Jedna od ključnih značajki elitnih igrača je prilagodba. Većina igrača starenjem i akumulacijom utakmica gube dio svojih fizičkih sposobnosti. Sasvim je razumno da Cristiano Ronaldo nije bio jednako brz i eksplozivan u posljednjih pet godina svoje europske karijere kao u prvih pet. Usporedba Portugalca na početku njegove karijere i na kraju, bila bi usporedba dva potpuno različita igrača. Od zaigranog driblera na krilu koji se često izvlači na udarac i svojom brzinom stvara probleme za protivničke bekove do ubojitog strijelca koji svoje nevjerojatne golgeterske instinkte i snalažljivost u šesnaestercu savršeno iskorištava.
Ta podcijenjena stavka bitan je faktor u tome kako će igrači “ostarjeti”. Puno se čimbenika mora uskladiti da bi takva tranzicija bila uspješna – predispozicije i vještine igrača, volja za učenjem, vizija trenera, dobra fizička forma… Primjera ima još dosta, a vrijedi istaknuti i onaj Stevena Gerrarda. Liverpoolova legenda u svojoj je autobiografiji objasnila svoju selidbu na novu poziciju. Kroz karijeru već se navikao igrati u ulozi koja mu dopušta ofenzivnu slobodu i upravo u takvoj roli bio je na svom individualnom vrhuncu. Sezone 2008/09 u 39 utakmica zabio je 23 pogotka i 10 puta asistirao.
Nekoliko godina i ozljeda kasnije, tijelo nije više moglo pokriti zahtjeve te pozicije. Gerrard je tako bio nezadovoljan svojim ulaskom u sezonu 2013/14, pa je s trenerom Brendanom Rodgersom analizirao svoje partije. Zaključili su da veznjak presporo skenira prostor oko sebe kada prima loptu u uskom, napadačkom prostoru. S 33 godine bilo je teško primati loptu leđima od protivničkog gola i donositi brze odluke. Složili su se da bi mu više odgovarala pozicija zadnjeg veznog jer je još uvijek imao puno toga za dati u obrambenom dijelu, a pregled igre mu je nemjerljivo lakši kada se spušta nisko i ima cijeli teren ispred sebe. Kao prednost koristili su njegovu elitnu sposobnost dugih dodavanja, a kao uzora za tu poziciju Gerrard je istaknuo Andreu Pirla, još jednog veznjaka koji je poslušao svoje tijelo i postao školski primjer onoga što igrači Football Managera poznaju kao “deep lying playmaker” ili “regista”. Gerrard je od toga uvelike profitirao i upisao 13 asistencija u 34 utakmice.
Isti proces, iako malo neprimjetnije, prošao je Mohamed Salah. Egipćanin je u prvoj sezoni došao u klub kao brzo ljevonogo krilo koje igra na desnoj strani, rječnikom Football Managera – “inside forward”. Odmah po dolasku Salah je srušio rekord po broju golova u jednoj sezoni, pa je tako u 36 utakmica zabio 31 gol (samo jedan iz jedanaesterca) i 10 puta asistirao. Ključ takve uloge nedvojbeno je bio Roberto Firmino, prototip lažne devetke, koji je svojim kretanjem i odvlačenjem braniča omogućio Salahu i Sadiu Manéu pregršt prostora. Takav način igre Redsa bio je svima dobro poznat, ali opet nezaustavljiv.
Kako je vrijeme prolazilo, napadački trio se pomalo razilazio i jedino je Mohamed Salah ostao nepromjenjiv dio slagalice. Međutim, igrači oko njega su se promijenili. Sada su tu Diogo Jota, Luis Díaz, Darwin Núñez i Cody Gakpo. Salah više nije onaj igrač iz prve sezone, što jasno sugeriraju brojke.
Debitantska sezona u očitoj je prednosti što se tiče udaraca i pogodaka. Nezahvalno je doduše uspoređivati bilo koju sezonu s jednom od najboljih individualnih u povijesti Premier lige, ali trendovi su očiti. Salah je dolazio u prilike nevjerojatno lako, bilježio gotovo gol po utakmici s očekivanim golovima od 0.75 po utakmici. Sada se brojka pogodaka po dvoboju duplo smanjila, dok je xG na 0.58. S druge strane, asistencije i očekivane asistencije su se i više nego udvostručile, a osjetno su narasla i ključna dodavanja te dodavanja u protivničku trećinu.
