Nakon prve utakmice s PAOK-om, Hajduk je u pohodu na Konferencijsku ligu čekao izazov u Solunu. Bijeli su došli u goste nakon prvog dvoboja bez pogodaka, gdje su bili bolja ekipa.
Izašli su u očekivanoj 4-2-3-1 formaciji, a jedina je novost bila da Ismaël Diallo mijenja Francisca Ferra na stoperskoj poziciji.
Hajduk je bolje otvorio utakmicu. U srednjem i niskom bloku bili su u standardnoj 4-4-2 formaciji s Markom Livajom i Vadisom Odjidjom-Ofoeom u ulozi dva isturena igrača.
Kada bi PAOK započinjao izgradnju napada, visoko naprijed bi se pridružio Filip Krovinović. On bi stajao ispred zadnjeg veznog grčke ekipe (Stefana Schwaba) i onemogućavao PAOK-u izgradnju preko njega, dok su Livaja i Ofoe svojim pozicioniranjem zatvarali koridore dodavanja prema lijevoj, odnosno desnoj strani.
Takve su situacije urodile plodom. Dominik Kotarski je dugim dodavanjima tražio suigrače na krilima i boku, što su Hajdukovci objeručke prihvatili. Izgradnja igre kroz zadnju liniju bila je rizična, što je najbolje prikazala situacija iz osme minute. Kotarski je pokušao prebaciti Ofoea i dodati svom lijevom beku (broj 21), no dodavanje je bilo preslabo i Belgijac ga je lako presjekao, a potom uposlio Livaju, čiji udarac završava u bloku. To je bila ponajbolja prilika Splićana na utakmici i stvari su za ekipu Ivana Leke izgledale sjajno. Tri prilike u samom otvaranju susreta i uspješno nametnut tempo igre u gostima.
Ipak, nakon toga se događa kardinalna greška. Odjidja-Ofoe gubi loptu pri iznošenju, a potom u trku prema natrag ruši Giannisa Konstanteliasa za najstrožu kaznu. Potez iskusnog veznjaka bio je posve atipičan za njega – naivan i besmislen. Situacija u kojoj se nalazio Grk nije bila izrazito opasna. Igrač je tek ušao u šesnaesterac gdje ga je čekao Fahd Moufi, prostora za udarac nije bilo puno, pa je rušenje s leđa tim više nejasno. Ogroman je nesrazmjer opasnosti između prvotne situacije kad se dogodilo rušenje i jedanaesterca. Nakon uvjerljivog početka, Hajduk je niotkud gubio 1:0.
Bijeli su igru otvarali na dva načina. Stoperi su stajali široko, a bekovi visoko. Niko Sigur je uglavnom bio onaj pivot koji se spuštao niže, no povremeno je to činio i Krovinović. Kada bi stajao iznad stopera, Ivan Lučić slao bi duge lopte na krila, što za njega nije problem s obzirom na izvrsnu igru nogom. Ipak, posjed su iznosili kroz zadnju liniju kada bi se netko od veznjaka spustio u zadnji red i tada su se bočni igrači mogli podići još više. Presing PAOK-a nije predstavljao velik problem i gosti su držali konce utakmice.
Domaćini pak nisu bili uvjerljivi. Također su izašli u 4-2-3-1 formaciji, koja bi se u fazi obrane pretvarala u 4-4-2, a Konstantelias s pozcije “desetke” kopirao je Odjidjinu ulogu. Ipak, prednost koju su rano ostvarili neizmjerno im je značila. Nije bilo potrebe za agresivnim pritiskom na zadnju liniju Hajduka; prihvatili su duele i razbijanje igre, nisu imali kontrolu susreta, što najbolje pokazuje to da nijednom nisu uspjeli kombinatorikom iz zadnje linije osvojiti teren. Povremena okomita rješenja tražili su dodavanjima između dva protivnička bloka, a najbolju su priliku dočekali iz prekida.
Hajduk je gotovo sve svoje napade ostvarivao na krilnim pozicijama, dijelom zbog kompaktne strukture Grka, dijelom zbog generalnog problema Bijelih da vrše progresiju kroz sredinu, što se najbolje vidjelo u ovom dvomeču. U takvim uvjetima, na lijevo krilo se počeo izvlačiti Marko Livaja i većina akcija je završavala upravo na toj strani. Čim je najbolji igrač momčadi češće bio u posjedu i sudjelovao u kombinatorici, igra je djelovala puno tečnije.
Ipak, najveći problem takve situacije je što njegov odlazak na krilo znači da ga nema u vrhu napada, pa ta razigravanja nitko nije realizirao. Napadanje preko bočnih pozicija ubačajima je nepouzdano jer je teško iz takvih situacija doći do izgledne prilike, osobito kada igrači nemaju sjajan centaršut. Ipak, ostala je nada da će sami volumen takvih pokušaja kad-tad uroditi plodom i Bijeli su zaista zaredali nekoliko izglednih situacija, ali pogodak je izostao.
