliko sezona čekanja dobio Martin Zlomislić, novi vratar reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Sopićevih 4-1-4-1 Đalović je u početku kopirao, namjenivši ipak nekim igračima drukčije uloge u odnosu na one koje su imali prošle sezone, pa je tako i najbolji “kradljivac” lige Lindon Selahi sve do prije nekoliko kola bio čvrsto zaljepljen za klupu, a njegovu rolu preuzeo je još jedan maratonac Dejan Petrovič.
S obzirom na to da Rijekini krilni napadači ove sezone nisu nimalo raspoloženi, te da je reprezentativac Marco Pašalić postigao tek 2 gola, od čega posljednji još u kolovozu protiv Osijeka, Đalović nije imao pretjeran izbor u kreiranju napadačkih automatizama. Nažalost po Rijeku, izostao je opipljiviji napadački učinak i na drugom krilu u pogledu Gabriela Rukavine i uskrslog Naisa Djouahre kao i onaj veznjaka napadačke orijentacije poput Nike Jankovića i Tonija Fruka, koji ove sezone nisu niti izbliza toliko inspirani kao prošle.
Čitajući ove retke, pomislili biste kako je riječ o ekipi koja se nalazi u sredini ljestvice, no HNL je liga u kojoj je defanziva oduvijek značila dobar temelj za rezultat, a Rijeka je to ove sezone definitivno i potvrdila. Krajnje neuobičajenim skorom od 8 pobjeda, 8 remija i 0 poraza i nevjerojatnom gol razlikom 22:5, Rijeka drži čelno mjesto ljestvice uoči Jadranskog derbija sljedećeg vikenda. Od ekipa koje su u vrhu prvenstvenih ljestvica, samo kostarikanski AD San Carlos ima veći broj remija, njih 10 u 23 kola i nalazi se na 3. mjestu lige, a sjevernomakedonski Gostivar u 18 kola ima 9 pobjeda, 8 remija i 1 poraz te drži 4. mjesto na tablici.
Od istaknutijih neporaženih ekipa, Rijeka je u ekskluzivnom društvu Bayerna, PSG-a, Dynamo Kyiva, Galatasaraya, Celtica, Zrinjskog, Crvene zvezde, Slavie Prag te Ludogoreca, a što se primljenih golova tiče, manje su primili samo gibraltarski amateri Lincoln; 2 u 13 kola, te Ludogorets i Celtic sa po 4, koji su već sezonama dominantne sile u svojim divizijama.
Kako je to Đalović uspio? Nakon domaćeg remija protiv Varaždina, u goste Istri otišao je kao prvi trener Rijeke u novoj eri koji je utakmicu započeo bez napadača. Ideja o Fruku kao lažnoj devetki koja se, priznaju to i neki bivši članovi stručnog stožera, kuhala već neko vrijeme, na plodno je tlo pala prisilno, jer drugih napadača u svojem kadru Đalović niti nema.
Pobjeda od 1:0 protiv Istre iz jedinog udarca na gol, pobjeda 1:0 protiv Gorice s igračem manje od 12. minute iz također jedine prilike na utakmici te pobjeda protiv Šibenika 1:0 fantastičnim golom Devetka imaju zajednički nazivnik – maksimalno koncentrirana obrana i vratar, mali broj dopuštenih udaraca prema golu, zgusnute linije te iskorištavanje praktički jedinih prilika na utakmici. S druge strane, derbi utakmice protiv Osijeka i Dinama u kojima je Rijeka dojmovno prikazala puno više i zaslužila veći bodovni saldo, nisu otišle na stranu Đalovićeve ekipe.
Rijekine utakmice mučenje su za njene navijače, a i neutralne gledatelje. Ekipa je trkački moćna, ali igra sporo i bilježi te 1,4 postignutih golova po utakmici te 1,4 velikih prilika po utakmici (6. u ligi, dakelo iza Dinama koji ih ima 47). U prosjeku 4,3 udaraca u okvir gola po utakmici pokazuju koliko je Rijeka u napadačkom dijelu igre impotentna, što i ne čudi s obzirom na to da, ponavlja se, igraju bez napadača.
S obzirom na to da napadače moraju glumiti veznjaci, jasno je kako se Rijeka prvenstveno orijentira na igru iz obrane i nema problema prepustiti protivniku posjed lopte. Rijeka je ekipa sa 7. prosječnim posjedom lige od 47,9%, od koje su slabiji tek fenjeraši Gorica, Istra 1961 i Šibenik, a istovremeno predvodi ligu po broju točnih dugih lopti po utakmici. Ante Majstorović i Niko Galešić vode igru Rijeke iz posljednje linije te se ne libe dijagonalama tražiti svoje krilne napadače u izolacijskim prostorima, neovisno o tome igra li Rijeka protiv defenzivnije ili ofenzivnije orijentirane ekipe i na to se u principu svodi većina napadačke ideje Rijeke koja niti izbliza ne igra run’n’gun nogomet koji je igrala prošle sezone.
Rijeka jednostavno nema igračkih kapaciteta za izgradnju igre iz posljednje linije zbog profila svojih veznjaka, a u takvim okolnostima, Đalović se prilagodio raspoloživom kadru i zatvorio prilaze svojem golu. To je rezultiralo s 12 utakmica u kojima Rijeka nije primila niti jedan pogodak, a pritom, zanimljivo, njihov vratar Zlomislić istovremeno bilježi tek 1,3 obrane po utakmici, što je dokaz da Rijekina ekipa niti ne dozovljava protivnicima dolazak u zonu udarca.
Ne pretjerano inventivnom taktičkom postavkom, ali onom koja iz postojećeg kadra izvlači maksimum, Radomir Đalović je preuzeo čelo prvenstvene ljestvice. Bez obzira na to kakav bude konačan ishod utakmice u Splitu ili sezone u kojoj Rijeka nema nikakav rezultatski imperativ, za razliku od Dinama i Hajduka, crnogorski je trener već sada uspio u tome da ga se smatra trenerom ozbiljnog potencijala, a manje dobrim vojnikom kluba – Đaletom.
