Reprezentativna pauza u nogometu savršena je da se pozabavimo – klupskim nogometom! Odnosno podrobnijim analizama kojima se u jeku gustog tempa ligaških i inih utakmica ne stignemo posvetiti. Odlučili smo tako, ususret povratku našeg najdražeg HNL-a, pažnju posvetiti zonama opasnosti na hrvatskim travnjacima, te proučiti što se u vidu prijetnjama protivničkom golu događa na kojem dijelu terena.
Prije nego zađemo u samu srž ovog teksta, pojasnimo metodologiju. Prikazani podaci su oni javno dostupni zahvaljujući Sofascoreu, dok je autor analize osobno bilježio koji je igrač pokrivao koju poziciju na terenu kroz cijelu sezonu, te na ovaj način zbrojio podatke čiju rezultantu ćete vidjeti u pojedinim slikovnim prikazima u nastavku teksta. Pozicije su podijeljene u klasične: golman (GK), stoper (CB), desni bek (RB), lijevi bek (LB), defanzivni/centralni vezni (DM), ofenzivni vezni/playmaker (AM), desno krilo (RW), lijevo krilo (LW) i napadač (ST). Vjerujemo da i prosječnim poznavateljima nogometa ovi pojmovi neće raditi problematiku, no napomenimo kako smo u slučajevima gdje su momčadi igrale sustave s trojicom obrambenih igrača, odnosno upošljavali wing-backove, iste klasificirali kao klasične bekove (RB/LB). Dodatno vrijedi opaska kako je u situacijama gdje je jedan igrač igrao više uloga u istoj utakmici, njegova pozicija klasificirana kao ona na kojoj je proveo veću minutažu, ili započeo utakmicu u slučaju jednake minutaže na dvama pozicijama, zbog čega su manja odstupanja između realnih situacija i prikazanih vrijednosti moguća, no u konačnici s obzirom na broj takvih instanci zanemariva. Sustav boja je izravan – niska (crvena), srednja (žuta) i visoka (zelena) vrijednost. Naravno, valja uzeti u obzir da boje prikazuju relativne omjere unutar promatranog skupa, što će reći da žuta boja istog parametra kod jedne momčadi, ne mora značiti da je ona lošija od zelene boje za taj isti parametar kod druge momčadi. Dakle, vizualni dio treba promatrati isključivo unutar statističke domene koja je trenutno „na stolu“.
U startu imamo i problematiku da po ovoj klasifikaciji igračkih pozicija u većini slučajeva imamo 2 ili 3 igrača na centralnim pozicijama (s iznimkom napadača), dok na bočnim pozicijama uglavnom imamo po jednog. Vidjeti ćemo kod nekih parametara kako to ipak ne igra toliko bitnu ulogu! Samim time krenimo s mapom dodira igrača s loptom nakon 26 odigranih kola (ukupno 130 utakmica) koja će nam pokazati gdje lopta najčešće boravi. Vidljivo je kako ona, logično, najviše kod centralnih braniča koji započinju većinu napada. Slijede centralni veznjaci čija se glavna uloga na terenu uglavnom svodi na distribuciju lopte, dok relativno često sudjeluju i obje bekovske pozicije, kao i ofenzivniji veznjaci. Upliv vratara u posjedu generalno je najmanji, no ovisi od momčadi do momčadi, premda treba reći da je stil igre koji uključuje puno vratarskih dodira i dalje rijedak na našim travnjacima. Valja uzeti u obzir i da momčadima s vrha ljestvice (konkretno Dinamo i Hajduk) protivnici rijetko izlaze u presing koji bi zahtijevao da stoperi uključuju i vratara u iznošenje lopte, dok Istra 1961, a pogotovo Varaždin odudaraju od te šprance, pa koriste svoje vratare za izgradnju napada značajno više od ostalih momčadi. Logično je pak da ofenzivci manje diraju loptu u usporedbi sa suigračima, no zanimljiva je razlika između bokova – dok kod bekovskih pozicija desna strana ima 300-injak dodira više od lijeve, lijevo krilo ima 500-injak dodira više od desnog, čineći tu poziciju najizoliranijom među igračima u polju.