Tu se još se jednom ocrtao problem krilnih igrača. Jan Mlakar je iznimno zahvalan igrač koji igrajući van svoje prirodne pozicije postiže dvoznamenkast broj pogodaka, defenzivno je odgovoran i vrijedan igrač te je lako vidjeti zašto ga treneri vole. Ali, ako momčad želi napraviti višak na krilu, sa Slovencem na toj poziciji to jednostavno nije moguće. Mlakar ima poteškoća u napadu na postavljenu obranu i nerealno je očekivati da će igrač koji je prošle sezone u ligi bilježio 0.3 uspješnih driblinga po utakmici odjednom sam rješavati situacije s protivničkim bekovima. Zato je Livajina pomoć bila prijeko potrebna.
Ekipa Ivana Leke u drugom poluvremenu izašla je još odlučnije i ofenzivnije. PAOK se u potpunosti povukao i pustio Hajduku visoki izlazak zadnje linije. Niko Sigur bio je “osigurač” i najpovučeniji vezni, nešto više je stajao Krovinović, dok su svi drugi bili skoro pa u ravnini s obranom Grka.
Takva napadačka postavka ostavila je pregršt prostora, što je PAOK odmah iskoristio. Emir Sahiti je pogiješio,a Lučić spasio svoju ekipu od 2:0. To je rizik koji je Hajduk morao preuzeti i poslali su jasnu poruku da traže izjednačujući pogodak. Grci su se podignuli i kreirali nekoliko prilika, no Leko je zamjenama vratio nadmoć Splićanima.
Ulazak Yassinea Benrahoua bio je bitan iz dva razloga. Prvo, dopustio je Odjidji da on bude taj koji će se spustiti nisko i kontrolirati tempo utakmice, a svojim preciznim dugim dodavanjima Belgijac je lakoćom pronalazio bekove i krila.
Drugo, Benrahou je sjajan tehničar s odličnom kontrolom na malom prostoru. Takva vještina u utakmici s malo prostora u sredini može puno značiti. Marokanac može leđima primiti loptu u uskom prostoru i brzo pronaći suigrača. Zamjene su bile logične i to se odrazilo na igru. Ipak, sve i da je Hajduk uspio zabiti pogodak, Odjidja zasigurno ne bi mogao izdržati daljnji tempo. Koliko god promjena bila kratkotrajno uspješna, pitanje je u kakvom bi stanju ekipa koja konstantno napada i traži gol dočekala eventualne produžetke.
Ipak, to su problemi koji nisu morili Hajduk. Imali su do 70. minute još solidnih prilika, a onda je uslijedio veliki pad. Energija se potrošila, PAOK je počeo pritiskati puno više i efektivnije, a igra se rascjepkala prekidima. Bijeli više nisu imali inicijativu, a sve je kulminiralo u 79. minuti nakon katastrofalne pogreške Dialla. Novopridošli branič je u ovoj utakmici pokazao nevjerojatnu razinu (pretjeranog) samopouzdanja. Konstantno je tražio efektivna rješenja, pokušavao biti okomit i iskakao iz strukture visokim izlascima u duel. Imao je nekoliko zaista sjajnih reakcija i pomogao je u izgradnji napada, no dojam je bio kao da je Diallo bomba koja otkucava, nešto slično Chidozieu Awaziemu. To se upravo i dogodilo. Branič je nesmotreno predao loptu i PAOK je nad tom greškom kapitalizirao. U toj fazi utakmica je već bila gotova, a gol koji je nastao kao odbijanac iz slobodnog udarca bio je samo “točka na i.”
Rezultat je na kraju izgledao grozno, no stanje na terenu bilo je potpuno drugačije. Hajduk je bio bolji protivnik u tri četvrtine dvomeča. Uputili su ukupno 30 udaraca i bilo koji drugi dan jedan od tih silnih pokušaja koji su završili u bloku ili odsjeli na gredi završio bi pogotkom. Ovaj dvomeč nije bio jedan od takvih slučajeva, već još jedna u moru gorkih potvrda one izjave Mate Baturine.
Naravno, to Hajduku nije neka utjeha. Priprema je bila adekvatna, taktika je bila dobra, ali nagrada jednostavno nije stigla. Kada u takvoj situaciji ekipa sama pokloni dva pogotka protivniku, u cijelosti je odgovorna za ishod. Bijeli su bili gospodari svoje sudbine, no skupim propustima, još skupljim greškama i izostankom sreće pozdravili su se od europske avanture.
