Zvižduci nekoliko tisuća promrzlih zagrebačkih kibica parali su maksimirsku noć nakon što je Dinamov vratar Danijel Zagorac i po treći puta vadio loptu iz mreže, pogledavajući prema preostalim suigračima u nevjerici. Utakmica koja je trebala označiti početak novog, revolucionarnog i osvježenog Dinama koji bi se u drugom dijelu sezone trebao uhvatiti u koštac s goropadnim Hajdukom te Rijekom koja vreba iz prikrajka, razotkrila je sve slabosti i nemoć ekipe Sergeja Jakirovića, točnije, razotkrio ih je jedan igrač.
Igrač kojeg je prekaljeni trenerski mag Silvio Čabraja dvije minute nakon postignutog pogotka odlučio izvaditi iz igre i umjesto njega ubaciti Arta Smakaja nije bila taktička, već više poruka javnosti, tribinama i nevjernim Tomama koji su tjednima brujali o tome kako će Lokomotiva, doslovno, pustiti utakmicu Dinamu. No, trener Čabraja iz igre je tog igrača izvadio i znajući kako će korektna maksimirska publika prekinuti svoje zvižduke i uvrede kako bi pljeskom ispratila igrača koji je u njihovim redovima odigrao najviše utakmica i postigao najviše pogodaka od svih klubova svoje karijere, a upravo se to i dogodilo.
Duje Čop je u 34. godini života, 7-8 mjeseci nakon što se praktički oprostio od nogometne karijere, pokazao kako je forma prolazna, ali klasa vječna. Pravi, savršeni golgeterski hat-trick glavom, lijevom i desnom nogom, koji je podsjetio kako u današnjem HNL-u ima puno napadača, ali malo pravih i istinskih killera. A ako maksimirska publika to i nije znala cijeniti za vrijeme njegovih 124 nastupa i 61 pogotka, onda je to sada najbolje osjetila na svojoj koži. Ujedno, Čop je ovim pogocima ušao u Top 20 najboljih strijelaca HNL-a svih vremena prestigavši Andreja Kramarića i Franka Andrijaševića.
Nevjerojatno, ali i istinito, u posljednjih je 9 mjeseci Duje Čop zabio 4 pogotka, a svi su završili u mreži Dinama. U polufinalu Hrvatskog nogometnog kupa zabio je pobjednički pogodak za Šibenik u 93. minuti i uveo ekipu koja je ispala iz lige u finale, da bi zatim prijevremeno raskinuo ugovor i bio bez kluba sve do kraja rujna prošle godine, kada je potpisao za Lokomotivu. Bio je to iznenađujući rasplet događaja za igrača koji je praktički odustao od profesionalnog režima u travnju, i kojem je bilo potrebno vrijeme da dođe na zadovoljavajuću razinu fizičke spreme da bi mogao činiti razliku na terenu, a to je najbolje pokazao i u jučerašnjoj utakmici.
Kao i u polufinalu Kupa, boravak na rubu zaleđa i sjajan tajming te osjećaj za prostor na centaršut suigrača, trzaj glavom točno tamo gdje vratar ne može stići loptu za pogodak koji je zbunio i komentarora MAXSporta Sašu Marića. Niti dvije minute nakon, novo sjajno utrčavanje u prostor i izbjegavanje zamke zaleđa, izlaženje u susret vrataru Zagorcu i lucidno rješenje potkopavanjem lopte umjesto silovitog udarca ili plasiranja lopte pored vratara koje bi odabrali neki drugi napadači na njegovom mjestu.
Dva uboda nožem u samo dvije minute učinili su da Dinamo prokrvari tamo gdje je već bio ranjen ove sezone, a od toga se nije oporavio do kraja utakmice. Duje Čop ostalih je 80 minuta uglavnom bio prvi čovjek obrane, pokrivajući prostor između stopera i Josipa Mišića koji je ključ Dinamove izgradnje igre. Tijekom cijele utakmice davao je instrukcije svojim suigračima, ponekad i podviknuo na golobrade Goričana, Šotičeka i Krivaka koji su nerijetko donosili krive odluke u polukontrama i kontrama te se zapravo ponašao kao pravi iskusni lider ove ekipe, što je Lokomotivinim mladićima u ovom trenutku najviše i potrebno.
