Počelo je 16. po redu Europsko prvenstvo u rukometu, a poprište ovog natjecanja je Njemačka kojoj je ujedno ovo prvi put da je domaćin Europskog prvenstva koje će trajati do 28. siječnja. Mjesec siječanj općenito za hrvatske ljubitelje sporta znači jedno – rukometna groznica. Hrvatska se nalazi u skupini B sa Španjolskom, Austrijom i Rumunjska, a igrati će se u Mannheimu.
Europsko prvenstvo je za hrvatski rukomet i dalje neriješena enigma s obzirom na to da ga nikad nismo uspjeli osvojiti, iako smo od osamostaljenja Republike Hrvatske svaki put bili prisutni na velikom natjecanju. Najveći uspjesi s europskih prvenstava su srebrne medalje iz 2008., 2010. i 2020. godine. Stoga uvijek postoji nekakav poseban motiv uoči europske smotre.
Vjerojatno nekih velikih očekivanja u rukometnoj javnosti više i nema, a to ni ne čudi s obzirom na to da smo u posljednjih 10 godina osvojili tek dvije medalje – obje na Europskom prvenstvu; 2016. godine smo uzeli broncu u Poljskoj, a 2020. godine koje se održalo u tri države (Austrija, Švedska i Norveška) srebrnu medalju. Zaista poražavajuća činjenica jer smo oduvijek bili svrstani u samu elitu rukometa.
No, nije ovo prvi put da nam se događa “crna rupa“. Hrvatski rukomet je 90-ih bio uspješan. Hrvati su se nekoliko puta dizali na postoljima sa medaljama oko vrata, a vrhunac tog perioda je bila zlatna medalja sa Olimpijskih Igara u Atalanti 1996. godine, nakon čega je uslijedila suša pa i samo dno.
Službeno dno se zbilo u Švedskoj 2002. godine na Europskom prvenstvu kada je osvojeno poražavajuće posljednje 16. mjesto pod trenerskom palicom Josipa Milkovića, a njega je naslijedio iste godine u veljače Čarobnjak iz Umaga – legendarni Lino Červar. On je u kratkom razdoblju s mladom zlatnom generacijom hrvatski rukomet vratio u svjetski vrh. Nismo ni slutili da ćemo se već sljedeće godine u Portugalu popeti na sam svjetski vrh, a početak tog Svjetskog prvenstva je bilo izuzetno turbulentno.
Svjetsko prvenstvo u Portugalu prekretnica hrvatskog rukometa
Červar je odmah krenuo s promjenama kazavši kako mu je bilo dosta onih koji leže na već odavno osušenim lovorikama te je ubacio mladog Igora Vorija i Blaženka Lackovića. To prvenstvo je stvorilo i jednog od najboljeg igrača rukometa u povijesti Ivana Balića koji do tada i nije dobio pravu šansu u reprezentaciji. Ipak, početak tog natjecanja nije bio bajan.
U prvoj utakmici smo izgubili od slabe Argentine rezultatom 30:29 s kojom su se veće i ozbiljne reprezentacije tada poigravale, a mi smo unatoč prednosti od pet golova razlike uspjeli izgubiti. Stvari su postale alarmantne kada smo u sljedećoj utakmici na poluvremenu gubili od Saudijske Arabije. Ipak uspjeli smo tu utakmicu preokrenuti, a ostatak natjecanja je ispisao jedne od najljepših stranica hrvatskog sporta.
U turnir se ušlo s prioritetom da se izbore Olimpijske Igre 2004. godine, no Červar je s pomlađenom i talentiranom reprezentacijom uspio doći do samog kraja. Najprije su pali tadašnji olimpijski prvaci Rusi, hrvatska obrana je proradila, a kontre i polukontre su sijevale sa svih strana. Onda smo redom pobijedili svjetske prvake Francusku, Mađarska je pala u posljednjim sekundama golom Petra Metličića, Egipat se svladao lakoćom, a preko Danske su prošli zahvaljujući fantastičnom Vladi Šoli koji je skupio nevjerojatnih 20 obrana.
Utakmica protiv Španjolske nije bila za one slabog srca, infarktna završnica s čak dva produžetka je donijela neviđenu dramu iz koje je Hrvatska izašla kao pobjednik, a u finalu su pali Nijemci rezultatom 34:31 koji nisu uspjeli pronaći lijeka za hrvatski stroj i hit tog prvenstva.
Tadašnji predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Željko Kavran se s radošću jednom prilikom prisjetio tog podviga, a izjavio je sljedeće: “Dugo sam bio predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza i vidio sam prekrasne stvari za koje je naš rukomet sposoban, no ta mi je medalja zbilja bila posebna”. I zaista jest posebna, uvijek se lijepo prisjetiti Portugala. Nastavno, zbog tog svjetskog prvenstva su hrvatski rukometaši i dobili nadimak “Kauboji” koji je otišao u povijest ove godine, a sam autor tog nadimka je bio veliki Balić.
