Talijanski Superkup natjecanje je koje se održava od 1988. godine, a Talijani su bili prvi koji su prepoznali potencijalne blagodati stranih tržišta i njihove marketabilnosti. Nogometni NBA, kako se Serie A tepalo u ’90-tim godinama 20. stoljeća, već je 1993. godine utakmicu Superkupa između Torina i Milana odlučio smjestiti u glavni grad SAD-a, računajući na miljunsku talijansku manjinu koja je i u novoj domovini ostala vjerna korijenima, kao i na Svjetsko prvenstvo koje se održavalo 1994. godine.
No tek 25.268 gledatelja na danas raspadajućem Robert F. Kennedy Memorial stadionu, domu Washington Redskinsa i D.C. Uniteda, od mogućih 56.000 sjedećih mjesta, bio je indikator da SAD još uvijek nije spreman za nogometnu revoluciju.
Trebalo je proći još 9 godina prije nego li se utakmica talijanskog Superkupa odigrala izvan Italije. U međuvremenu, interes za utakmicu padao je iz godine u godinu, broj gledatelja bio je sve manji, a 5.289 gledatelja na finalu Juventusa i Parme ostat će zauvijek najmanje gledana utakmica finala Superkupa u povijesti.
Liga je tražila način kako da ovu utakmicu učini zanimljivijom samom po sebi, pa je 2002. godine odabir mjesta pao na glavni grad Libije, Tripoli. Samo bi se slučajnom prolazniku slučajnim činio odabir ove danas zemlje trećeg svijeta, a prije 20 godina iznimno bogate ali autokratske diktature, kojom je vladao jedan čovjek – Muammar Gadaffi. Veliki zaljubljenik u nogomet i još veći poslovni partner talijanske vlade i Silvija Berlusconija, kojima je desetljećima proizvodio i isporučivao plin i naftu, bio je i suvlasnik Juventusa putem svog sina Al-Saadija, koji je bezuspješno pokušavao igrati profesionalni nogomet.
2003. godine Superkup se vratio u SAD s nešto većim uspjehom, pa se ponovno trebao održati u Libiji, no svijet je u tom trenutku bio daleko od sigurnog mjesta. Zahuktali rat protiv Al-Qaede u Iraku i Afganistanu koji se počeo prelijevati na sve ostale arapske zemlje značio je kako niti svemogući Gadaffi ne može garantirati sigurnost sudionicima.
Talijanski nogomet u tom je desetljeću počeo osjećati posljedice neracionalnog trošenja, ali i nove krize talijanske ekonomije koja se neminovno prelila i na najvažniju sporednu stvar na svijetu. No, za one malo zaboravnije, Lega Calcio kao udruga nikad nije prestajala tražiti nove načine za monetizaciju, a u prepoznavanju novih rastućih tržišta često je bila brža od svih ostalih.
Kina, Katar, Saudijska Arabija, uz poneku domaću utakmicu u Italiji bile su destinacije superkup natjecanja, a ove godine talijanski nogometni vlastodršci stigli su na revolucionarnu ideju, po uzoru na španjolske kolege: odigravanje u formatu četiri ekipe, u kojem su se našli prvak Napoli, viceprvak Lazio, te finalisti Kupa Inter i Fiorentina. Utakmica Napolija i Fiorentine odigrana je pred tek 9.762 gledatelja, što znači da je više od 15.000 sjedalica ostalo prazno, a tek su utakmice Intera i Lazija te finale Intera i Napolija bile privukle nešto više gledatelja.
Ono što je obilježilo ovaj susret, kao i kad je prije nekoliko tjedana preminuo Franz Beckenbauer, su zvižduci saudijske publike tijekom minute šutnje za u ponedjeljak preminulu legendu talijanskog nogometa, Gigija Rivu. Zanimljivo, minuta šutnje održala se uoči početka drugog poluvremena zbog toga što je vijest o njegovoj smrti stigla prekasno da bi se ekipe stigle organizirati za tu počast prije početka susreta. A što se tiče zvižduka, prema objašnjenju domaćina, zvižduci su protest protiv minute šutnje, koja nije običaj odavanja počasti preminulima u arapskoj kulturi. Zvižducima domaće publike suprotstavili su se rijetki Talijani ili Europljani, reagirajući pljeskom u čast najboljeg talijanskog golgetera u povijesti.
