U Maksimiru već godinama glavnu riječ vodi mala, ali moćna skupina iskusnih igrača koju mnogi nazivaju “senatorima”. Arijan Ademi, Bruno Petković, Josip Mišić, Stefan Ristovski i Danijel Zagorac simboli su jednog od najuspješnijih razdoblja u novijoj Dinamovoj povijesti. Njihovo iskustvo, karizma i kontinuitet godinama su bili temelj na kojem se gradila Dinamova dominacija u hrvatskom nogometu i značajni europski uspjesi. No danas, u sezoni obilježenoj smjenama trenera, potpunim gubitkom autoriteta struke i sve lošijim igrama na terenu, sve je više onih koji se pitaju: jesu li senatori i dalje jamac stabilnosti ili glavni problem Dinamove svlačionice?
U javnosti i među navijačima sve se češće širi dojam da su upravo senatori preuzeli stvarnu kontrolu nad svlačionicom, oblikujući atmosferu i odnose prema vlastitim pravilima, ponekad i mimo trenerskih odluka. Upravo njih se u neformalnim analizama sve češće percipira kao ključne figure u pozadini koje utječu na izbor igrača, raspodjelu minutaže i hijerarhiju unutar momčadi. Takva percepcija dovela je do toga da se dio odgovornosti za potencijalni gubitak naslova i narušenu sportsku kulturu kluba pripisuje upravo tom zatvorenom krugu najiskusnijih igrača.
Gubitak autoriteta i utjecaj senatora
Imenovanjem Sandra Perkovića za glavnog trenera Dinama izgubljen je ključan element, stvarni autoritet na klupi. Iako se radi o ambicioznom i klubu odanom stručnjaku, Perković trenutno ne pokazuje potrebnu karizmu, iskustvo ni energiju za vođenje kluba čije ambicije daleko nadilaze prosječnost. U ovom svojevrsnom vakuumu logično jačaju utjecaji iz svlačionice, a sve je očitije da pojedini iskusni igrači, poput Ristovskog ili Ademija, posjeduju ne samo sportski već i stvarni operativni utjecaj unutar momčadi.
Pravila kad tko ulazi ili izlazi iz igre, raspored igrača u početnoj postavi pa čak i određene taktičke odluke često djeluju više kao rezultat internih dogovora unutar užeg kruga igrača nego kao dio jasne trenerske strategije. Iako već mjesecima nije u punoj formi zbog ozljede, Petković u takvom okruženju sve češće preuzima ulogu neformalnog vođe s klupe za rezerve, što dodatno potvrđuje neravnotežu između službenog i stvarnog autoriteta u svlačionici.
Ovakva situacija baca sjenu i na Dinamovu budućnost jer šalje pogrešan signal. Nekoliko igrača izgleda ima više utjecaja nego cijeli stručni stožer. To nije samo pitanje hijerarhije, već i poruka mladima koji dolaze. Ispada da je važnije imati dobar odnos sa starijima nego dokazivati se trudom i radom na treningu. Kad mladi talenti počnu vjerovati da nije presudno koliko vrijediš na terenu, nego koga poznaješ, onda se polako ruši ono na čemu je Dinamo godinama gradio svoj uspjeh – profesionalnost, red i poštena prilika za svakoga.
Dinamo trenutno igra sporo, predvidljivo i bez energije. Iako nitko ne sumnja u želju igrača da pruže više, jednostavno je prekasno da se u nekoliko preostalih utakmica popravi sve što se mjesecima zanemarivalo – nedostatak radne etike, profesionalizma i ozbiljan pristup treninzima i utakmicama. U ovakvim okolnostima teško je očekivati stabilnost ili bilo kakav kontinuitet, posebno kad trenerov autoritet ne dolazi iz rezultata ili stručnog iskustva, već gotovo isključivo iz činjenice što ga igrači prihvaćaju jer “znaju da je bio jedan od nas”.
Neosporne zasluge i potreba za promjenom
No, treba biti pošten i priznati i drugu stranu medalje. Bez te generacije senatora, Dinamo vjerojatno ne bi ostvario povijesne rezultate u Europi, niti bi se etablirao kao najdominantniji klub regije. Njihovo iskustvo i karakter u nekim su trenucima bili upravo ono što je klubu nedostajalo da prijeđe granicu prosječnosti. Mnogi koji su bili svjedoci nastajanja “pušačke sobe”, tog malog skladišnog prostora u Maksimiru koji su iskusni igrači pretvorili u svoj dnevni boravak, potvrđuju da je upravo ta energija zajedništva bila zaslužna za mnoge pobjede.
