Biti nogometni sudac jedan je od najnezahvalnijih poslova na svijetu. Od najnižih razina suci su izloženi konstantnim prijetnjama i vrijeđanju dok obavljaju posao za koji treba puno hrabrosti i smirenosti. Posao je to koji nosi i jako puno odgovornosti.
Sudac mora u sekundi donijeti odluku koja može odrediti financijsku stabilnost cijelog kolektiva, psihološko stanje milijuna ljudi i tako dalje. Nešto što je neusporedivo s većinom drugih zanimanja na svijetu.
Kako se razina nogometa kroz povijest povećavala, tako je i suđenje evoluiralo. Igra je postajala brža pa su i suci morali postati brži. Za razvoj igre se krenula koristiti tehnologija pa su i suci krenuli koristiti tehnologiju.
Sve to implementirano je kako bi se sudačke greške svele na najmanju moguću razinu. No, nakon što se analizira suđenje iz jučerašnje utakmice Tottenhama i Liverpoola jasno je kako smo i dalje svjetlosnim godinama udaljeni od toga. Barem u Engleskoj.
Engleska Premier liga uvjerljivo je najpraćenija i najbogatija liga na svijetu. Financijski disparitet između nje i ostalih liga je ogroman te je jedino nogometno natjecanje gdje klubovi iz donjeg doma tablice imaju financijsku moć koja može konkurirati na svjetskom tržištu. Ukratko, jedan Bournemouth koji je završio 15. može potrošiti neusporedivo više od Salernitane koja je završila na istom mjestu u Italiji.
Od lige koja je toliko moćnija od svih drugih očekuje se kako su svi elementi iste na najvišoj razini. Nešto što se s ovakvim suđenjem u Premier ligi neće ubrzo ostvariti. Neshvatljivo je kako si proizvod kao što je Premier liga dopušta da se gotovo svaki vikend umjesto o sjajnim utakmicama, priča o suđenju.
Sinoćnja utakmica između Tottenhama i Liverpoola samo je još jedan primjer suđenja nedoraslog ligi. Od slow-mo* crvenog kartona Curtisa Jonesa, do komičnog prvog žutog kartona Dioga Jote. Simon Hooper je cijelu utakmicu vodio loše, no jedna situacija se posebno ističe.
*Slow-mo crveni karton je izraz koji je nastao na Otoku kao posljedica crvenih kartona koji su se povećali od implementacije VAR tehnologije. Naime, on se koristi kada, kao u jučerašnjem slučaju, start koji na prvu ne izgleda ni približno toliko opasno, s usporenom snimkom izgleda krvnički. Stoga sudac kada to vidi na monitoru najčešće promijeni odluku iz žutog u crveni karton.
Radi se o situaciji iz 34. minute kada gol Luisa Díaza nije priznat zbog zaleđa. Pomoćni sudac je digao zastavicu i gol prvotno nije priznat. Već na prvo gledanje ponovljene snimke činilo se kako Díaz nije u nedozvoljenoj poziciji. Ipak, kada je VAR soba donijela odluku kako od gola neće biti ništa, prvotno mišljenje većine bilo je kako je kut kamere zavarao kao u dosta slučaja. No, brzina donešene odluke ostavila je par upitnika.
Ti upitnici su se kasnije ispostavili ispravnima. Naime, linije nisu bile pokazane tijekom prijenosa čime su sumnje samo dodatno povećane. Ono što je uslijedilo nakon utakmice još je jednom potvrdilo svu nesposobnost engleskih sudaca.
U VAR sobi nisu krivo povučene linije, već je došlo do puno veće greške. Glavni VAR sudac Darren England mislio je kako pomoćni sudac nije podigao svoju zastavicu. Nakon što je uvidio da Díaz uistinu nije bio u zaleđu, javio je Hooperu kako je donešena odluka točna. No, problem je u tome što je prvotna odluka na terenu bila zaleđe koje je Hooper nakon komunikacije iz VAR sobe potvrdio.
Suci su ubrzo uvidili kakvu su grešku napravili, ali je bilo kasno. Jednom kada je Tottenham izveo neizravni slobodni udarac nakon dosuđenog zaleđa odluka se po pravilima više nije mogla promijeniti. Tako je Liverpool zbog više nego amaterske greške ostao zakinut za vodeći gol koji bi zasigurno utjecao na daljnji tijek utakmice.
Osim ključnih odluka, Hooper je jučer griješio i u svim “malim” situacijama. Gledajući prijenos puno se puta vidjelo kako je donesena kriva odluka za ubacivanje iz kuta, sa strane ili za obični prekršaj na sredini terena. Sudac utakmice se pogubio i to se vidjelo u svakoj odluci. Nešto na što smo ove sezone nažalost navikli.
Nakon sedam kola stvorio se dojam kako glavna sudačka organizacija PGMOL stalno momčadima šalje isprike. Isprike su to koje ekipi koja je s devet igrača izgubila golom u 95. minuti ne znače ništa. Služe samo kako bi vodeći donekle oprali ruke od onog što se dogodilo.
Kao najveći problem pokazao se i manjak kriterija iz utakmice u utakmicu. Tako se pogodak Nathana Akéa protiv Fulhama prizna jer se utvrdi kako Akanji nije smetao vrataru, dok se pogodak Jonnyja Evansa protiv Burnleyja poništi. Nakon toga se identična situacija prizna Aston Villi protiv Brightona. Slično se događa i s igranjem rukom što je dovelo do toga da nitko ne zna kada je i što je ruka.
Već godinama se takve amaterske greške događaju samo u Engleskoj. Diskutabilne situacije se događaju svuda i rijetko kada prođe utakmica nakon koje se uopće ne priča o suđenju. Ipak, samo u Engleskoj se događaju greške gdje su suci 100% u krivu. Također, jedino na Otoku je povjerenje u suce apsolutno izgubljeno. Iz kola u kolo događaju se situacije koje su u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj nezamislive.
Suci u Supersport HNL-u su iz kola u kolo opravdano kritizirani. Rade greške koje izgledaju neshvatljivo te praktički svaku utakmicu mijenjaju kriterij. No, kada to usporedimo s onime u Premier ligi, čudno je koliko sličnosti ima.
Kada se u obzir uzme kako su suci u Premier ligi profesionalci koji su višestruko više plaćeni teško je razumiti kako rade greške slične ili gore onima u HNL-u. Ono što je sigurno je da Premier liga ima ozbiljan problem koji se neće preko noći riješiti. Svi polako gube povjerenje u suce, a to je nešto što je jednom kada se izgubi, gotovo nemoguće vratiti. Uostalom, vidimo to i u Hrvatskoj.