Takav način igre nije ništa novo, Jürgen Klopp je Salaha već nakon prve dvije sezone počeo koristiti sve bliže liniji, no s glavnom idejom razbijanja protivničke strukture. Nije bilo potrebe da Egipćanin stalno stoji široko jer su kod Kloppova Liverpoola širinu uglavnom davali bočni igrači – Andy Robertson i Trent Alexander-Arnold kao glavni kreatori. Glavna promjena dogodila se u sezoni 2022/23, kada je Salah sve češće stajao uz liniju, dok bi Arnold, u maniri Joãa Cancela, ulazio u desni međuprostor. Zbog svih otegotnih faktora iz te sezone, eksperiment je etiketiran kao neuspješan, ali bilo je jasno da postoji logika iza takvog razmišljanja.
Prvi razlog je sam Mohamed Salah. Od dolaska u Liverpool do početka ove sezone, krilni je napadač odigrao 339 utakmica u svim natjecanjima. To je prosjek od nevjerojatnih 56.5 utakmica po sezoni. Takav akumulirani napor na takvoj razini je izniman, a još je fascinantnija činjenica da je u tom periodu za Liverpool propustio samo šest utakmica zbog ozljeda. Salah je zasigurno jedan od najspremnijih atleta na cijelom svijetu, ali bez obzira na to, tijelo mora proći kroz određene promjene.
Na primjer, Egipćanin je u debitantskoj sezoni za Redse bilježio 2.2 driblinga po utakmici s odličnim postotkom uspjeha od 63%. U tekućoj 2023-24 je na 0.9 s mizernim uspjehom od 27%. Iako će se ta brojka vrlo vjerojatno povisiti zbog malog uzorka utakmica i činjenice da je Liverpool često igrao s igračem (ili dva) manje na terenu, prošle sezone je ta brojka bila 1.3 po utakmici s uspjehom od 37%. S druge strane, samim promatranjem Salaha na terenu vidi se da je postao bolji playmaker, s boljom vizijom i donošenjem odluka. Shodno tim promjenama, prilagodio se i ulogom, a neke asistencije koje je pružio posramile bi i najbolje veznjake svijeta.
Drugi bitan razlog je taj da su njegovi suigrači sada osjetno drugačiji od Manéa i Firmina. Núñez je devetka koja konstantno traži dubinu i potrebna mu je kreacija suigrača. Díaz je brzo krilo i sjajan dribler, ali on također voli stajati široko. Alexander-Arnold je još uvijek elitni playmaker, ali više to ne radi s pozicije desnog beka i nije više igrač koji daje širinu na toj strani, već se uvlači u vezu pri čemu postaje druga šestica.
Nadalje, protivnici su postali sve naviknutiji na stari Liverpoolov sustav i ekipe su generalno počele igrati bolji, efikasniji presing. Promjene se moraju dogoditi i prirodno je stvoriti sustav koji će koristiti potrebama novih igrača. Nerealno bi bilo da je Liverpool tražio direktnu zamjenu za Manéa i Firmina, jer takvi identični nogometaši ne postoje. Logična je odluka dovoditi igrače dostupne na tržištu s vrhunskim kvalitetama, bez obzira na to što su drukčije od onih prošlih, a Salahova vrlina leži u tome da se on može prilagoditi na sve uvjete.
Iz tog razloga, nije slučajno da je Mohamed Salah bio jedini igrač koji je opstao iz famozne prednje trojke Redsa. Njegova evolucija od golgetera s pozicije krila, do vrhunskog playmakera koji je još uvijek ostao opasnost po gol, jako je impresivna. Slušao je svoje tijelo, prilagodio se svim okolinskim faktorima i ostao jednako dobar – na drugi način. Dobrim dijelom zbog te sposobnosti, onaj mladi egipatski “one season wonder” ostat će povijesno relevantan igrač i apsolutna klupska legenda.