Kao šlag na tortu, u 87. minuti ponovno je iskusno istrčao jedan od brojnih kontranapada, no nije ulazio u gužvoviti šesnaesterac, već je sačekao dodavanje Matea Marića na rubu šesnaesterca, provukao loptu pored Ristovskog i mirnim plasiranim udarcem loptu poslao iza leđa Zagorca za 3:0 i kraj priče o potencijalnom preokretu Dinama.
Hat-trick protiv Dinama bio je potreban da Duje Čop od maksimirske publike konačno dobije pljesak i ovacije, koje je zaslužio i dok je bio najbolji strijelac lige i dok je režirao epske preokrete na Poljudu. A sin Hajdukove i Cibalijine legende Davora Čopa zapravo nikada nigdje nije dobio zaslužene lovorike s obzirom na svoj nogometni talent i učinak na terenu.
U Hajduku za njega nisu imali strpljenja pa su ga nakon 4 sezone u kojima je minute dobijao na kapaljku pustili u RNK Split, ocjenivši ga kao vječno neostvareni talent. U Splitu je Čop bio dio lude ekipe nalik hrvatskom Wimbledonu, skupljene od igrača “s falingom”, koje nitko nije želio ili mladih talenata, poput braće Vitaić, Ante Rebića, Ivana Barabana, Ante Ercega, Dražena Jelića, Filipa Marčića, i dakako – Romana Obilinovića.
Dobra sezona u Splitu donijela mu je transfer u Dinamo, što su mu Hajdukovi navijači zamjerili, smatrajući ga još jednim izdajnikom, iako sam Hajduk za njega nije imao strpljenja niti prostora za razvoj. Kruna njegove karijere zbila se u sezoni 2013./2014. kad je i osvojio naslov najboljeg strijelca lige, a u toj je sezoni u totalu postigao 32 pogotka u 45 susreta u svim natjecanjima. Na Svjetsko prvenstvo u Brazilu ga izbornik Niko Kovač u konkurenciji Eduarda, Jelavića, Mandžukića, Olića i Rebića ipak nije poveo, na iznenađenje cijele javnosti.
Kasniji izbornici su ga pozivali na reprezentativna okupljanja, bio je dio ekipe na Europskom prvenstvu 2016. godine, a u susretu “HNL reprezentacije” protiv Meksika 2017. godine dobio je i čast nošenja kapetanske trake, te ujedno postigao i pogodak.
Dobre igre donijele su mu transfer u Cagliari 2016. godine, nakon kojeg je kao ptica selica preko Málage, Sporting Gijóna, Standard Liègea i Real Valladolida ponovno svoju sreću odlučio pronaći na Maksimiru. Međutim, drugi maksimirski mandat nije mu bio niti izbliza toliko produktivan, jer mjesta je u napadu bilo samo za jednog čovjeka i novu zvijezdu kluba – Brunu Petkovića.
Nesretna epizoda sa slovenskim Celjem bila je samo usputna stanica na putu do Šibenika koji je prije 12 mjeseci imao jedan od najlakših poslova zvan ostanak u ligi s dvoznamenkastom prednosti na polusezoni, u čemu je Čop sudjelovao sve do famoznog polufinala Kupa protiv Dinama. Njegovim odlaskom, Šibenik se pred nadirućom Goricom sunovratio u ponor iz kojeg se više nije izvukao, te ispao u 1. NL.
Iz te situacije i upitnog nastavka nogometne karijere Duje Čop je svoju zadovoljštinu, što se Maksimira tiče, dobio 10 godina nakon. Prekasno ili ne, to im nije zamjerio. Jer dok su oko njega skakali razgaljeni suigrači, on je stajao miran, ispričavajući se navijačima bivšeg kluba. Jednako kao što je to radio zabijajući pogotke Hajduku na Poljudu.
Ipak, postići tri pogotka na velikoj pozornici i ukrasti mjesto glavnog glumca drugim akterima moralo je u njemu izazvati veliko zadovoljstvo, čak i ako ga nije manifestirao na svojem licu. Jer, još jedom je pokazao, u 33. godini života, da “u svići još uvik ima uja”.
