Nakon svega četiri odigrana kola u sezoni 2022/23 Scottu Parkeru je uručen otkaz. Englez koji je uveo Bournemouth u Premiership upisao je pobjedu u prvom kolu i tri bolna poraza, od kojih se posebno pamti onaj protiv Liverpoola od 9:0. U te tri utakmice zabilježili su katastrofalnu gol-razliku 0:16. Bez obzira na to što su protivnici bili Manchester City, Arsenal i Liverpool, milosti za Parkera nije bilo.
Jürgen Klopp je nakon te utakmice izrazio čuđenje što je kolegi uručen otkaz i poručio kako treneru treba čuvati leđa. Uostalom, tko je očekivao da Bournemouth može naškoditi najboljim ekipama lige? Rezultati su bili ružni, no dojam je bio da je Bournemouth jednostavno loš. Bili su jedni od favorita za ispadanje i rijetko je tko vjerovao da usred sezone mogu naći čudotvorca.
Premotamo li zbivanja na kraj sezone, vidjet ćemo da su Trešnjice sezonu završile na respektabilnom 15. mjestu, sigurni od ispadanja. Jedan od glavnih razloga bio je Gary O’Neil, čovjek koji je došao u nezavidnoj situaciji uspio je izvući maksimum iz ekipe, pobijedvši usput Everton, Liverpool, Tottenham i mnoge druge. Navijački se puk zalagao da O’Neil bude jedan od glavnih kandidata za trenera sezone, što je po relativnoj težini posla apsolutno zaslužio. Ipak, do budućnosti s Bournemouthom nije došlo. Zašto?
Trenerski je život prilično okrutan. O’Neil ne samo da nije dobio vremena za razvijanje projekta, već je dobio otkaz nakon što je vodio momčad iznad svih očekivanja. Bournemouth je pokazao da u njihovom planu nema mjesta sentimentu i ubrzo nakon što su obznanili prekid suradnje, objavili su ime nasljednika – Andoni Iraola. U klubu očito nije vladalo povjerenje u dugoročni projekt O’Neila, ali to je bilo prilično hrabro razmišljanje za nekoga tko je izbjegao ispadanje uvelike zahvaljujući njegovoj intervenciji. Odluka je bila da svoj boravak u Premier ligi moraju maksimalno iskoristiti, ne zadovoljavajući se samo “preživljavanjem” i tranzicijskim stilom nogometa.
Iraola je na Otok stigao s određenim renomeom. Od Raya Vallecana napravio je jednu od najzanimljivijih momčadi španjolske lige, često pokazujući nevjerojatan intenzitet i posvećenost u presingu, nešto što u Bournemouthu nisu navikli. O’Neilov stil igre bio je sasvim racionalan – nizak dvostruki blok, kompaktnost, tranzicijski nogomet i potenciranje snaga Philipa Billinga i Dominica Solankea. U klubu su očito htjeli nešto drugačije. Dok bi ih mnogi optužili da uzimaju prevelik zalogaj i preskaču poneku stepenicu u razvoju, oni su se jasno držali svog plana.
To se najbolje može vidjeti po Iraolinom početku u klubu. U prvih devet kola skupili su svega tri boda. Tri remija i šest poraza bili su poražavajuć rezultat za klub koji očekuje iskorak. O’Neil je dobio otkaz nakon što je bio neočekivano dobar, dok su Iraolu zadržali nakon što je bio loš. Razlog je što vjeruju da je Iraola taj, da je dugotrajan izbor. Čuvali su treneru leđa i rezultati su se lagano počeli mijenjati.
U idućih 11 susreta upisali su sedam pobjeda, jedan remi i tri poraza (od Manchester Cityja, Tottenhama i Liverpoola). Bile su tu neke iznimno impresivne pobjede, poput one od 3:0 protiv Manchester Uniteda, ali osim samih pobjeda još je impresivniji bio način na koji su do njih dolazili. Visokim pritiskom, tjeranjem protivnika na pogreške, generalno intenzivnijim i zanimljivijim nogometom. Promjenu u njihovom stilu možemo lako grafički predočiti.
Prije svega, vidljivo je kako su Trešnjice prošle sezone bile jako pragmatične i povučene, puštali su posjed protivnicima, bez pokušaja visokog pritiska. Ovisili su o prekidima, s obzirom na to da je preko njih pala čak četvrtina njihovih golova. Ove sezone, situacija je potpuno promijenjena. Proaktivan stil igre donio je više udaraca, opasnije i češće prilike, veći posjed i ono što je najupečatljivije – pritisak. Potpuni zaokret u igračkoj filozofiji značio je da sada njihova zadnja linija stoji puno više nego inače, a da prednja linija učestalo pritišće protivnike u iznošenju lopte.
To nam dobro oslikava činjenica da je broj startova u protivničkoj trećini porastao s 1.39 na 2.72, kao i da je PPDA (metrika koja bilježi koliko dodavanja u prosjeku protivnik zabilježi u prvih 60 % terena) pao s visokih 15.79 na 11.36 dodavanja. Igrači najbolje znaju koliko je teško napraviti potpuni zaokret u filozofiji, što se vidjelo na Bournemouthovom ligaškom startu, a što je apostrofirao najbolji igrač momčadi, Dominic Solanke, rekavši da prvotno nisu znali kada se spustiti, a kada se dignuti u pritisak.
