Filmski klasik iz 1993. godine, Groundhog Day, prikazuje egocentričnog novinara (Bill Murray) koji proživljava jedan te isti dan iznova. Svaki dan kada se probudi proživljava 2. veljače i živi u neprekidnoj petlji istih događaja. To je osjećaj koji nadjačava déjà-vu, ne samo da smo nešto već osjetili, već unaprijed znamo što će se dogoditi. U svijetu nogometa malo je boljih primjera tog osjećaja od Real Madrida.
Koliko smo puta svjedočili naizgled identičnom scenariju – Real Madrid je podređena ekipa, protivnici dominiraju, no ne iskorištavaju svoje šanse, a onda iz trenutka individualne inspiracije Los Blancosi povedu. Čak i kada gube, nađu način do preokreta i okrenu vodu na svoj mlin. Protiv njih griješe protivnički vratari, napadači izgube moć realizacije, a oni pomno čekaju svojih pola sata kako bi zadali fatalni protuudar. Nikada nije postojala dvojba da je Liga prvaka natjecanje Real Madrida, aktualno finale bilo je samo jedno u nizu potvrda. Ipak, Borussia Dortmund može žaliti jer je odigrala fantastično prvo poluvrijeme.
Fantastičan pristup Borussije
Borussia je u prvom dijelu bila potpuno dominantna. Krenuli su u 4-3-3 formaciji i nisu pokazivali nervozu ni tremu. Određene probleme im je stvarao visoki pritisak Real Madrida jer bi Vinícius Junior i Rodrygo istovremeno pritisnuli stopere i zatvorili koridore dodavanja prema sredini. Izoliran bi tako ostao Emre Can koji je igrao kao usamljena šestica.
Ipak, to se nije pokazalo nužno lošim za Nijemce. Prizvali bi visoki pritisak i iskoristili izlazak Reala za lansiranje dugih lopti u napad. Mats Hummels i Nico Schlotterbeck su svojim dodavanjima nekoliko puta probili linije protivnika i izbacili suigrače u fantastične prilike. Iako je takav stil igre bio rizičan, prilike su dolazile. Realizacija je zakazala i to se po tko zna koji put pokazalo presudnim.
Borussia je kasnije napravila prilagodbu (slika iznad). Emre Can bi se povukao na poziciju trećeg stopera i postavio se između Hummelsa i Schlotterbecka. Time je otežao pritisak Realu zbog brojčane prednosti i donio Dortmundu veliku prednost u izlasku kroz prvu fazu igre. S Canom su mogli vršiti progresiju kroz sredinu i ne oslanjati se isključivo na dalekometna dodavanja. Ian Maatsen se s lijevog beka uvlačio na poziciju zadnjeg veznog s Marcelom Sabitzerom, čime su ostvarili klasičnu 3-2-4-1 strukturu. Julian Ryerson je držao širinu na desnoj strani, a Jadon Sancho se zato mogao uvući u sredinu i biti češće na lopti.
Real je pak bio jalov zbog Borussijine agresivne obrambene strukture u srednjem bloku, čime su im otežali povezivanje linija. Niclas Füllkrug bio je najisturenija točka, a Julian Brandt i Marcel Sabitzer bi agresivno iskakali na Eduarda Camavingu, odnosno Tonija Kroosa kada bi dodavanje bilo upućeno njima. Ako bi Real probio tu liniju, Hummels i Schlotterbeck bi izašli visoko prije nego što se igrači uopće uspiju okrenuti na lopti. Time je Realov napad postao potpuno odsječen (što se najbolje vidi na Rodrygu), a veznjaci su se spuštali sve dublje u izgradnji napada. Iako je Kroos najbolji dodavač dugih lopti na svijetu, dok bi njegova dodavanja iz dubine pronašle metu, Borussijini igrači bi se već stigli vratiti.
Plan je izgledao dobro i Borussia je nakon prvog dijela akumulirala osam udaraca, dvije velike prilike, xG od 1,68, no nisu postigli pogodak. Real su ograničili na dva udarca i ukupan xG od 0,09. Bilo je jasno da takav intenzitet igre ne mogu održati cijelo vrijeme, kao i da će Real kad-tad kreirati opasnu priliku, no ono što je bilo ključno je što svoj period dominacije nisu naplatili. Nakon toga, povratka jednostavno nema i ulazimo u još jedan Groundhog Day.