Ovisno o tome u što i koga privatno vjerujete, ako je Gigi Riva susret u Rijadu gledao s nebesa, vjerojatno ne bi imao previše za reći. Onako kako ovaj nenametljivi i jednostavni gospodin u kopačkama nije imao puno primjedbi niti tijekom karijere. Moderni nogomet ga ionako iovako nije zanimao, jer da jest, prihvatio bi neku od ponuda talijanskih velikana koji su ga opsjedali u želji da ga dovedu u svoje redove.
A Riva, čovjek iz radničke obitelji u Leggiunu, mjesta na granici sa Švicarskom u regiji Lombardia, znao je koji su mu prioriteti. Bez oca je ostao s 9 godina, bez majke s 18, a uz posao u tvornici, počeo je i igrati nogomet za lokalnog trećeligaša Legnano.
Golovi su pljuštali, a to je primjetio predsjednik Cagliarija Enrico Rocca, dovevši ga 1963. godine u svojeg drugoligaša za velikih 37 miljuna lira – što bi preračunato s inflacijom bi bilo današnjih 500.000 eura. U prvoj sezoni Riva je Cagliariju pomogao da izbori ulazak u Serie A po prvi puta u povijesti kluba. Do 1968. godine klub je bio stabilan prvoligaš, dok je Riva gradio svoj brand rasnog strijelca, završivši sezonu 1967./1968. kao najbolji strijelac lige s 18 pogodaka, i to iako nije igrao od ožujka zbog teškog loma noge u utakmici za reprezentaciju Italije protiv Portugala.
Ozljeda koja je u tim godinama s obzirom na razvoj sportske medicine najčešće značila i kraj karijere, ojačala je Rivu, koji se uspješno vratio na zelene terene. Istovremeno je, ozljedi usprkos, odbijao odlaske iz kluba. Želio je ostati na Sardiniji čije su mu klima i otočki način života savršeno odgovarale, a prepoznao je to i klub, dovodeći mu kvalitetne suigrače poput Roberta Bonisegne, Enrica Albertosija, Pierluigija Cere i Brazilca Nenea. Što se tiče reprezentacije, Riva je 1968. godine s Italijom osvojio naslov prvaka Europe protiv Jugoslavije, u utakmici u kojoj je postigao pogodak za 1:0 i utabao put konačnoj pobjedi od 2:0.
Na klupskoj razini, Cagliari je 1969. godine završio drugoplasirani u Serie A i igrao finale Kupa, što je bila uvertira u najneočekivaniji naslov prvaka sve do onog Hellas Verone u sezoni 1984./1985. U tu sezonu 1969./1970. Cagliari je ušao s dodatnim pojačanjima u vidu Angela Domenghinija i Sergia Gorija iz Intera, a napadački pristup trenera Manlija Scopigna rezultirao je rapsodijom golova u inače taktički kontroliranom i zatvorenom talijanskom nogometu. Cagliari je po prvi puta u svojoj povijesti osvojio naslov prvaka i to tri utakmice prije kraja prvenstva.
Uz to, Cagliarijev naslov bio je prvi puta da je neka ekipa s tradicionalno nerazvijenijeg i kulturološki različitog juga Italije osvojila naslov prvaka, što je bio ogroman razlog za slavlje cijele Sardinije, a i šire.
Nakon te ekstaze, očekivalo se kako će Cagliari teško zadržati Rivu. Juventus mu je nudio bogatstvo, pritiskao ga i putem medija navodeći kako je posao već odavno riješen, no Riva se nije dao smesti i ostajao je vjeran malenom provincijskom klubu kojeg je stavio pod svjetla reflektora.
