Prije nešto više od 24 godine vraćeno je ime Dinamo. Od tada do jučerašnje utakmice s Bayernom, zagrebački klub se sedam puta kvalificirao u Ligu prvaka te odigrao 36 utakmica u grupnoj fazi. U tom razdoblju ostvario je tek tri pobjede, sve u prvim kolima, gdje su na Maksimiru redom padali Arsenal, Atalanta i Chelsea. Potonje dvije dogodile su se u posljednjih pet godina, a u oba slučaja Dinamo je do tri boda stigao na sličan način.
Bile su to utakmice u kojima je postojao jasan plan igre, koji je morao biti proveden praktički bez ijedne greške kako bi bio uspješan. Zahtijevala se maksimalna koncentracija i disciplina u obrambenoj fazi, dok je prema naprijed sve bilo bazirano na suradnji između Brune Petkovića i Mislava Oršića.
Nenad Bjelica je 2019. godine protiv Atalante postavio momčad u formaciju 3-5-2, gdje su tri stopera bili Dino Perić, Emir Dilaver i Kévin Théophile-Catherine. Bočne pozicije držali su Marin Leovac i Petar Stojanović, a vezni red činili su Arijan Ademi, Nikola Moro i Dani Olmo. Dinamo je slavio s 4:0 i, uz Oršićev hat-trick, ostvario veliku pobjedu protiv Atalante, koja možda nije toliko zvučno ime, ali je u tom trenutku igrala jedan od najboljih nogometa u Europi.
Slična situacija ponovila se tri godine kasnije, kada je Dinamo, pod vodstvom Ante Čačića, svladao Chelsea 1:0. Čačić je postavio momčad u istu formaciju, s vrlo sličnom postavkom igre. Perić je ponovno bio jedan od stopera, a uz njega su ovaj put igrali Josip Šutalo i Stefan Ristovski. Bekovske pozicije pokrivali su Robert Ljubičić i Sadegh Moharrami, dok su u veznoj liniji bili Ademi, Josip Mišić i Luka Ivanušec, a u napadu su ponovno igrali Petković i Oršić.
Petković je i na ovoj najvišoj razini elitni duel igrač, sposoban osvojiti loptu protiv bilo kojeg stopera na svijetu. Oršić je, s druge strane, bio izuzetno brz igrač koji je mogao pobjeći gotovo svakoj obrani na svijetu. U susretu protiv Atalante, Petković je ušao u 28 duela i osvojio njih 14, dok je protiv Chelseaja sudjelovao u čak 45 duela, iz kojih je 15 puta izašao kao pobjednik. Koliki je to volumen pokazuje činjenica da prosječan broj duela u koje igrač uđe tijekom utakmice obično varira između pet i deset, ovisno o poziciji, stilu igre i razini natjecanja.
Dinamo je u utakmicama u kojima je bio u podređenom položaju imao jasan plan kojeg su se striktno pridržavali, čekajući da zacrtana kombinacija jednom prođe. Naravno, Petković ne može osvojiti svaki duel, možda čak ni svaki drugi, ali bit je u tome da se onaj jedan koji osvoji poklopi s utrčavanjem njegovog partnera u prazan prostor iza leđa suparničke obrane.
U toj ulozi sinoć protiv Bayerna bio je Marko Pjaca, a trener Sergej Jakirović također je postavio momčad u formaciju 3-5-2. Ristovski, Théophile-Catherine i Sammy Mmaee zauzeli su stoperske pozicije, Takuya Ogiwara i Ronaël Pierre-Gabriel su igrali na bokovima, dok su vezni tercet činili Mišić, Martin Baturina i Marko Rog, jer je Petar Sučić bio odsutan zbog viroze.
Na papiru, kontekst je vrlo sličan onome u susretima protiv Atalante i Chelseaja. Istina, Pjaca možda nema brzinu kao Oršić, a Ljubičić je vjerojatno obrambeno bolji igrač od Ogiware, ali u suštini, postavka je bila slična. U oba slučaja Dinamovi igrači nisu mogli ni približno parirati suparnicima po kvaliteti, ali su ipak u tim utakmicama dolazili do pobjeda.
Sinoć nije bilo tako. Iako je momčad bila postavljena na sličan način, Dinamo je doživio najteži europski poraz u svojoj povijesti, a Bayern je slavio s ogromnih 9:2.
