Hrvatska je osvojila četvrtu srebrnu medalju na svjetskim smotrama. Naši su rukometaši jučer poraženi u finalu Svjetskog prvenstva od Danske s 32:26. Sjajni Danci osvojili su četvrto svjetsko zlato u nizu čime su postali prva ekipa koja je povezala četiri uzastopne titule na nekom velikom natjecanju.
Sjajna Danska bila je nepremostiva prepreka za naše rukometaše. Iako je utakmica u nekoliko navrata mogla otići u potpuni rezultatski egal, Hrvatska je propustila napade za izjednačenje, a Danska se odvojila na sigurnu prednost. U konačnici, susret je prelomio početak nastavka.
Nielsen je bio prevaga u prvom poluvremenu
U prvom dijelu Hrvatska i Danska uputile su jednak broj udaraca prema protivničkim vratima, ukupno 21. Dok su Danci postigli 16 pogodaka, naši su reprezentativci zaustavljeni na 12. Prevagu je definitivno odnio učinak vratara. Emil Nielsen je na golu Danaca skupio osam obrana uz 40 posto uspješnosti, a Dominik Kuzmanović uspio je zaustaviti tek tri lopte s malenih 17 posto obranjenih šutova.
Veliku razliku čine i prilike iz kojih su momčadi dolazile do samog udarca. Prema statistici, Danci su iz blizine, dakle s nekih sedam, osam metara postigli 13 golova iz 17 pokušaja, a od toga ih četiri otpada na skokove s krila. S druge strane, Hrvatska je realizirala šest od 11 takvih pokušaja. Dakle, stvorila ih je šest manje. U udarcima izvana, Hrvatska je imala polovični uspjeh s četiri pogodaka. Danci, primjerice, nisu zabili nijedan zgoditak s devet metara, no zato su tri pridodali iz sedmeraca.
Ono što je posebno upečatljivo jest podatak koji govori da Danska u prvom dijelu nije postigla nijedan gol iz kontre. Jedan od najjačih aduta danske reprezentacija upravo su brzi pogoci iz tranzicija i brzog izvođenja centra, a jučer ih je Hrvatska u tome zaustavila. Uočljivo je bilo visoko izlaženje kada su Danci izvađali centar i brzi faul kojim su im onemogućili protok lopte.
Previše respekta, premalo brzine
Naši su rukometaši u dvoboj ušli s previše respekta. Dominacija Danske zaista jest za svako poštovanje, no Danci se u finalnoj utakmici ne mogu pobijediti uz divljenje prema njihovim uspjesima. Što se obrambenog dijela tiče, naši igrači nisu loše ušli u susret. Počeli su s 5-1 zonom s Markom Mamićem na prednjem. Zvonimir Srna i Mateo Maraš startali su na halfovima, a Leon Šušnja standardno je preuzeo ulogu centarhalfa. Uz dvije, tri vratnice Danaca i dvije, tri obrane Kuzmanovića, Hrvatska se gotovo cijelo prvo poluvrijeme držala na sasvim pristojnih dva, tri gola razlike.
Međutim, Dance je na +4 (9:13) u 27. minuti progurao Nielsen, a s tom su prednošću i otišli na predah (12:16). Iako je Hrvatska u međuvremenu rotirala i u 6-0 obranu pa opet vratila na 5-1, Danska je pronalazila rješenja, stvarala izolacije na lijevoj i desnoj vanjskoj poziciji na kojima su Simon Pytlick i Mathias Gidsel gurani u situacije jedan na jedan. U tim su prodorima među najboljima na svijetu, što su naši igrači okusili i na vlastitoj koži. Otegotna okolnost bio je i crveni karton Mamića u 21. minuti.
U napadu, Hrvatska je bila troma. Lopta je putovala presporo, a Skandinavci su bez prevelikih problema pratili naš protok. Danska je Hrvatsku često tjerala na pasivne napade i nerazrađene šutove iz polu-prilika. Našu je reprezentaciju, pak, vadio Ivan Martinović sa svojim individualnim rješenjima u vidu prolaska ili šuta izvana. S pet golova bio je prvo ime naše reprezentacije na predahu.
U prvom je dijelu pomalo neshvatljiv bio i odabir pucačkog arsenala hrvatskih ofanzivaca. Naime, većina udaraca naših rukometaša išla je nisko ili poluvisoko, što je Nielsenu itekako odgovaralo. Pokušaji koji su pak upućeni prema gornjoj polovici danskog gola, završili bi pogotkom. No, igrači se nisu pretjerano odvažili pucati visoko.
