Razgrad je grad smješten u sjeveroistočnoj Bugarskoj, u dolini rijeke Beli Lom. Njegov geografski položaj znači kako ćete ga zračnim prijevozom lakše dostići ukoliko za svoje odredište odaberete Bukurešt (112 kilometara udaljen), nego li glavni grad Sofiju, koja je udaljena nemalih 338 kilometara, tj. gotovo 5 sati vožnje.
Naseljen je od doba antičkog Rima, s prvim spominjanjima između 4. i 5. stoljeća prije Krista, da bi tijekom srednjeg vijeka i nešto kasnije povijesti bio pod okupacijom Osmanlija.
Danas grad broji oko 50.000 stanovnika, a među većinskim Bugarima (79%) nalazi se i nemali broj bugarskih Turaka, njih oko 19%, po čemu su adminstrativna jedinica s drugim najvećim brojem Turaka u državi. I dok je Razgrad nekada bio tipično agrarno i industrijsko središte, 2010.‑ih je postao epicentar snažne transformacije, a posebno zahvaljujući nogometu.
Eksponencijalni uspon ugašenog kluba
Klub Ludogorec (kojeg ćete često naći napisanog i kao Ludogorets) osnovan je još 1945. godine, spajanjem seoskih momčadi iz okolice Razgrada. Više desetljeća klub je životario u nižim bugarskim ligama bez ikakvih uspjeha, sve do gašenja 2005. godine, da bi njihov uspon u bugarsku velesilu započeo u rujnu 2010. godine.
Tada je klub kupio bugarski multimilijarder i filantrop koji je izgradio carstvo u farmaceutskoj industriji, Kiril Domuščiev. Tada 41-godišnjak rođen u Sofiji, s nekoliko uspješnih tvrtki iza sebe, od kojih je najuspješnija bila Huvepharma, ostvario je svoj san o ulasku u nogometni biznis.
I dok je profesionalizacija nogometnih klubova za druge uspješne poduzetnike ponekad bila nemoguća misija, za Domuščijeva je bila nevjerojatno brza i učinkovita. Klub je preuzeo kao člana druge bugarske lige, na mjesto trenera imenovao Ivajla Peteva, kasnijeg trenera Dinama te u svojoj prvoj sezoni izborio ulazak u viši rang natjecanja.
A okruženje u kojem je to ostvario bilo je sve samo ne jednostavno.
Bugarski nogomet je godinama u općem kaosu
Korupcija, nepriznavanje legitimno izabranih predsjednika saveza, klubovi istog imena koji polažu prava na istu povijest, namještanje utakmica, predsjednici koji ulaze na teren i prekidaju utakmice, rasističko i ksenofobično ponašanje navijača, neredi na tribini i općenito – kaos – sve su to obrasci koji se povezuju uz bugarski nogomet u posljednjih dvadesetak godina.
Nogometna reprezentacija koja je oduševljevala svijet pod vodstvom Hrista Stoičkova, Ballon d’Ora 1994. godine, uz pomoć Jordana Lečkova, Krasimira Balakova, Emila Kostadinova, Trifona Ivanova i mnogih drugih, pala je na najniže grane u svojoj povijesti, a na velikom natjecanju nije se pojavila još od Europskog prvenstva 2004. godine.
Duboka kriza bugarskog nogometa traje više od 20 godina, tijekom kojih bugarski nogomet nije bio u stanju proizvesti niti jednog europski relevantnog nogometaša. U bugarskom najvišem rangu u ovom trenu igra više od 200 stranih igrača iz pedesetak različitih zemalja i čiji najuspješniji klubovi, među kojima i Ludogorec, gotovo isključivo igraju na pogon Brazilaca, Francuza, Argentinaca i Kolumbijaca.
Ludogorec je iznimka, ali i uzrok
U nogometno nesklonom okruženju, Ludogorec je već u svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni, onoj 2011./2012., osvojio dvostruku krunu. Vjerojatno je malo tko u tom trenutku očekivao kako će bugarskim nogometom tijekom sljedećih godina vladati isključivo jedan klub.
Ludogorec je od 2012. godine do danas, osvojio 14 uzastopnih naslova prvaka, a jedino natjecanje u kojem se smilovao ostalim klubovima bio je Bugarski kup, kojeg su osvojili “samo” 4 puta.
Pojavljivanje na europskoj sceni itekako je vezano uz hrvatske klubove, jer prvi ikada europski protivnik Bugara bio je zagrebački GNK Dinamo. U dvomeču 2. kola kvalifikacija za Ligu prvaka, ekipa Ante Čačića remizirala je u gostima rezultatom 1:1, zahvaljujući kasnom pogotku Ante Rukavine, da bi u uzvratnoj utakmici na Maksimiru dva puta gubili, vraćali se te u konačnici izborili prolaz u daljnju fazu mitskim golom Domagoja Vide za 3:2 u 8. minuti sudačke nadoknade.