Real Madrid – sinonim za efikasnost
Real je u prvom poluvremenu bio podređena ekipa. U napadu se igra svodila na individualnu inspiraciju Viníciusa, dok su u obrambenom dijelu bili veoma propusni. Osobito se to očitovalo u prostoru koji bi ostajao iza Danija Carvajala kada bi se podizao visoko. Karim Adeyemi je svojim okomitim kretnjama stvarao probleme, no u nastavku se vidjelo da fizički ne može nastaviti u istom ritmu. Kada ga je zamijenio Marco Reus, ta je opasnost nestala.
Nastavak je ponudio potpuni zaokret priče. Prvo su Madriđani zaprijetili dva puta iz prekida (veoma podcijenjen element Realove igre) preko Kroosa i Carvajala, no kako je utakmica išla dalje, tako su oni izgledali sigurnije na terenu. Desna strana je dobila na kombinatorici Rodrygovim izvlačenjem uz liniju, a Vinícius se na suprotnoj strani još jednom pokazao kao nedokučiv protivnik s osam uspješnih driblinga do kraja utakmice.
Njihov se rast podudarao s fizičkim padom Borussije, a kulminacija je došla pogotkom Danija Carvajala iz kornera. Desni bočni visok 173 centimetra inače nema naviku prisustvovati kornerima, no u finalu su dva puta isprobali strategiju u kojoj omaleni Španjolac napada prvu vratnicu i drugi je put urodila plodom. Od tog trenutka Borussia je praktički nestala s terena.
Carvajal je imao boljeg partnera za desnu stranu u Rodrygu, a Federico Valverde je bio postavljen dosta niže i pokrivao je prostor koji je stvarao probleme u prvom dijelu. Kroos se još uvijek uglavnom spuštao nisko, no Camavinga je dobio veću napadačku slobodu i njegovom su uključenošću napadi izgledali smislenije.
Agresivna struktura Borussije je jenjavala, a “točka na i” su bili ulasci Donyella Mallena i Sebastiana Hallera umjesto Emrea Cana i Juliana Brandta. Nitko ne može kriviti Edina Terzića što je posljednjih 10-ak minuta posegnuo za napadačkim pristupom, no njegova je momčad time postala nepovezana. Stvoreno je okružje kaosa, a niti jedna momčad ne gospodari kaotičnim uvjetima koliko Real. To su potvrdili iskorištavanjem amaterske greške Iana Maatsena kada je Vinícius pogodio za konačnih 2:0.
Jedna od najimpresivnijih sezona u povijesti kluba
Dobrom dijelu nogometnog puka postalo je dosadno gledati isti razvoj situacije u Ligi prvaka. Za sistem kup-natjecanja u kojem uvijek postoji mogućnost velikih iznenađenja zbilja nevjerojatno zvuči činjenica da je Real Madrid osvojio šest od posljednjih jedanaest titula. Od jeftinih protivničkih grešaka, dvojbenih sudačkih odluka, trenutaka sreće i sličnih elemenata na koje se rivali uvijek mogu pozivati, jedna je konstanta – Real Madrid je svaki put bio nemilosrdan.
Ipak, samo zato što smo svi naviknuti na ovakav razvoj situacije i neizbježnost Real Madrida, ne znači da možemo zanemariti veličinu ove sezone. U periodu koji je trebao biti tranzicijski, u kojem ih je napustio Karim Benzema, u kojem su zbog ozljeda na skoro cijelu sezonu izgubili Édera Militãa, Davida Alabu i Thibauta Courtoisa, u kojem su na sutonu karijere Toni Kroos i Luka Modrić, u kojem ih kroz većinu sezone vodi treći golman – u tom su periodu osvojili dvostruku krunu.
Osvojili su je s 95 bodova u ligi i dva poraza u cijeloj sezoni. Fantastična kadrovska politika i ponajbolja trenerska sezona Carla Ancelottija učinili su ih besmrtnima. Da, naviknuli su nas na trofeje, no način na koji su došli do njih ovu sezonu stavlja na klupski Partenon. Borussiji se nema što zamjeriti. Imali su sjajan pristup, no glavni krivac su bili oni sami. Nisu iskoristili svoje prilike i sada su jedni od mnogih koji su se susreli s Realovom neizbježnošću, a navijači mogu samo pogledati na kalendar i vidjeti da je opet – 2. veljače.
