Trideseto kolo Premier lige bilo je jedno od najuzbudljivijih u ovoj sezoni. U svih devet utakmica obje su ekipe zabile barem po pogodak, a kao idealan zaključak nezaboravnog kola trebao je biti dvoboj Manchester Cityja i Arsenala na Etihadu. Osim kvalitativnog sukoba koji se nameće s ove dvije ekipe, tu su i izravne posljedice na borbu za titulu, dodatno pojačane činjenicom da je Liverpool ranije slavio protiv Brightona.
Očekivanja su ipak morala biti naglo obuzdana jer je utakmica podbacila. Remi bez pogodaka najviše je pogodovao vodećem Liverpoolu, a gledatelji su ostali zakinuti za obećani spektakl. Ipak, postoje određeni razlozi koji možda ne opravdavaju, ali zasigurno objašnjavaju ovakav ishod.
Pepove muke i eksperimenti
Pep Guardiola u ovom susretu nije mogao računati na Johna Stonesa, Kylea Walkera i Edersona, dok je Nathan Aké zbog ozljede morao izaći u 27. minuti. Izostanci su uvelike utjecali na njegove planove, osobito kada znamo koliko pažnje Guardiola posvećuje zadnjoj liniji.
U prvoj su postavi po običaju u obrani krenula četiri stopera po vokaciji, dok su vezni red zauzeli Rodri, Mateo Kovačić i Kevin De Bruyne. Činilo se kao da će Rodri i Kovačić tvoriti dupli pivot, a da će se netko od bočnih igrača dizati visoko, tako stvarajući Guardiolinu famoznu strukturu otvaranja 3-2-5/3-2-4-1. To se nije dogodilo i stvarni scenarij bio je prilično iznenađujuć.
City jest došao do prepoznatljive strukture, no tako da je Mateo Kovačić igrao lijevog stopera u otvaranju igre. Izostanak spomenutih igrača, osobito Johna Stonesa, sigurno je otežalo Guardioline planove, no odluka da Kovačić pokrije ovu poziciju bila je doista neobična.
Hrvatski veznjak nikada u karijeri nije igrao tu ulogu, a definitivno ne pomaže podatak da je Kovačić igrač koji najviše koristi desnu nogu u cijeloj ligi. Prema informacijama StatsBomba, 98 % svih dodavanja Kovačića u ovoj sezoni bila su plod njegove desne noge. Zvuči kao idealan okidač za pritisak, no takav je potez vjerojatno iznenadio i samog Mikela Artetu pa većeg nasrtaja na improviziranog lijevog braniča nije bilo. Dok se Kovačić mučio na neprirodnoj poziciji, Gvardiol je odigrao jako dobru utakmicu u obrambenoj fazi upisavši osam osvojenih duela, dva presijecanja i četiri klizeća starta.
Iako se na gornjoj fotografiji ne vidi, ulogu drugog veznjaka (ono što inače radi John Stones) obnašao je Nathan Aké, a ponekad i Manuel Akanji. Nakon Akéove ozljede Guardiola je bio primoran mijenjati uloge, pa je tako Manuela Akanjija vratio na desnog stopera, dok se Rico Lewis s desnog beka uvlačio u sredinu.
Sve to je značilo da bočni igrači imaju slobodu visokog kretanja. Nerijetko su Gvardiol i Akanji stajali visoko u napadu i davali širinu. To je omogućilo Bernardu Silvi i Philu Fodenu da ulaze u međuprostor odakle su iznimno opasni, no njihova prijetnja je ovaj put izostala.
Guardiola je dobio kontrolu, ali izgubio opasnost u zadnjoj trećini
Arsenal je bio toliko kompaktan u obrani da je City prostor imao samo na bočnim pozicijama. U takvim situacijama želite Jérémyja Dokua ili Jacka Grealisha – izolacijske igrače koji mogu stvoriti višak driblingom i uputiti ubačaj. Gvardiol i Akanji to ne mogu. Shodno tomu, Građani su bili potpuno jalovi u prvom dijelu.
Guardiola je puno puta naglašavao svoju potrebu za kontrolom. Nogomet je nepredvidljiv sport u kojem se na brojne faktore jednostavno ne može utjecati i Španjolac stoga želi maksimizirati one na koje ima utjecaj. Posjed, dominacija sredinom, strpljenje, kratka dodavanja i slični pojmovi automatska su asocijacija na njegove momčadi, no u pozadini svega toga krije se težnja za kontrolom. Tiki-taka je prije svega preventivna mjera – dok god ekipa ima loptu (a njegove je gotovo uvijek imaju), ne može primiti gol.
Dojam je da je ovaj put ta težnja rezultirala previše konzervativnim pristupom. City jest kontrolirao većinu susreta – njihov posjed lopte iznosio je 73 %, ali isto su tako imali mizerna četiri dodira u Arsenalovu šesnaestercu u prvom dijelu.
