Od početka nove sezone pred zagrebačkim se Dinamom samo nižu problemi. Osvojeni je Superkup poslužio za djelomično smirivanje situacije koja nije obećavala, ali poraz od Hajduka u prvom kolu, kiks protiv Gorice i poraz na domaćem terenu protiv AEK-a u kvalifikacijama za Ligu prvaka djelovali su kao iznenadni šamar svima koji predstavljaju Dinamo, od navijača do Uprave, trenera i igrača. Klub se i prije nalazio u problemima, neki su bili značajno drastičniji, jedina je razlika što sada netko zapravo odgovara za njih.
Ante Čačić drugi je trenerski mandat u Dinamu završio vezanjem nekoliko iznenađujućih poraza, uključujući ispadanje u polufinalu Kupa protiv Šibenika koji je na kraju sezone ispao iz prvog razreda hrvatskog nogometa. Prije toga u ligi je remizirao s Goricom, izgubio od Istre, još jednom od Šibenika i odigrao iks s Osijekom. Hajduk je svojim vlastitim problemima propustio iskoristiti priliku ponovno napasti tron te situacija je bila daleko manje kritična od one koju je Čačić naslijedio kada je kao vatrogasac spašavao titulu poslije poraza Željka Kopića u derbiju sa Splićanima.
Čačićev mandat u Dinamu može se gledati na više načina, na raspolaganju je primjerice imao neopisivo važne Arijana Ademija i Mislava Oršića. Upravo je potonji Dinamu donio pobjedu protiv Chelseaja na otvaranju Lige prvaka. Koliko je Čačić zapravo odgovoran za taj rezultat može se sporiti, s obzirom da nije bio previše kreativan u odabiru taktike. Pratio je istu ideju kao i Nenad Bjelica nekoliko sezona ranije, ali ponekad je najteže odabrati najjednostavnije rješenje. Ono što mu se svakako mora priznati je savršeno tempiranje forme koja je i osigurala naslov prvaka unatoč podužem nizu neuvjerljivih utakmica u drugoj polusezoni. Čačić je bio provjerena roba kome je tadašnja vrhuška kluba vjerovala i poslužio je svrsi. Ostao je vjerojatno predugo na klupi Dinama čemu svjedoče i razne priče iz svlačionice koje su ga optuživale za neodgovoran odnos s igračima, a i u preostalim europskim utakmicama pokazao je da se nije spreman adekvatno prilagoditi što je odveć poznata karakteristika u njegovoj trenerskoj karijeri. Na njegovo je mjesto stigao Igor Bišćan, ali njega su birali neki potpuno drugi ljudi u dosad za Dinamo neviđenim okolnostima zbog čega ni Bišćan ne odgovara jednakom standardu.
Od hrvatske samostalnosti Dinamo su za svoje privatne i političke svrhe iskorištavali razni akteri koji su svojim (ne)radom unazadili Dinamo. Kratkoročno je klub doživio procvat i bio dominantni pobjednik, ali godinama se taložio mulj koji je vremenom morao izaći na površinu. Taj je trenutak izgledno došao, i zbog njega bi žrtve mogli postati i oni koji ne snose nikakvu krivicu, ali ipak nisu bili ni dovoljno iskusni niti snalažljivi da bi manevrirali možda i najgoru upravnu situaciju u klupskoj povijesti.
Da bi se shvatila trenutačna kriza moraju se u potpunosti razumjeti sva nedjela koja je za sobom ostavio period Zdravka Mamića u Dinamu. O kriminalnim radnjama za koje je navedeni i pravomoćno osuđen ne treba raspravljati, no bitno je usmjeriti na način na koji je Dinamo tada djelovao. Svojim dugogodišnjim manipuliranjem hrvatskog nogometa sebi je oslabio konkurenciju koja je prije desetljeća prolazila kroz iste probleme kao i Dinamo sada. Shodno se bilo moguće provući i s nekim velikim propustima u sportskoj politici koji su klub sramotili na međunarodnoj sceni, no takav Dinamo uspio je od sebe odbiti vlastitu navijačku bazu koja više nije osjećala da netko odgovara za događanja u klubu.
