Nakon što je Igor Bišćan dobio istovremeno i očekivani i iznenađujući otkaz, Sergej Jakirović poveo je Dinamo u utakmicu playoffa Europske lige gdje su Zagrepčani uvjerljivo slavili protiv praške Sparte. Oproštajna utakmica za Luku Ivanušeca završila je njegovim zgoditkom, dok su prethodni strijelci bili Dario Špikić i Dino Perić čiji su golovi okrenuli minimalni zaostatak s kraja prvog poluvremena poslije realiziranog penala Ladislava Krejčija.
Osim što se Ivanušec emotivno oprostio od kluba, sve se više špekulira o odlasku Brune Petkovića, što bi Dinamo lišilo svih hrvatskih reprezentativaca. Igra protiv Sparte bila je umnogočemu nasljeđe Bišćanovog mandata i teško se može reći da je Jakirović na ikoji način unaprijedio dani sustav, a kamoli da će ga zadržati na dulje staze. No bio je sasvim dovoljan da suvereno svlada Spartu, nešto što sreća i druge usputne pogreške nisu omogućile Bišćanu da posvjedoči, kao i realnom nasljeđu svoga rada.
Od tri promjene od uzvrata s AEK-om, Jakirović je svojevoljno napravio tek jednu, a čak i ona ne može se nazvati inovativnom. Raniji odlasci Josipa Šutala i Dominika Livakovića ostavili su upražnjena mjesta u prvih 11 za Dinu Perića i Ivana Nevistića.
Treća promjena odnosila se na poziciju lijevoga beka gdje se ponovno našao Robert Ljubičić, ali čak i to je primarno rezultat povratka Martina Baturine koji je utakmicu s AEK-om propustio zbog viroze.
Dakle, novi Dinamov stručni stožer odlučio je zadržati postavku sa Stefanom Ristovskim na stoperu što se dosad pokazalo kao samo ograničavajućom idejom i u najboljem slučaju privremenim rješenjem. Razlog zašto je Bišćan prenamijenio Ristovskog u stopera leži u njegovoj snazi, odnosno moći da osvoji duel u jedan-na-jedan prilikama. Osim svojih prirodnih iznadprosječnih fizičkih sposobnosti, kao bek se često nalazio u sličnim situacijama, za razliku od stopera koje se uglavnom uči da brane prostor i utrčavanja.
To je donedavnog makedonskog reprezentativca stavilo ispred pojačanja Maximea Bernauera i Dine Perića. Kako je Šutalo otišao, Jakirović je protiv Sparte na teren uz Ristovskog poslao Perića, a ne Bernauera. Posljedice na stvaranje šansi i Dinamovu progresiju iz prve faze igre u drugu bile su i više nego očite.
Dinamov startni dvojac protiv češkog suparnika nije ni približno dorastao da nadomjesti jednog Šutala, kamoli da vodi konce kompletnog “build-upa“. Dok je novi Ajaxov branič navikao raditi posao za dvoje, Ristovski je ostao bez partnera kojem bi mogao prepustiti zaduženja u posjedu. Najbolje se to vidjelo u subotnjoj utakmici s AEK-om kada je gotovo svako dodavanje Ristovskog završilo u nogama Šutala na kojemu je onda bilo da probijanjem ili pasom između linija konkretizira Dinamov posjed.
To je završilo kobno protiv Grka jer su uspješno zatvorili Josipa Mišića, a Baturina, koji je inače u takvim trenutcima služio kao onaj koji bi se spustio uz Mišića, nije bio na raspologanju. Naravno, izostankom Šutala i ubacivanjem Perića kojemu je igra nogom posljednja opcija, Dinamovi su začetci napada izgledali još jalovije, jedino se promijenio dojam na koji je većinom utjecao protivnik, a ne Dinamova (ne)kvaliteta.
Sparta predvođena trenerom Brianom Priskeom izašla je u formaciji 3-4-3, od koje nisu odstupali, izuzev, naravno, promjena u tranziciji između obrane i napada. Upravo je najveći utjecaj na tijek susreta imao nejednaki omjer Dinamovih stopera (2) i Spartinih napadača (3).
Priske je svoj brojčani višak u fazi obrane iskoristio tako što je nominalno devetku Victora Olatunjija spustio na Mišića koji ga je i dovoljno dobro pokrio te onemogućio da Dinamo “odguruje” Spartu u svoju trećinu terena. Time su Zagrepčani došli u istu realnost kao skoro tjedan dana ranije, Mišić je bio zatvoren, stoperi su trebali voditi igru i poveznica između sredine travnjaka i obrane neslavno je pukla.