Tek ulaskom Dokua i Grealisha u nastavku City je dobio obrise smislene napadačke igre. Iako to ne bi nužno završavalo udarcima, barem je neka doza prijetnje uvijek bila prisutna. Do tog su trenutka domaćini bili potpuno sterilni pa se ovaj eksperiment može zbog toga označiti neuspješnim jer koliku god je kontrolu imao City, toliko je igrača doveo u njima nepoznat kontekst odakle ne mogu ponuditi svoj maksimum.
Dio zasluga mora ići Arsenalu
Cityjeva jalovost u zadnjoj trećini uvelike je uzrokovana ozljedama, rotacijama i kadrovskim rješenjima, no velike zasluge moraju se odati i Arsenalovom pristupu. Njihov je pritisak bio prilično kalkuliran i oprezan, a kada bi ga izveli izgledao bi kao u prijašnjim susretima, što je već opisano u analizi njihova okršaja u Community Shieldu.
Ono što je bilo posebno impresivno jest njihova postavljena obrana. U srednjem i niskom bloku branili su se u 4-4-2 strukturi i jako dobro zatvarali koridore protivnicima, a kada bi to bilo potrebno, pravovremeno iskakali iz linije.
Vrijedi istaknuti Williama Salibu koji je još jednom odigrao sjajnu partiju protiv Cityja, osvojivši čak osam od svojih 10 duela. U tandemu s Gabrielom još je jednom zaustavio Erlinga Haalanda, čije su tihe predstave protiv najjačih konkurenata postale pomalo i očekivane.
4 – Arsenal this season are only the fourth team to keep a clean sheet against a side managed by Pep Guardiola in two league matches in the same season, after Borussia Mönchengladbach in 2014-15, Manchester United in 2020-21, and Crystal Palace in 2021-22. Nullified. pic.twitter.com/1mOc27iQpr
— OptaJoe (@OptaJoe) March 31, 2024
Usprkos posjedu od 27 %, Arsenal je stvarao bolje prilike iz svojih kontranapada. Izabranici Mikela Artete djelovali su konkretnije u ono malo vremena što su imali loptu u nogama. Dinamika se promijenila tek ulaskom krilnih napadača kod Cityja, no ni to nije bilo dovoljno za pogodak.
Obrana Topnika ove je sezone primila tek 24 gola te su dopustili xG od svega 19.4 u 28 proteklih utakmica. U oba segmenta su uvjerljivo prvi i radi se o apsolutno najboljoj obrani lige. Uvelike su popravili i jednu od glavnih boljki iz prošle sezone, a to je ranjivost u tranzicijama gdje velika zasluga ide Declanu Riceu.
S druge strane, u napadu su nedorečeniji. Njihov ziheraški pristup u izgradnji napada očitovao se danas kada je David Raya u gotovo svim situacijama ispucavao loptu. Jasno je da je Artetina momčad svjesna moćnog Cityjevog pritiska, no dojam je kao da su ipak mogli preuzeti nešto više rizika u tom segmentu. Sasvim je racionalno dugim loptama tražiti Kaija Havertza koji je sjajan u zračnim duelima, no takav pristup ne garantira uspjeh – prilično je nasumičan. Ako je ozljedama oštećeni Liverpool mogao preuzeti hrabriji pristup protiv Cityja ranije ove sezone, mogao je i Arsenal, koji je ovako susret završio bez iti jedne velike prilike.
Manjak rizika i – dosada
Kroz analizu obje ekipe može se vidjeti da je kronično falio rizik, pogotovo kada se uzme u obzir kontekst – njihov remi sada znači da Liverpool ima dva, odnosno tri boda prednosti na vrhu ljestvice. Jasno je da se niti jedna momčad neće bezglavo zaletjeti na Etihadu jer je City kući gotovo pa nepobjediv, ali Građani su ove sezone pokazali svoju ranjivost – u utakmicama protiv prvih pet ekipa Guardiola još nije upisao pobjedu. Kada se na to nadodaju tegobe s ozljedama, čini se kao da je Arteta mogao i morao hrabrije.
City pokazuje zabrinjavajuće trendove. Osim što teško lome susrete s najjačim suparnicima, tako i njihovi najbolji igrači već nekoliko susreta u nizu ne izgledaju opasno protiv najboljih. Guardiola nas je navikao na perfekciju, pa sada i remi s ozbiljnim Arsenalom izgleda razočaravajuće, no to je cijena njegova uspjeha. Bilo bi pregrubo okriviti sve na popularni Pepov “overthinking” problem jer je još sasvim moguće da će njegova momčad osvojiti titulu. Ipak, jedno je jasno – ovim si je susretom taj put otežao. Dok će Arteta i Guardiola prihvatiti ovaj bod, a navijači negodovati na sterilan i oprezan nogomet, jedino će istinski zadovoljan biti Jürgen Klopp i njegov Liverpool.
