Zbog specifične situacije doma i navijačke opredijeljenosti ukućana za riječ Dinamo prvi put sam čuo u školi. Možda sam je čuo i doma, ali vjerojatno ne u istom kontekstu, ali u svakom slučaju sam u školi spoznao snagu riječi Dinamo. Za tu riječ i klub sam čuo i prije nego sam aktivno počeo pratiti nogomet.
Prva utakmica Dinama koju sam pratio uživo bila je i prvi derbi u samostalnoj Hrvatskoj, tadašnji HAŠK Građanski protiv Hajduka krajem 1992. godine, na istočnoj tribini. Bad Blue Boysi su prije početka ili na početku utakmice u zrak pustili plave balone a ispod cijele južne tribine na kojoj su se tada nalazili bila je razvučena velika ‘krpa’ s tekstom “Volim te mama, ali ne više od Dinama“. Drago mi je i da sam u tom razdoblju jednom bio i na staroj sjevernoj tribini, na utakmici Dinama i Cibalije, a na koju me vodio pokojni dida, liječeni Hajdukovac, koji je tada bio u progonstvu iz Vrlike i s kojim sam tada obilazio utakmice na Kranjčevićevoj i Maksimiru.
Sjećam se tada, iako sam bio klinac, koliko je navijačima Dinama bilo stalo do kluba i samog svetog imena i koliko nisu dozvoljavali da bude nečija igračka, nečija ideja zbog koje je klub trebao promijeniti ime prvo u nesretnu i tragičnu kombinaciju dva različita, a zatim i u engleski naziv za Hrvatsku. Taj netko kao da nije znao kakvo je značenje ime Dinamo imalo za vrijeme Jugoslavije ili je znao, ali ga nije bilo briga.
Cijelo to vrijeme navijači od imena nisu odustajali iako su proživljavali pravi teror, od policijskog maltretiranja, preko oduzimanja šalova i transparenata i zatiranja svakog spomena imena Dinamo. Bezuspješno je tadašnja uprave pokušala izgraditi neki novi klub pod imenom Croatia i odgojiti neku novu generaciju navijača, ma što god učinili. Sve je to nestalo onog dana na Valentinovo 2000. godine kad je Velimir Zajec izašao pred razgaljene Bad Blue Boyse ispod zapadne tribine i objavio da je Dinamo ponovno Dinamo. Treba reći i prisjetiti se da je prije toga tadašnji predsjednik kluba rekao da je on uvijek tvrdio da bi se klub trebao zvati Dinamo, ali eto tako, nije. Bio je to zadnji pokušaj da se održi na poziciji i da promijeni povijest kao da su svi ljudi cijelo razdoblje njegovog predsjednikovanja bili gluhi i slijepi.
Poslije toga smo mislili da napokon imamo svoj Dinamo. No prevarili smo se. Ako ništa, taj novi Dinamo, ponovno pod svojim starim slavnim imenom, bio je još gori od prethodnog. Financijske makinacije, izvlačenje novca, obiteljski biznis, instaliranje članova obitelji, kumova, prijatelja i poslovnih partnera na pozicije po klubu, mjerenje uspjeha po transferima, sukob interesa, skupština koja ništa ne znači i o ničemu ne odlučuje, članovi iste i klupskih tijela koji nemaju veze s klubom, statut do kojeg se nije ni moglo kao mrtvo slovo na papiru. I na kraju svega otuđenje od vlastitih navijača, dapače rat s navijačima kako ništa ne bi ugrozilo to pažljivo stvoreno carstvo koje nije malo utjecaja samo na Dinamo nego i na cijeli hrvatski nogomet.
Prazne tribine, ravnodušni i očajni navijači, mediji koji su dobrim dijelom ne samo podržavali ovakvo stanje nego ga i poticali i slavili svaki novi izlazni transfer stvorivši novu klasu navijača ili bolje pratitelja kojima je samo bilo važno koji će se igrač prodati i za koliko. I u to mračno doba znao se još napuniti stadion, ali za Ligu prvaka što je značilo da je dobar dio ljudi došao vidjeti protivnika, a ne Dinamo, ali većinom stadion je bio prazan, a najvjerniji navijači, Bad Blue Boysi, koji su se kao i prije 2000. borili za svoj klub jedno su vrijeme bili u bojkotu.
Prvi put u puno godina kad se stadion napunio gotovo do kraja bilo je tek kad su se određene individue našle iza rešetaka ili napustile Hrvatsku, a nastavilo se i do današnjeg dana. Dinamo se vraća Zagrebu, što njegovim navijačima, što najzagriženijim Boysima koji klub prate svugdje i uvijek, što kibicima s zapadne i istočne tribine, vraća se svima koji vole i stalo im je do Dinama, od najmanjeg do najvećeg, od najmlađeg do najstarijeg.
Dinamo rasprodaje stadion, ljudi dolaze kako na Goricu tako i na Betis, Dinamovi simboli su prisutni svuda po gradu, od zastavica na retrovizorima, preko klinaca u parku i u školi u klupskim obilježjima, do grafita svuda po gradu. Tako bi i trebalo biti, rekli bi. I to je istina, ali nažalost Dinamo kao pojam, Dinamo kao simbol bio je zatrt za vrijeme dvije vladavine, koja je jedna bila gora od druge. Dinamo je nestao iz Zagreba i Hrvatske iako je cijelo vrijeme bio tu. Ne Dinamo kao klub, nego Dinamo kao pojam i simbol.
Ove nedjelje će se dogoditi još jedna povijesna skupština. Nakon što su proteklog vikenda održani povijesni izbori, a koje je izborila ekipa ljudi koja je stavila svoje ime i prezime van i žrtvovala se za taj cilj i na kojima je preko 88 posto članova koji su izašli na izbore (preko 7.000) izrazilo želju da i zadnji ostaci zločinačke vladavine koja je Dinamo gledala samo kao bankomat i sredstvo za ispunjenje svojih financijskih i inih ciljeva napuste klub kako bi on mogao prodisati punim plućima.
Kao i 2000. godine, i sadašnji predsjednik se raznim metodama pokušava održati na vlasti, noktima se drži za rub provalije i čini sve kako bi ostao na istoj poziciji s koje je godinama držao ljestve kriminalu u klubu i oko kluba i ratu s vlastitim navijačima pod egidom velike ljubavi za klub. Kao i 2000. godine i u ovu nedjelju će, ako dovoljan broj od 35 skupštinara shvati kako bi htjeli da ih povijest zapamti i digne ruke za Velimira Zajeca, isti taj Velimir Zajec Zeko, Dinamovo med i mlijeko, izaći pred razgaljene navijače i objaviti da je postao novi predsjednik Dinama.
Za Ofenzivu piše: Ante Pažanin