Bayern je totalno drugi svijet u odnosu na Dinamo
Bayern je od prve sekunde u fazi napada visoko podigao bekove, Alphonsa Daviesa i Raphaëla Guerreira, koji su praktički cijelu utakmicu proveli na suparničkoj polovici. Zajedno s krilnim igračima, stvarali su Dinamu probleme na stranama, a bilo da su odlučili ući prema sredini ili probijati uz aut-liniju, vrlo jednostavno su dolazili do kaznenog prostora.
Dinamo je svoj prvi udarac uputio tek u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena, kada su već gubili s tri pogotka razlike. Ne samo da su tada prvi put pucali na gol, već su u prvom dijelu imali svega jedan dodir u protivničkom kaznenom prostoru. Bayern je, u istom razdoblju, imao 28 dodira u prostoru pred golom Nevistića, što dovoljno govori o stanju na terenu.
Kroz prvo poluvrijeme Dinamo je uputio 111 točnih dodavanja naspram Bayernovih 389, a početkom drugog poluvremena su po prvi put malo došli do daha. Bayern je ušao dosta opušteno u nastavak, što je Dinamo iskoristio i postigao dva brza gola, te smanjio zaostatak na samo jedan gol razlike. Ipak, ubrzo su se stvari vratile na tvorničke postavke te je Bayern nastavio gdje je stao.
Dinamo i dalje nije uspijevao zatvoriti bočne pozicije, a međuprostor u kojem su dominirali, prije svega Harry Kane i Jamal Musiala, pokušavali su zaustaviti iskakanjem stopera, ali to je ostavljalo velik prostor iza njihovih leđa koji su Bayernovi igrači iskorištavali. Iako je na poluvremenu Luka Stojković unio živost ulaskom umjesto Roga, Dinamo je do smanjenja zaostatka došao isključivo zbog nonšalantnosti protivnika.
U samoj igri se nije ništa značajno promijenilo s taktičke strane, a Bayern je i dalje s lakoćom dolazio do velikog broja prilika pred golom. Završili su utakmicu s 29 udaraca, naspram Dinamova četiri, osam kreiranih velikih prilika, 702 točna dodavanja, dok su očekivani golovi (xG) iznosili 6,25 naspram Dinamovih 0,70. Također, Bayernovi igrači imali su 60 dodira u suparničkom kaznenom prostoru, Dinamovi tek šest, dok su u posljednju trećinu terena ušli 75 puta naspram Dinamovih 23.
Poraz kao poraz nije problem
Bayern je jedna od najjačih europskih momčadi i prema svim kladionicama je u top pet favorita za osvajanje Lige prvaka. Da bi pobijedio takvog protivnika, moraš svoj plan provesti besprijekorno i praktički bez ijedne greške. Znalo se da će Dinamo patiti u fazi obrane, dok se prema naprijed oslanjao na Petkovića, te Pjacu, koji je zajedno s Baturinom, trebao napadati prostor iza leđa suparničke obrane.
Iako jesu okomiti igrači, Baturina i Pjaca ipak nisu oni koji će baš konstantno napadati dubinu, niti su elitno brzi igrači. Možemo raspravljati je li Jakirović trebao drugačije postaviti momčad u fazi obrane kako bi bolje zatvorio bočne pozicije, je li umjesto Pjace mogao igrati Juan Córdoba koji je ipak nešto eksplozivniji i brži igrač, ali ishod u smislu poraza bi bio identičan.
Dinamo je podbacio na kolektivnom nivou, a sama izgubljena utakmica nije problem. Stvar je u tome što se momčad raspala i dozvolila protivniku da se poigrava s njima, što je rezultiralo ovakvim porazom. Nemoguće je reći da Jakirović nije dijelom odgovoran za to – on postavlja i priprema momčad, ali na neke aspekte igre na terenu jednostavno ne može utjecati.
Sam poraz nije tolika drama, ali način na koji je do njega došlo i rezultat svakako jesu. Dinamo će priliku za prolaz u sljedeću fazu tražiti u drugim utakmicama, prvenstveno protiv Slovana iz Bratislave u gostima i Celtica kod kuće, a potom i protiv ostalih, s naglaskom na Salzburg. Dinamo se još uvijek ima čemu nadati u Ligi prvaka, dok je u kontekstu HNL-a i dalje uvjerljivo prvi favorit za osvajanje naslova. Te stvari se neće i ne mogu promijeniti preko noći, koliko god ovaj poraz bio težak.