Prva izborena grupna faza u europskim natjecanjima ostvarena je sezonu nakon, kad su zaigrali u Europa ligi, a isto su napravili i sezonu nakon kad su stigli do osmine finala. U sezoni 2014./2015. prvi puta izborili su ulazak u grupnu fazu Lige prvaka te ostvarili san svojeg vlasnika Kirila Domuščieva, kojeg su nastavili i tijekom sljedećih godina, izborivši ulazak u Ligu prvaka i u sezoni 2016./2017.
San Domuščieva ostvario se i u gradnji Huvepharma Arene, najmodernijeg stadiona u Bugarskoj izgrađenog 2011. godine kapaciteta 10.423 gledatelja, zbog kojeg je “dosadni industrijski” Razgrad imao prilike ugostiti velikane europskog nogometa poput Rome, Ajaxa, PSV-a, Lazija, Valencije, Steaue, PSG-a, Arsenala, Intera, a i onih najvećih poput Milana i Real Madrida.
Na žalost Domuščieva, stadion je rijetko ispunjen do posljednjeg mjesta, a zbog toga što se klub praktički nanovo osnovao prije 15 godina, nema niti glasnu navijačku podršku u vidu ultras skupine, pa stadionom i na domaćim utakmicama uglavnom dominiraju ekipe koje uobičajeno imaju veći broj navijača. Stoga je prava šteta što Riječani, sljedeći europski protivnici Ludogoreca, ipak neće moći računati na svoje navijače zbog zabrane pohađanja triju europskih gostovanja, zbog incidenata koje je u Ljubljani prošle godine napravila Armada.
Koje su šanse Rijeke?
Ludogorec dvomeč protiv Rijeke nije izborio rutinski, dapače. Dinamo Minsk, trenutno četvrtoplasirana ekipa bjeloruskog prvenstva, koja europske utakmice ne može igrati na teritoriju Bjelorusije zbog kazne UEFA-e, pokazao se kao jako tvrdi orah i razotkrio je brojne probleme u igri ekipe novog trenera Ruija Mote.
U prvoj utakmici slavili su s minimalnih 1:0 i to pogotkom u kasnoj fazi susreta, da bi u uzvratu poveli, pa dopustili Dinamu povratak u sedam minuta. Rezultiralo je to općim otvaranjem i pokušajem da stignu do izjednačujućeg pogotka, što su igrači Dinama uvelike koristili te u tri navrata izbili u situacije 1 na 1 s vratarom Ludogoreca, no nisu imali koncentracije niti kvalitete za konverziju tih zicera.
Dinamo je jasno pokazao kako je Ludogorec itekako ranjiv preko bočnih pozicija, a posebno iz protunapada. S druge strane, kad god su im Bjelorusi dali više prostora, igrači Ludogoreca pokazali su kvalitetu u smislu posjeda lopte veznih igrača i napadača. Brazilci Erick Marcus i Caio Vidal su jako dobri u igri jedan na jedan, dok Čeh Filip Kaloč, plaćen 3 milijuna eura, nije u dosadašnjim utakmicama opravdao svoju visoku cijenu. Previše povjerenja ne ulijeva niti stoperski par Edvin Kurtulus – Olivier Verdon, dok je ponajbolji igrač ekipe desni bek Francisco Javier Hidalgo Gomez, nadimka Son, puno jači u ofenzivnom nego li u defenzivnom dijelu igre.
Za očekivati je da će Đalović za prvu utakmicu na Rujevici pripremiti nešto otvoreniju taktiku s naglaskom na dominaciju u posjedu i visoki pritisak, što otprilike odgovara i profilu igrača koje su ovog ljeta dovodili Darko Raić-Sudar i Antonini Čulina, kao i atmosferi ispunjenih tribina na valu čije energije je Rijeka i stigla do ogromnog uspjeha prošle sezone.
Jedino svjetlo u mračnom tunelu bugarskog nogometa
U vakuumu bugarskog nogometa, Ludogorec se nametnuo kao jedina stabilna i financijski samoodrživa sila: s jasnom strategijom, stranim stručnjacima i privatnim financiranjem te time postao jedini klub u državi koji igračima može financijski konkurirati na razini ostalih europskih država.
Zahvaljujući strategiji milijardera Domuščieva, tj. spoja privatnog kapitala i međunarodne ekspertize, Ludogorec je postao jedini klub u Bugarskoj koji kontinuirano posluje bez gubitaka, s transferima vrijednim nekoliko milijuna eura.
Dok ostatak domaće lige tone u korupciju, financijske krize i probleme s proizvođenjem konkurentnih nogometaša, Ludogorec je svjetlo u mračnom tunelu, ali ne i na kraju tunela, koje Rijeka u sljedeća dva susreta itekako ima prilike ugasiti.