Nakon nekog vremena stvari su došle na svoje i navijači su počeli istinski uživati u izvedbama kluba, no što je u međuvremenu radio otpisani Gary O’Neil? Englez je, kako priliči njegovom renomeu, sjeo na klupu kluba gdje mnogo stvari nije funkcioniralo i opet dobio svoju ulogu vatrogasca. Ovaj put je to bio Wolverhampton i može se reći da je O’Neil svoje sposobnosti uspješno prenio s južne obale Engleske na Crnu zemlju.
Nije slučajno da je O’Neila odabrao klub koji zbog bojazni od implementacije FFP pravila prilično restriktivno posluje na tržištu. Model je opet bio isti za trenera – iz kaosa mora napraviti nešto. Za Wolvese su prošla vremena rastrošnog poslovanja, skupljanja Portugalaca i zanimljivog nogometa Nuna Espirita Santa. Već dugo vremena su poznati kao klub koji ima ogromnih poteškoća s postizanjem pogodaka, a uz to ni ne igra zanimljivo.
O’Neil je objasnio kako je dugo vremena u sebi donosio odluku o pristupu kluba. Nije znao hoće li nastaviti plan Julena Lopeteguija s kojim su igrači bili upoznati ili krenuti s nečim posve novim. Odluka je pala na drugu opciju i Wolvesi su imali jako malo vremena za realizaciju njegovih ideja. Ipak, u jako kratkom roku postali su nešto što nisu bili jako dugo – atraktivni.
Daleko od toga da Vukovi nemaju nikoga na raspolaganju, tu postoji nekoliko jako kvalitetnih igrača, ali nitko dosad nije iskoristio njihove prednosti na valjan način. Osim promjena na terenu, ljudi iz kluba su izjavili kako je njihov novi trener napisao knjigu sa svojim planovima i vježbama na treningu koje ocrtavaju njegovu igračku filozofiju i ideje kako bi treneri na svim razinama isto mogli primijeniti. Želi stvoriti sustav i jasan identitet.
Naravno, ni u tom pogledu nije rigidan i svjestan je kadrovskih i financijskih ograničenja pa su Wolvesi jako prilagodljiva ekipa. Često mijenjaju formacije, no kao što sam O’Neil kaže, formacije su samo polazna točka, svakako stoje drugačije u posjedu i van posjeda, a to ovisi i s kim igraju. Za razliku od mandata u Bournemouthu, ovdje je presing postojan, ali je jako proračunat. Igrači čekaju točno definirane okidače za visok izlazak, a inače im nije problem povući se i čekati priliku.
Ono što je konstanta jest direktnost. Wolvesi su poznati po brzim i direktnim napadima, što je sasvim jasno jer u ekipi imaju Pedra Neta i Matheusa Cunhu. Ni jedan ni drugi nisu rasni strijelci, niti imaju dobru završnicu, ali taj posao dosad svakako nije bio na njima. Ono u čemu briljiraju su iznošenja lopte, driblinzi, kreacija, link-up igra i slično. I jedan i drugi imaju fantastičnu sposobnost vođenja lopte po 30-40 metara i potom pronalaska suigrača.
Cunha u ligi ima pet golova i šest asistencija, ali i 2.1 uspješnih driblinga, 5.2 osvojenih duela i 3.8 osvojenih lopti po susretu. Neto se nažalost ozlijedio, no u 12 utakmica je zabio jednom, asistirao sedam puta i po utakmici bilježio 2 driblinga, 2.3 ključna dodavanja i 4.7 osvojenih lopti. Onaj realizacijski dio počiva na Hwang-Hee Chanu, koji u 20 ligaških utakmica ima 10 golova i tri asistencije. Korejac igra u nestvarnoj formi i upravo je on najviše profitirao od novog načina igre.
Just sit back and admire the footwork from Toti Gomes and Hwang Hee-chan 🔥 pic.twitter.com/JBeUOiS8Ch
— Premier League (@premierleague) October 31, 2023
Ta izolacijska igra Wolvesa koje teži dovođenju najboljih individualaca na široke prostore rezultirala je zanimljivim podatkom – oni su momčad s najviše uspješnih driblinga po utakmici u cijeloj Premier ligi. Cunha je peti, Neto je sedmi, a Rayan Ait-Nouri trinaesti po broju uspješnih driblinga u ligi. Svi imaju preko 50 % uspješnosti, a Ait-Nouri prednjači s impresivnih 61.22 %. U isto su vrijeme efikasni, racionalni i zabavni. Baš kao i Bournemouth, no s drugim stilom.
Na kraju dana, oba trenera rade uspješne poslove u drugačijim kontekstima. Bournemouth je ekipa koja naglo pojačava apetite, koja želi igrati zanimljiv nogomet i probati doseći razinu jednog Brightona. To je dugoročan projekt, a čovjek koji itekako ima viziju je Andoni Iraola. Vjera u njega već se počela isplaćivati koliko god se to činilo riskantno na početku. Wolverhampton je ekipa koja posluje pod restrikcijama i traži stabilnost. Traži čovjeka koji će prebroditi ovaj period s onim što ima na raspolaganju, a tko je bolji za to od Garyja O’Neila?
S vremenskim odmakom, možemo reći da su oba kluba povukli dobre poteze. Njihovi treneri imaju drugačiji pristup i vještine i upravo je zato moguće vidjeti zašto ne bi radili jednako dobar posao kad bi im se zamijenile uloge. Okolnim putem došli su do svojih destinacija i sada su tu kako bi ostali i gradili budućnost, svaki na svoj način.