Za klupske uspjehe, za prevladavanje kriza, a najviše za stvaranje momčadi koja je ujedinjena u svojim ambicijama. Bez njihovog autoriteta, Dinamo ne bi bio ono što jest danas. Njihova sposobnost da preuzmu odgovornost u ključnim trenucima, da ostanu stabilni u trenucima kada bi mnogi drugi pokleknuli, omogućila je klubu da ostvari uspjehe koji su daleko premašili granice Hrvatske. Ta se vrijednost ne smije zaboraviti, čak i kad se raspravlja o njihovoj trenutnoj ulozi u svlačionici.
Izostanak smjene generacija
Problem nije u senatorima kao takvima, nego u tome što klub nije na vrijeme napravio prijelaz s generacije na generaciju. Kako godine prolaze, jasno je da senatori više nisu onako moćni kao prije. Tijelo ih izdaje, ozljede se gomilaju, motivacija slabi. Kada igrači uzmu u ruke i svlačionicu, i odluke o tome tko će izvoditi slobodnjake, a pritom zanemari trenerove upute, teško je očekivati da momčad funkcionira kao pravi kolektiv. U takvom okruženju više se ne radi samo o talentu ili godinama iskustva, nego o tome kako se gradi odnos povjerenja, poštovanja i jasnih uloga unutar kluba.
Dinamo će svoju budućnost moći graditi samo kroz pronalazak pravog balansa. Bilo bi velika pogreška odbaciti sve senatore odjednom, to bi stvorilo ogromnu prazninu u svlačionici i klubu koji već sad teško pronalazi nove vođe. Međutim, još je veća greška nastaviti se oslanjati na njih kao da su u svojim najboljim godinama. Sadašnja situacija zahtijeva mudro vođenje: pametno raspoređivanje minutaže, jasno definirane odgovornosti i, najvažnije od svega, vraćanje stvarnog autoriteta trenera. Kad trener odluči da će slobodne udarce izvoditi Martin Baturina, onda ta odluka mora vrijediti za sve, bez iznimki i prigovora.
Ključna uloga Zvonimira Bobana
U svemu ovome ključna će biti uloga Zvonimira Bobana, kao predsjednika Uprave, ali i kao čovjeka koji je odgovaran za sportsku strategiju Dinama. Na njemu je da jasno kaže kakvu ulogu senatori imaju u novom Dinamu, da s njima otvoreno razgovara o budućnosti i novim ugovorima. A tamo gdje dogovor ne bude moguć, da se zna dostojanstveno oprostiti, uz zahvalnost i poštovanje koje su ti igrači zaslužili. Takav pristup jedini je način da klub zadrži respekt prema vlastitoj povijesti, a da se pritom ne boji krenuti naprijed.
Samo kroz otvorenu komunikaciju i precizno određene uloge Dinamo može krenuti u novu fazu razvoja, s čvrstim trenerskim autoritetom i stabilnim temeljima za buduće uspjehe. Senatori pritom mogu i trebaju odigrati važnu ulogu u prenošenju klupskih vrijednosti na mlađe generacije, ali ne smiju ostati jedini ili glavni izvor autoriteta u svlačionici. Vrijeme je da Dinamo pronađe novu ravnotežu između poštovanja prema prošlosti i gradnje nove budućnosti s novim liderima.
Budućnost Dinama traži drugačija pravila
Senatori još uvijek mogu biti važan dio Dinamove priče, ali samo pod uvjetom da prihvate da više nisu oni koji odlučuju. Dinamo nije ničiji privatni projekt, pa ni njihov. Klub mora biti zajednički projekt svih, a ne samo nekoliko pojedinaca, bez obzira na njihovu povijest i zasluge.
U modernom nogometu nema mjesta za stvaranje kulta ličnosti ili nedodirljivih pojedinaca. Čak i najveće legende poput Ademija ili Petkovića moraju razumjeti da se njihova uloga s vremenom mijenja. Umjesto da se grčevito drže za pozicije moći, trebali bi svoju energiju usmjeriti na pomaganje mlađim igračima, prenošenje znanja i podršku trenerskom stožeru.
Novi Dinamo mora biti izgrađen na jasnoj hijerarhiji, profesionalnim standardima i kolektivnoj odgovornosti. Senatori u takvom sustavu mogu biti neprocjenjivi mentori i uzori, ali ne i samostalni kreatori klupske politike. Svatko mora znati svoje mjesto i svoju ulogu, od igrača do trenera i uprave.
Na kraju, Dinamo može rasti i uspijevati samo ako pronađe pravu mjeru između poštovanja onoga što je bilo i hrabrosti da se krene naprijed. Klub nikada ne smije zaboraviti ljude koji su ga gradili, one koji su ostavili srce na terenu. Ali isto tako, mora imati snage reći da je došlo vrijeme za novo poglavlje, poglavlje u kojem će prošlost biti temelj, a ne kočnica budućnosti.
