Treću sezonu u nizu u knockout fazi Lige prvaka susreli su se Real Madrid i Manchester City. Okršaj koji je obilježio recentnu povijest Lige prvaka ni ovaj put nije razočarao. Osim što se na obje strane nalaze ponajbolji igrači svijeta, s klupe njima upravljaju dva trenerska velikana – Carlo Ancelotti i Pep Guardiola. Suprotnost njihovih stilova je očita – Talijan je pragmatičan trener koji veliku slobodu daje individualcima, dok je Španjolac ovisnik o pozicijskom nogometu i kontroli tijeka utakmice. Iako su se stilske razlike dale razaznati i u ovom dvoboju, utakmica je uplovila u vode kaosa i nepredvidivosti, čemu su se najviše radovali neutralni gledatelji.
Početak za pamćenje
Real Madrid je u dvoboj krenuo bez Thibauta Courtoisa, Davida Alabe i Édera Militãa. Na vratima je tako startao Andrij Lunin, a na stoperskoj poziciji Aurélien Tchouaméni. Simbolično je da su oba igrača greškama “kumovala” kod prvog pogotka. Prvo je Tchouaméni skrivio faul i zaradio žuti karton, a onda je Lunin kiksao i pao na lucidan trik iz slobodnog udarca Bernarda Silve. Da su svi igrači Realu na raspolaganju, ni jedan ni drugi ne bi startali na toj poziciji, a ovako su greškama uvelike usmjerili tijek utakmice.
Povesti na Santiago Bernabéuu u drugoj minuti početak je iz snova. Guardiola je moga odahnuti i nadati se da će sada preuzeti uzde utakmice u svoje ruke, što je njegov apsolutni imperativ. Ovaj put trener Građana nije eksperimentirao kao protiv Arsenala gdje je Mateo Kovačić igrao lijevog stopera u izgradnji napada. Sada se u proslavljenu ulogu vratio John Stones, dok su dupli pivot tvorili Kovačić i Rodri. Guardiola je time dobio vezni red koji je iznimno otporan na pritisak i sjajan u zadržavanju posjeda. Izgradnja igre u takvom kontekstu ne bi trebala biti nikakav problem, ali igra u zadnjoj trećini itekako bi.
Da je bio zdrav, Kevin De Bruyne bi zasigurno startao ovaj susret. Ovako je u njegove omiljene zone na terenu dolazio Mateo Kovačić i to je izgledalo jalovo. Hrvatski veznjak ima fantastične kvalitete, no gotovo niti jedna od njih se ne prikazuje učinkom u zadnjoj trećini. Erlinga Haalanda već prati stigma nestajanja u velikim utakmicama, a sada mu je bez usluga Kevina De Bruynea bilo znatno teže. Protiv Realovog bloka nedostajalo je kreativnosti.
S obzirom na to da je City rano poveo, Guardioli možda taj nedostatak i nije odveć smetalo. Ako ima kontrolu susreta i posjed, mora “samo” zatvoriti povremenu tranziciju Los Blancosa. Već smo nakon 10 minuta utakmice vidjeli zašto je Guardiola inzistirao na tome da John Stones igra veznog igrača u posjedu, a ne bočni igrač.
Zbog smanjivanja ranjivosti u kontranapadu. Kada protivnici krenu u tranziciju, Stones mora povući pravocrtan trk do svoje originalne pozicije; puno jednostavnije nego da to radi bek koji se mora vraćati u luku. U zadnjoj liniji ima podršku još tri stopera od kojih je svaki snažan duel igrač. Svaka od tih prilagodbi samo pojačava sigurnost koju ima City i u teoriji se čini kao da je takav blok gotovo neprobojan, zar ne?
Rapsodija Reala
U teoriji se zbilja čini tako, no u praksi je Real Madrid u 14. minuti preokrenuo rezultat i vodio 2:1. Sreća je zasigurno odigrala svoju ulogu kod oba gola, no Real nas je s vremenom naučio da je to konstanta na koju moramo računati kod njih. Prvo je Eduardo Camavinga pucao iz daljine i lopta je od bloka Rúbena Diasa završila u golu, no taj se pogodak ne bi mogao dogoditi bez blage taktičke prilagodbe.
Camavinga je iznimno polivalentan igrač koji je pokrivao i poziciju lijevog beka, no Ancelotti ga inače koristi na lijevoj strani veznog reda. Ovaj put je stajao na desnoj strani i pokrivao prostor koji ostane prazan kada se Dani Carvajal podigne visoko. Osim defenzivne sigurnosti, ova je preinaka omogućila da se nakon sjajne varke nad Jackom Grealishom izvuče na udarac svojom snažnijom, lijevom nogom i zabije za izjednačenje.
Na gornjoj fotografiji može se vidjeti još jedan zanimljiv detalj, a to je da Rodrygo stoji jako široko na lijevoj strani. Nebrojeno se puta Brazilac izvlačio na lijevu stranu i stvarao probleme Manuelu Akanjiju, a to je omogućilo Viníciusu Junioru i Judeu Bellinghamu centralno pozicioniranje. To nije bio slučaj cijelu utakmicu, igrači Madrida su pozicijski jako slobodni i često se međusobno izmjenjuju, no ovaj put Vinícius nije konstantno ponavljao svoja neumoljiva utrčavanja u prostor, već se često spuštao, kombinirao i proigravao. Upravo je on fantastično asistirao Rodrygu (kasnije i Federicu Valverdeu), a o njegovoj uključenosti najbolje govori podatak da je upisao 46 dodira, ušao u 15 duela na tlu i imao četiri ključna dodavanja. Haaland je za usporedbu u cijelom susretu upisao 20 dodira i šest točnih dodavanja.