Pravomoćnom presudom, Mamićevim udaljavanjem od kluba, koji je posljedica skrivanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, nastali su temelji za promjenu opusa moderandi u Dinamu. U zagrebačkom hotelu Sheraton 9. ožujka ove godine na klupskoj je skupštini djelomično okončan mandat Zdravka Mamića koji više ne može reći za sebe da ima kontrolu nad klubom. Nažalost za navijačko tijelo koje čini Dinamo, koji je ustvari zakonski udruga građana, iza Mamića su ostali brojni relikti starog sustava koji sprječavaju potpunu promjenu.
U Dinamu su se dosad stvari radile tako što se isključivo provodila volja pojedinca, s malo ili nimalo preispitivanja bez ikakvog sustava na koji bi se moglo osloniti u kriznim razdobljima. Takve se sustave gradi kroz duži period što je izgledno prevarilo ambiciozne nove upravljače Dinama. Transfere se u prethodnoj eri odobravalo odlaskom u posjet izvjesnog Zdravka Mamića zbog čega nisu ni postojali problemi oko potpisivanja novih pojačanja. Ako se uzme u obzir “Dinamova” tadašnja moć u Hrvatskoj nogometnoj ligi, Mamić je u stvarnosti mogao dovesti skoro bilo kog pojedinca kojeg je poželio, također zahvaljujući raznim financijskim malverzacijama.
U posljednjih mjesec dana moglo se čitati o dolasku Luke Stojkovića i Lukasa Kačavende u Dinamo, što je ovaj portal i prvi prenio. U konačnici taj bi transfer u sljedećih nekoliko dana trebao biti završen, ali problem je ovih više od mjesec dana čekanja. U biti riječ je o puno dužem periodu kako je klub za dvojac bio zainteresiran još lani. Prema informacijama koje su u javnosti iznijeli mediji, odgovorna za nastalu situaciju je članica Uprave Vlatka Peras. Ipak, bilo bi neozbiljno išta bitnije prosuđivati o Dinamovim predstavnicima, barem ne iz medijskih informacija koje Peras i ostatak društva mahom oslovljavaju s “neodlučnima” pa onda kao “željezna lady koja je lupila šakom od stol“. Ono što je sigurno jest da Dinamovo vodstvo nije usklađeno u svome radu te bi se upravo to moglo pokazati kao najveći problem u svladavanju teške tranzicije iz mračnog u (nešto) svjetljije doba vođenja Dinama. Odugovlačenje s dovođenjem Lokomotivinog dvojca samo po sebi nije problem jer to uistinu može biti prilika da se smanji cijena ili eventualno dogovore bolji uvjeti isplate. No transferi u trenutnom ozračju u kojem se Dinamo nalazi nisu izolirani slučajevi, već su vjerojatno jedino brzo i učinkovito privremeno rješenje za krizu u sportskim rezultatima.
Baš kao što je novopečeno vodstvo u upravljačkom smislu preuzelo klub bez sustava, ista se situacija dogodila i u sportskome sektoru, ponajviše zbog čestih povijesnih izmjena trenera koji su sa sobom donosili potpuno drugačije ideje igre, među kojima je i Bišćan. On je između kraja sezone i početka nove očito otpisao poveći broj Dinamovih igrača, lako moguće i opravdano, ali problem je nastao što takva odluka nije adekvatno iskomunicarana prema klubu ili ona barem nije prihvaćena. Sudeći prema profilima dosadašnjih pojačanja Maximea Bernauera, Takura Kaneka i Bogdana Mihajličenka oni bi najbolje odgovorali u drugačijem sustavu igre od onoga koji je Dinamo upogonio dvaput protiv Hajduka i AEK-a. Tko je odabrao pojačanja te tko je uopće odobrio te transfere važna su pitanja koja se trebaju početi postavljati u klubu. Neadekvatno je kadriranje Dinamo dovelo do toga da nema potrebnu širinu za igranje na dva fronta. Potpuno je racionalna i poštena odluka da novi trener otpiše igrače iz prethodnog sustava, ali ako mu se već odobri ta odluka (što se valjda podrazumijeva njegovim dovođenjem) tada mu se moraju dovesti potrebne zamjene kako bi se nadomjestio taj značajan gubitak “glava”, inače se dogodi situacija u kojoj Dinamo nema koga uvesti u 60. minuti da zamijeni premorene Luku Ivanušeca, Brunu Petkovića i Josipa Mišića, čiji je “umor” usto još jedan signal neusklađenosti u klubu.