Sumarno, Hrvatsku u prvih 30 minuta nije pratio vratarski učinak, dok je Nielsen svojim bravurama davao dodatni polet svojim suigračima. U napadu je nedostajalo brzine i utrčavanja iza visoko podignute 6-0 zone kojima bi se naši igrači doveli u izgledne situacije.
Finale je prelomio početak nastavka
Danska je drugi dio započela serijom 8:2 kojom su u 41. minuti otišli na +10 (24:14). Pytlick i Gidsel uništili su hrvatske snove svojom fantastičnom igrom na malom prostoru. Hrvatska i dalje nije imala vratarski doprinos, a nije pomogla ni igra sedam na šest, što je ogled uputilo u jednosmjernu ulicu. Izgubljeni posjedi, obrane Nielsena i laki danski golovi na prazna vrata odlučili su finale.
Ipak, ono što posebno veseli jest činjenica da se Hrvatska uspjela izvući iz danskog naleta. Protivnici Danaca na ovogodišnjem turniru obično bi se raspali prilikom danskog odvajanja na veliku prednost, no naši su reprezentativci sačuvali potrebnu mirnoću, stabilizirali se i susret završili sa sasvim pristojnim zaostatkom. Dapače, Hrvatska i Češka su jedine na Svjetskom prvenstvu koje su od Danske uspjele izgubiti s manje od deset pogodaka razlike.
Dansko “cendranje”, hrvatsko (ne)iskustvo i španjolski suci
Hrvatska je bila autsajder u finalu. To je znala Danska, to je znala Hrvatska, to su znali i suci. Utakmicu je od samog početka obilježila doza nervoze kod obje momčadi. Hrvatska je prvo isključenje zaradila već u četvrtoj minuti, a na hlađenju je završio Maraš. S obzirom da je rukomet kontaktni sport, španjolski su suci jučer zauzeli prilično mekani kriterij koji je, dakako, odgovarao danskim igračima.
Ogled je na kraju završenim sa sedam hrvatskih i četiri danska isključenja, uz crvene kartone Mamiću i Srni. Međutim, ono što posebno bode u oči jest nevjerojatni sudački standard Španjolaca. Hrvatska je zaradila tri isključenja samo na račun prigovora. I to u finalu. Kao dugogodišnji pratitelj rukometnih spektakala, slučaj je to koji sam rijetko imao prilike igdje vidjeti.
Gledajući dansku klupu koja je svaki imalo oštri faul pozdravljala stvaranjem nervoze i pritiska na suce, nimalo jasan nije kriterij prema kojem nisu dobili ni jednu disciplinsku mjeru. U tu kategoriju također pripada i postavljanje Pytlicka prema hrvatskim igračima dotrčavajući do njih i pokušavajući uliti još malo ulja na vatru. Potezi su to koji djeluju prilično cendravo i dječje.
Hrvatska je na račun neiskustva nekolicine mlađih igrača koji po prvi puta igraju tako veliku utakmicu zaradila nekoliko nepotrebnih isključenja, a pod pritiskom su padali i nešto iskusniji seniori. Ipak, treba priznati – dali su se isprovocirati, a Danci su dobili točno što su htjeli. Ima se još toga za dodati, poput puštanja u nedogled Gidsela u polu-faul situacijama, ali, baš kao što je Igor Karačić nakon posljednjeg nastupa rekao, nema potrebe ulaziti u to.
Hrvatska se vratila gdje joj je mjesto
Konačno, Danska je jučer bila bolja reprezentacija na terenu i zasluženo se okitila novim zlatom. Odmah iza njih smjestili su se naši igrači. Hrvatska je druga reprezentacija svijeta. Iako je bilo puno dvojbi i sumnji, naši su rukometaši pokazali da su jaki. U ponekim je trenucima djelovalo da ni sami nisu znali koliko su dobri i koliko toga mogu pokazati.
No, uspjeli su vratiti rukomet na male ekrane, zainteresirati hrvatsku publiku i privući masu ljudi u zagrebačku Arenu. Za kraj, posebno upečatljiv ostat će oproštaj kapetana Domagoja Duvnjaka i Karačića od svetog dresa. Zlatni dečki otišli su s medaljom. Srebrnom, ali sjajnijeg sjaja. Hvala na svemu!