Jedino što je “djelomično” spasilo Dinamo je Nevistić koji je poslije godina grijanja klupe napokon dočekao priliku u “jačoj utakmici”; dovoljno govori da mu je gol iz penala bio i prvi primljeni otkako je došao u Dinamo. Zanemarujući iznimno siguran nastup u osnovnim golmanskim elementima poput branjenja i hvatanja ubačaja, Nevistić je svojim dugim loptama prividno činio iluziju Dinamove smislene ideje igre u posjedu.
U stvarnosti, nakon što stoperski par ne bi uspio pronaći rješenje u vezi terena, vratili bi povratnu loptu vrataru i zaključili da je tu njihov posao završen. Gotovo nitko iz veze nije prilazio Nevistiću za loptu, stoperi su ostajali previše pasivni u blizini Spartinih napadača i 25-godišnji golman bio je prisiljen napucavati loptu za loptom.
Livakoviću se zamjeralo da je slab u igri nogom što je u potpunosti istina i često je znalo Dinamu uzrokovati probleme koji su se lako mogli izbjeći. Nevistić je protiv Sparte pokazao da je daleko bolji od bivšeg kapetana u tom segmentu igre. Jedno je progresivno dodavanje po podu između dva suparnička nogometaša u prvom poluvremenu bilo pogotovo upečatljivo, no istovremeno i osvježavajuće. S Livakovićem na golu, obrana Modrih mogla je i zakazati koji put znajući da je reprezentativna jedinica u stanju napraviti obranu kakve se ne bi posramili ni osvajači Zlatne rukavice.
Ipak, njegova nestabilnost na lopti i neodlučnost na centaršutovima, Dinamo su činili pretjerano ranjivim u utakmicama u koje je ulazio kao favorit. Budućnost s Nevistićem između vratnica nudi novu dimenziju u igri sastava Sergeja Jakirovića gdje golmanu nije prvi instinkt pod pritiskom ispucati nekontroliranu loptu, nego dodati pokraj suparnika i nastaviti napad s numeričkim viškom.
Ta je mogućnost bila uzaludno potrošena jer Dinamo nije imao uigrane mehanizme kako pokrenuti napad s isključenom šesticom. Otežavajući je faktor svakako to što je Dinamo dosad računao na Šutala koji je manipulacijom tijela i neovisnosti o uglovima dodavanja i kretanja mogao sam vući cijeli napad. Njegovim odlaskom, Dinamo je ostao bez takve figure u svlačionici, a Šutalove će vještine s loptom trebati nadomjestiti s čak dvojicom igrača.
Prelazak bi na formaciju s tri stopera trebao omogućiti da jedan od Perić/Ristovski ostane na poziciji startnog centarhalfa, ali sve dok Dinamo igra u liniji s četvoricom morat će upogoniti stopere kojima je jedan od fortea igra nogom. To je, između ostalog, Bernauer, ali i Boško Šutalo koji je konačno zaigrao nakon ozljede protiv Šibenika u sedmom kolu prošle godine te Mauro Perković. Ako ni novi trener ne bude ozbiljno računao na dvojicu potonjih, pojačanja će uistinu biti nužna.
Za gorenavedene probleme u igri krivnja se ne može svaliti na samo jednog trenera. Bišćan je tek započinjao svoj mandat, a Uprava mu u dovođenju željenih pojačanja nije bila blagonaklona. Jakirović je u klub došao prije tri dana za koja je mogao upoznati svakog igrača i osjetiti kako dišu na treninzima, nijedan taktički zahtjevniji princip igre nikako se nije mogao uigrati u tako kratkom vremenskom roku i vjerojatno neće biti spreman ni za Rijeku u nedjelju.
Na bosanskohercegovačkom je stručnjaku da iskoristi temelje koje je Bišćan postavio i s manjim preinakama pokuša maksimizirati bodovni učinak do reprezentativne pauze kada će imati priliku konkretnije upogoniti svoje nove ideje, uključujući gorući problem “build-upa“, pogotovo kako je sada Petković jedini od članova standardne postave koji će izbivati u tom periodu. Iako je dolaskom Jakirovića i prodajom kapitalaca u vidu Šutala, Livakovića i Ivanušeca Dinamo krenuo u tranziciju, pravi će se obrisi novog Dinama vidjeti tek eventualno negdje u rujnu, nadavši se da će to biti na vrijeme za drugi ligaški ogled protiv Hajduka 30.9. na Poljudu.