Prvo poluvrijeme je uvjerljivo pripalo Realu. Osim što su na predah otišli s prednosti, bili su toliko agresivni u izlascima na protivnike i doveli su City u neugodnu poziciju, što najbolje oslikava blijedo izdanje Rodrija u prvom dijelu, nešto što mu se gotovo nikad ne događa. Protiv snažnog pritiska gostiju borili su se izlascima preko bokova (slika ispod).
Većini ekipa bi duge lopte na bokove bile prilično jalove u ovakvom dvoboju jer je potrebna iznimna razina kvalitete da takav način izlaska konstantno prolazi, no olakotna okolnost je da je kvaliteta nešto čega Real Madrid ima napretek. Preskakanjem njihovog visokog pritiska dovodili su se u obećavajuće prilike i po tko zna koji put pokazali koliko su njihovi igrači individualno dobri. To se osobito vidi protiv uigranog sustava kakav ima Guardiola jer su Ancelottijevi igrači bezbroj puta došli u situaciju gdje moraju improvizirati i u tome bi uspjeli. Reklo bi se: Real – realovski.
Nastavak je pripao Cityju
U drugom poluvremenu City je uspostavio kontrolu. Realov intenzitet u branjenju je osjetno opao, a Građani su kružili oko Luninovih vrata. Nisu dolazili do pretjerano izglednih prilika, no sami volumen njihovih napada je obećavao. Nada se obistinila u 66. minuti kada je Phil Foden sjajnim udarcem pogodio za 2:2. Guardiola nikad neće rado pristati na uvlačenje u “kaos” kakav Real Madrid može kreirati, ali u gostima vrijede neka druga pravila, kako i sam kaže.
Jedna od ključnih stvari ovdje je biti emocionalno stabilan. To je osnova. Uzmite dobre trenutke i budite stabilni u lošima. To je Madrid, to je posebno. Povedemo 2:3, ali nikad nije gotovo. Ovo je Bernabeu, prijatelju.
Pep Guardiola
Niti jedan od tri gola nije tipičan gol Guardiolinog Cityja. Kada pomislite na takav gol, pomislite na dugi niz dodavanja, pronalazak slobodnog igrača na drugoj vratnici i slično. Ipak, u Madridu vrijede neka druga pravila. Ako su potrebna tri trenutka individualne briljantnosti – u redu. Guardiola će to nevoljko prihvatiti, ali zna da su ovo posebni uvjeti.
Nevjerojatan trenutak se dogodio u 71. minuti kada je Joško Gvardiol pogodio za vodstvo. Gvardiol je 22-godišnji ljevonogi branič koji je svoj prvijenac za Manchester City zabio dalekometnim pogotkom desnom nogom gostujući Real Madridu u Ligi prvaka. Osim pogotka, odigrao je zaista dobru utakmicu i zasluženo okrunio dominantni period svoje momčadi.
Kada ne ide, zovi Luku Modrića
Ako je fascinantno što Gvardiol radi s 22 godine, što reći za Luku Modrića s 38 godina? Njegov ulazak s klupe donio je Realu prijeko potrebnu mirnoću. Do tada su se oslanjali isključivo na kontranapade, no jednostavno nisu uspjeli kontrolirati utakmicu. Veliku ulogu igra i činjenica što je City poveo pa pomalo i smanjio svoj intenzitet, no Modrić je odigrao svoju klasičnu dirigentsku partiju. Povezao je redove momčadi i s njim su izgledali puno kohezivnije.
Utakmica ne bi bila potpuna da nije pao još jedan eurogol, a ovaj put se za to pobrinuo Federico Valverde. Njegov volej za 3:3 bio je dodatak već impresivnom katalogu pogodaka i rezultat se do kraja nije mijenjao. Najbolji opis ove utakmice je taj da je šest pogodaka palo iz ukupnog broja očekivanih golova od 1,45. Osim zanimljivih taktičkih prilagodbi, ono što je zapravo obilježilo ovaj susret nevjerojatna je individualna kvaliteta i trenuci inspiracije, no to nas od ove dvije momčadi ni ne treba čuditi jer su oni ti koji postavljaju standard posljednjih godina.
Crème de la crème Lige prvaka
Od iduće sezone čeka nas novi model Lige prvaka. Trenutni format odlazi u ropotarnicu povijesti i mora se reći da ima svoje manjkavosti i mane koje su se pojavile s godinama. Jedan od susreta koji je obilježio takvu Ligu prvaka je ovaj između Real Madrida i Manchester Cityja. U budućnosti će ovaj okršaj predstavljati jednu eru najprestižnijeg klupskog nogometnog natjecanja i malo je reći da će to činiti dostojanstveno. Jučerašnja utakmica bila je najbolji mogući hommage Ligi prvaka kakvu smo dosad poznavali: povijesno veliki treneri, zanimljive taktičke ideje, vrhunski igrači i nezaboravni golovi. Svaki je element ispunjen i s pravom je ovaj sraz postao instantni klasik europskog nogometa, a može veseliti da uzvrat tek predstoji.
