Na Hrvatskom jezičnom portalu riječ apatija označava sljedeće: “otupjelost osjećaja, pad zainteresiranosti za svijet oko sebe, gubitak volje [patiti od apatije; pasti u apatiju]; bezvoljnost, potištenost, ravnodušnost”.
Upravo tu otupjelost osjećaja donijelo je novo Hajdukovo ispadanje u Europi. Nakon famozne Gzire i Tobola. stigao je još jedan debakl. Iako se vjerojatno ovo ispadanje u hrvatskom medijskom prostoru neće svrstati s navedena dva debakla, po mom skromnom sudu, itekako im može parirati.
S obzirom na to da od 2010. pratim nogomet tj. od tada ga se sjećam, u glavi mi je ostala posljednja Hajdukova sezona u Europi. Na krilima fenomenalnog Senijada Ibričića, Hajduk je preko rumunjskog Dinamo Bukurešta i Uniree izborio svoju posljednju europsku jesen. Imali su Splićani tada jako dobru momčad s puno manjim budžetom, a enormno boljom igrom u odnosu na danas.
Od tada je prošlo dugih 14 godina. U tih 14 godina bilo je svakakvih ispadanja. Jasno, najviše se pamte Gzira i Tobol. Hajduk je na Malti onomad slavio s 0:2 i činilo se kako će to rutinski riješiti u Splitu. No, za Gziru se na Poljudu ukazao Ben Hamed Koné i s dva čudesna pogotka izbacio Hajduk. Tadašnja situacija u Hajduku bila je zatrovana, gle čuda, pa se Bjelokošćanin samo ukazao kao egzekutor Siniše Oreščanina s klupe Bilih. Jednostavno se dogodila takva utakmica gdje je čovjek pogodio nešto što više neće nikada i Bože moj. No, svakako velika sramota.
Drugi poraz je Tobol. Pobjeda 2:0 u Splitu i onda debakl u Kazahstanu predvođen ozlijeđenim Lovrom Kalinićem na vratima. Summa summarum, Tobol je veća sramota od Gzire uzimajući budžet momčadi, kvalitetu igrača i samu zdraviju atmosferu oko kluba. Plus, Tobol nije imao tamo nekog Konéa koji se u jednoj utakmicu pretvorio u igrača za Lige petice, već je imao “kapetana” Lovru Kalinić kao najvećeg aduta, no to je sada druga tema.
Sada dolazimo na famozni Ružomberok. Momčad koja je u dvije utakmice uputila mizernih šest udaraca izbacila je Hajduk. Od tih navedenih šest udaraca stvorila je jednu ozbiljnu prigodu. Pitate se kako su uspjeli proći. E pa s druge strane bio je Hajduk.
Momčad bez iti malo karaktera i kuražnosti, skupina preplaćenih igrača koji svakom prigodom bacaju floskule u izjavama i mažu ljudima oči. E to je Hajduk. I opet takav beskarakterni Hajduk mora jednostavno proći Slovake, i to glatko. Priče o kadrovskim problemima mogu prihvatiti, ali s druge strane bila je momčad koja je sinoć na Poljudu centar prošla 10-ak puta. Zamislite, jedan Ivan Rakitić prije malo manje od 10 godina osvojio je Ligu prvaka, a sada je ispao od Ružomberoka. No, ponavljam to je Hajduk i ništa vas ne treba čuditi.
O samoj utakmici nema puno smisla pričati. Kada ispadneš od momčadi koja na Transfermarktu vrijedi 6.75 milijuna eura, a ti 50.75 milijuna, možeš samo reći – Svaka čast, momci! Najlakše je sada reći lopta nije htjela u gol, ali previše se ovo puta dogodilo da bi bilo slučajno.
Da je ovo ligaški poraz u kojem lopta nije htjela u gol, zaključak bi bio kako je igra izgledala solidno. Ali nije. Ovo je bio dvomeč gdje je nakon 180 minuta jedino važan rezultat. Tu je Hajduk po tko zna koji put zakazao.
Bilo je tu prilika za izjednačiti nakon nes(p)retnog autogola Zvonimira Šarlije, ali nije bilo sreće. Ne zato jer je Hajduk “proklet” klub kako to često nakon poraza navijači žele reći. Već zato što nisi pripremio sve preduvjete da u ovakvoj utakmici “imaš sreće”. Ključni igrači na krivim pozicijama, upitne zamjene i nedefiniran status Ivana Perišića usred najvažnije utakmice sezone. Je li i to nesreća?
Hajduku se otvarao put do europskih skupina u kojem su morali svladati Torshavn, Ružomberok i armenski Noah. Ako pored takvih suparnika ne možeš doći do skupina, možda je i bolje da ih ne igraš. Jer što bi tamo uopće i radio?
Velika Gospa još jednom označila je kraj Hajdukove europske sezone. U prvenstvu se kiksalo kod Lokomotive i to u pravom “hajdučkom” stilu u 90+9’ minuti. Igra nije dobra, zapravo igre i nema. Šanse se u globalu ne stvaraju, iako sinoć ih je po prvi puta bilo podosta, ali izostala je realizacija. Ali nije samo izostala realizacija na terenu, već i van njega.
Kraj prijelaznog roka se bliži, a Hajduk je doveo samo dva igrača. Problem s krilima je očigledan, a i famozni napadač još nije pronađen. Nedostatak širine je svima jasan, no taj Ružomberok, ponavljam, se morao proći. Je li Nikola Kalinić kriv za ispadanje? Nije. Ali kadar se morao dodatno pojačati jer ovo nije momčad za igru na jednom frontu, a kamoli na dva.
Čini se da Kalinić još hvata konce novog posla, pogotovo kada se uzme u obzir izjava da je znao da Perišić odlazi, a nije imao spremno zamjensko krilo. Hajduk je prevelik klub da bi se netko učio na njemu, pa makar bio to i njegov velikan Nikola Kalinić. On se na tu poziciju nije doveo sam stoga krivicu snosi i predsjednik Ivan Bilić koji je također došao nepripremljen.
Sličan tekst pisao sam nakon poraza od Dinama u polufinala Kupa, a naslov je glasio: “Hajduk je neozbiljan klub, a rezultati su samo posljedica toga”. U međuvremenu, Hajduk je postao još neozbiljniji. Igrač je postao sportski direktor, Nadzorni odbor na čelu s Aljošom Pavelinom izvodio je “cirkus” kada je isplivalo ime Josipa Pavića za mogućeg novog predsjednika.
Uz to, Ivan Jurić odbio je klupu Hajduka kada se sve činilo praktički riješeno. Jednostavno, Hajduk je neozbiljan klub i temeljite promjene su potrebne. No, čini se da Hajduk sebi ne pomaže nego tone još dublje i pravi od sebe sve veći cirkus.
Ljudi odlaze ranije sa stadiona, sve mirnije promatraju utakmice, navijanje istoka i zapada je sve slabije i zato ti hvala Hajduče. Hvala ti što si ubio emociju u ljudima, hvala ti što si nas učinio ravnodušnima na svaki tvoj novi neuspjeh. Hvala ti što si izbio svaku emociju iz nas jer tvoji porazi postali su navika. Ljudi pune stadione jer to im je u koži, to je kultura navijanja, ali u sve njih se uvukla apatija i to je žalosno i porazno za ono što Hajduk predstavlja. A oni koji donose odluke moraju se duboko zapitati kuda ovo sve vodi.