Uoči predstojećeg Europskog prvenstva su hrvatski rukometaši zamolili da ih se više ne zove tako, a iz Hrvatskog rukometnog saveza su također jasno do znanja dali da taj nadimak više nema nikakve veze s novom generacijom rukometaša, već isključivo sa zlatnom generacijom Balića. Što u konačnici i jeste istina.
U Balićevoj eri smo osvojili osam medalja. U to spadaju dvije zlatne medalje, četiri srebrne i i dvije brončane. Dok smo nakon Balićevog odlaska u mirovinu osvojili tek tri medalje. Osjetna razlika, zbog toga se Domagoj Duvnjak i nekako smatra dužnikom s obzirom na to da je on njegov nasljednik.
Europsko u Njemačkoj novi “Portugal” i nova prekretnica hrvatskog rukometa
Hrvatska je u nešto sličnoj situaciji kao prije 21 godinu, no u nešto boljem stanju. Nismo doživjeli toliki debakl kao onomad u Švedskoj osvojivši posljednje mjesto, no prošlogodišnji teški poraz od Egipta rezultatom 31:22 na otvaranju Svjetskog prvenstva koje se održalo u Švedskoj i Poljskoj je bio jasan pokazatelj lošeg stanja hrvatskog reprezentativnog rukometa. Slobodni pad koji je trajao duže vrijeme je tada doživio svoj konačni udarac. Jasno je da i ostale države ulažu u svoj rukomet i da nema više toliko laganih protivnika, no Egipat je doslovno “školovao” Hrvatsku, a reakcije javnosti, pa i bivših igrača je bila sasvim logično burna.
Duže vrijeme Hrvatska ne izgleda kao ona od koje su svi strahovali, lepršavi rukomet i čvrste obrane su bile naš forte, već smo igrali sporo i oslanjali se na individualnu kvalitetu Duvnjaka, Luke Cindrića i Ivana Karačića. Osim toga, igrao se dosta jednoličan rukomet gdje je najčešće rješenje bilo guranje lopte na pivota, slabo su se koristile krilne pozicije, vanjski šut je znatno nedostajao i rijetko smo jurišali u kontre po lake pogotke. Također, vratarske pozicije su nam bile kritične.
Iz pojedinih razloga možemo razmišljati na način da ova Hrvatska može nešto konkretno učiniti, ipak napokon imamo dovoljno kvalitete na vratarskim pozicijama koje su ključne. Bez dobrog vratara se ne može očekivati rezultat i napad na medalje, a profitirali smo i na vanjskim pozicijama.
Nakon posljednjeg treninga izbornik Perkovac objavio je koji od 20 igrača koji su u posljednjoj, trećoj fazi priprema trenirali u Poreču, ne ide na Europsko prvenstvo. To je Luka Stepančić, član Pick Szegeda, koji je jedan od četvorice desnih vanjskih na toj poziciji. Na vratarskim pozicijama na ovom Europskom ćemo imati Filipa Ivića, Mateja Mandića koji pruža fantastične partije za RK Zagreb i Kristiana Pilipovića.
Nažalost, Dominik Kuzmanović je u pričuvama zbog bolesti, no mogao bi se naknadno priključiti što bi puno značilo. Što se tiče vanjskih igrača, raduje činjenica da ćemo se moći osloniti na vanjski šut prvenstveno preko Ivana Martinovića i Tina Lučina koji su nositelji u svojim momčadima i sjajnoj su formi. O kvalitetama Cindrića, Karačića i kapetana Duvnjaka ne treba puno govoriti. Uz navedene nositelje reprezentacije i ostatak družine imamo temelje za povratak na pobjedničke staze.
Ipak, Perkovac ispred sebe ima težak zadatak, vratiti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, gdje pripada – u sami vrh svjetskog rukometa. Na raspolaganju ima dovoljno kvalitete, u ruci ima igračku sa odličnim napadačkim potencijalom, a uz to, vratari bi mu trebali biti od velike koristi. Hoće li uspjeti posložiti momčad da funkcionira na obje strane parketa, uskoro ćemo saznati.
No jedno je sigurno, Duvnjaku je ovo posljednji voz da napravi zaista nešto veliko s reprezentacijom. Uhvatio je zalet u formi u najbolje vrijeme te možemo očekivati da će biti veliki lider ove momčadi na Europskom u Njemačkoj uz veliku podršku navijača i samim time pokrenuti novu prekretnicu hrvatskog rukometa, a usput i dobiti novi nadimak reprezentacije.