Bio je prvi igrač Cagliarija koji je zaigrao za reprezentaciju, a te iste godine u kojoj je osvojio klupski naslov, na nešto kasnije održanom Svjetskom prvenstvu u Meksiku bio je i viceprvak svijeta, zaigravši u jednom od najopjevanijih finala svjetskih prvenstava, onom između Brazila i Italije koje je završilo pobjedom Seleçãa od 4:1.
Na koncu, iako je od nogometa vjerojatno mogao osigurati i životnu egzistenciju čak i u ’70-tim godinama 20. stoljeća, odabrao je vjernost, a nagrade za nju u ovom slučaju nisu bile bogate, dapače. Rivinu su karijeru nakon tog osvajanja naslova prvaka obilježile teške ozljede, poput lomova noge koji su mu se dogodili dva puta, pa do puknuća Ahilove tetive i aduktora.
Usprkos svemu tome i činjenici da je u mirovinu morao otići već s 32 godine, ostao je najbolji strijelac Cagliarija u povijesti s 213 pogodaka u 397 susreta, ali i talijanske nacionalne vrste s 35 pogodaka u 42 susreta. Nevjerojatno, ali niti Paolo Rossi, Gianluca Vialli, Roberto Baggio, Alessandro Del Piero, Filippo Inzaghi, Vincenzo Montella, Christian Vieri, Francesco Totti, niti mnogi drugi, nisu stigli blizu rušenja rekorda igrača koji je posljednji put kopačke obukao prije 50 godina. Zanimljivo, na drugom i trećem mjestu nalaze se igrači koji su igrali u ’30-im i ’40-im godinama 20. stoljeća: Giuseppe Meazza i Silvio Pioli.
Nakon prerane mirovine, Riva je ostao u Cagliariju sa svojom suprugom Giannom i dvoje djece Maurom i Nicolom. Osnovao je nogometnu školu i podučavao djecu osnovnim nogometnim elementima, a tijekom ’80-ih godina iz Cagliarija su ga nagovorili da bude aktivan u upravi kluba, no na tom se mjestu kratko zadržao jer je preferirao biti navijač više nego li službena osoba.
Ipak, talijanska nogometna reprezentacija nagovorila ga je da bude dio njihovog tima kao tim menadžer, osoba koja vodi brigu o igračima, što je bila uloga na kojoj se zadržao dugih 25 godina, od 1988. sve do 2013. godine.
2005. godine Cagliari je umirovio njegov dres s brojem 11, čime je postao prvi igrač u povijesti kluba kojem je pripala ta čast, a posljednjih 10 godina proveo je daleko od očiju javnosti, prvenstveno se posvećujući mirnom umirovljeničkom životu, provodeći ga sa svojih petero unučadi u Cagliariju gdje su ga susjedi i sugrađani u jutarnjim satima mogli često vidjeti kako ispija espresso i čita novine.
Televizijske kamere i sažeci nisu bili velika stvar za vrijeme Rivine karijere pa će nešto mlađi navijači ostati uskraćeni za to kakav je igrač bio “Rombo di Tuono” (Jeka groma, op. a.), što je nadimak kojeg je dobio zbog svojeg nevjerojatno jakog udarca i snalažljivosti pred protivničkim golom. Riva je bio izraziti ljevak, najčešće se izvlačeći na lijevu stranu napada. Zbog svoje fizičke spreme i brzine mogao je igrati i na lijevom krilu, da bi se u nešto kasnijoj fazi karijere ipak isprofilirao kao čista devetka.
No Riva je znao kako osim čistog talenta, treba i raditi, pa je bio među prvim igračima u Italiji koji je radio individualne treninge i unedogled ponavljao određene vježbe i udarce, ne bi li ih doveo do savršenstva.
21. siječnja ove godine Riva je hospitaliziran u Cagliariju zbog začepljenja krvnih žila, a iako je incijalno njegovo stanje bilo stabilno, idućeg dana se pogoršalo, pa je preminuo od zastoja srca u 79. godini.
Otišao je brzo i mirno, daleko od svjetla javnost, onako kako mu je vjerojatno osobno i odgovaralo.