Kada bi se analizirao uzorak svih Dinamovih “jačih” utakmica u ovoj sezoni pronašao bi se jedan zajednički nazivnik – energetski pad u posljednjih pola sata igre, što se može jedino pripisati slabo odrađenim pripremama za novu sezonu. Kada je Bišćan došao u klub, sa sobom je doveo jednog kondicijskog trenera, ali i zadržao prethodnika iz Čačićevog mandata. Usto nisu izlazile informacije o promjenama na pozicijama klupskog medicinskog osoblja tako da je pravo pitanje zašto su Dinamovi nogometaši u novu sezonu ušli ovako loše fizičke spreme kada je sezonu ranije praktički isti tim ljudi odradio gotovo savršen posao.
Jedini odgovor koji bi u potpunosti objasnio sve gorenavedene probleme može se svesti na nekvalitetnu klupsku komunikaciju, odnosno nepoznavanje vlastitih odgovornosti. U eri Zdravka Mamića znalo se da je on glavni po svim pitanjima, no u zdravoj organizaciji, kakva Dinamo nastoji biti, određeni sustav delegiranja i međusobne provjere mora postojati, kao i mehanizmi za provođenje tih odluka. Tada se ne može dogoditi da igrači budu nespremni jer bi klupski doktor, odnosno kondicijski trener trebali međusobno iskomunicirati potencijalne propuste i prilagoditi trenažni proces s trenerom.
Poraz protiv AEK-a može se opravdano svaliti Bišćanu na leđa, ali on bi tada postao samo žrtveno janje jer je javnosti najviše eksponiran od svih klupskih djelatnika. Istina je da se povukao u svim utakmicama i krenuo prerano zatvarati rezultat, ali to je zapravo njegova instiktivna reakcija na uvjete u kojima se nalazi. Ne vjeruje svojim igračima na klupi, nema odgovarajuće zamjene za startere koji ne mogu odraditi cijelu utakmicu i u takvim je okolnostima i taktički logično se povući. Svi Dinamovi problemi koji sada izlaze na površinu posljedica su upravo oprečnih razmišljanja na najvažnijim klupskim pozicijama (trener-sportski direktor-Uprava) koja bi morala biti savršeno usklađena. Zbog toga je Dinamo disfunkcionalan klub, zapravo je već dugo bio, ali nakon godina i godina lošega rada urušili su se i posljednji dijelovi kule od karata.
Vodstvo Dinama trenutno se “uči” kako upravljati ovom zamršenom tranzicijom, ujedno i najvažnijom u recentnoj klupskoj povijesti, a nažalost po njih zatekli su Dinamo u izrazito ranjivom stanju gdje ništa nije bilo sređeno. Borba sa zadržavanjem reprezentativaca, smjena generacija i integracija juniora u glavni roster još su samo neki od silnih problema koje je stari režim ostavio za sobom. Za Dinamo nije ništa gotovo, i dalje su favoriti za naslov prvaka HNL-a prema ELO modelu profesora Tomislava Globana, s malo više sreće u realizaciji protiv AEK-a osigurali bi uvjerljivu pobjedu, a i krajnji je zaostatak minimalan i lako nadoknadiv. Uspije li se Dinamo izvući iz ove krize, za spriječiti buduće koje itekako prijete, pogotovo kako više nema ilegalnih zaštitnih mehanizama, bit će potrebno da klub kao cjelina nauči iz urađenih pogrešaka, ponajviše u smislu zajedničkog funkcioniranja kao jedna cjelina.