Sada kada smo položili temelje, možemo krenuti i na parametre koji vode do pogotka, a odakle krenuti nego od samih golova! Neće nikoga iznenaditi da napadači zabijaju gro golova u našoj ligi jer se taj zaključak može prenesti na sva nogometna natjecanja svijeta. Iznimka su pak momčadi koje nisu naročito puno zabijale, Gorica čije su špice zabile tek 5 golova, te Slaven Belupo kao jedina momčad lige gdje napadači nisu najviše zabijali, već se radi o obje krilne pozicije. I kod ostalih momčadi krilni napadači zabijaju svoj udio golova, bez značajnijih razlika na stranama, dok veznjaci, kako ofenzivni tako i oni defanzivniji, nešto kaskaju. Na poziciji lijevog krila najviše zabijaju Dinamo (Oršić) i Lokomotiva (Goričan, Stojković). Desna krila se najviše ističu kod Hajduka (Sahiti) i Osijeka (Caktaš). Sigurni smo da bi ova mapa s npr. Andrijaševićem i pravim Caktašom u ligi izgledala drukčije – ovako se vidi da ipak ponešto nedostaje upliv igrača iz drugog plana po pitanju postizanja pogodaka, a tu najviše ciljamo na ofenzivne veznjake. Oni su nešto značajnije zastupljeni tek kod Dinama (Baturina) i Varaždina (Teklić). Bekovi su, isto tako po očekivanju, najslabije involvirani u zabijanju golova, a njihov je zajednički učinak otprilike jednak onom stoperskom. Reklo bi se iz toga da su prošla vremena gorostasnih stopera koji su mučili protivničke obrane u prekidima! Ili su pak i druge momčadi počele slijediti primjer Hajdukova Melnjaka (3 gola) i svoje bekove sve više priključivati završnicama akcija? Dinamov Ristovski zaslužan je pak za 4 od navedenih 10 zgoditaka desnih bekova.
Slijedi nam mapa asistencija gdje priča postaje nešto zanimljivija, a opet su napadači oni koji predvode ljestvicu. Kao što smo i na primjeru dodira s loptom mogli vidjeti razliku među dvama bokovima, ona je ovdje još evidentnija, pa je tako lijeva strana terena ona koja češće asistira za pogotke u HNL-u, s čak 12 asistencija više od desne! Štoviše, centralni veznjaci imaju jednak broj asistencija kao igrači desnog krila, dok su u „zelenoj zoni“ i ofenzivni vezni igrači, kojim je jedan od glavnih zadataka na terenu baš asistencija. Ovdje se najviše ističu Dinamovi kreativni veznjaci s čak 11 od ukupno 31 asistencije igrača te pozicije. Skrećemo opet pozornost na Daria Melnjaka koji ima čak 5 asistencija po čemu je vodeći lijevi bek lige. Stoperi prema očekivanjima najmanje doprinose asistencijama, te se uglavnom radi o situacijskim trenucima (npr. prekidi).
Prelazimo nakon asistencija na kreirane velike prilike i ključna dodavanja, koja nam nude sličnu, ali ne u potpunosti istu sliku. Kako smo već mogli vidjeti da od njih nemamo pretjeranog golgeterstva, ofenzivni veznjaci naše lige ističu se kao najbolji kreatori po pitanju velikih prilika. Sebičnost ne krasi ni naše napadače koji su na drugom mjestu po pitanju guranja suigrača u velike prilike. Zanimljivo kako su po pitanju stvaranja „ozbiljnijih“ situacija pred golom podjednako zastupljena i krila, i bekovi, i centralni veznjaci. Spomenimo još i da i ovdje možemo vidjeti blagu prednost lijeve strane nad desnom, no ona je po pitanju ovog parametra ipak statistički neznačajno izražena. Od pojedinih momčadi valja po pitanju ofenzivnih veznjaka istaknuti Dinamo (Baturina), Rijeku (mix igrača), i Varaždin (Teklić), dok su Lokomotivini centralni veznjaci najviše puta gurali suigrače u dobre pozicije (Bubanja). Loksin Ivan Milićević usprkos lošijoj formi ove sezone (u usporedbi s prošlom) uspio je kreirati čak 5 velikih prilika, što je jedna manje od brojke Petra Bočkaja samo na toj poziciji – skromnoj minutaži i pozicijskim rokadama usprkos. Kod Rijeke možemo istaknuti i poziciju lijevog krila (Ampem i Marin), pa desne bekove Hajduka (više igrača) i Dinama (Ristovski i Moharrami). Gotovo trećina kreiranih velikih prilika u ligi s pozicije desnog krila otpada na Dinamo, a najraspoloženiji među njima je Dario Špikić.
Ključna dodavanja, odnosno sva dodavanja koja rezultiraju udarcem igrača koji je na „receiving endu“ tog dodavanja, pak više pretežu k centralnim veznjacima, čija uloga u nekim sustavima naše lige (Istra 1961, Šibenik) zahtjeva i ofenzivniju rolu. Za istaknuti je na tom dijelu terena i Rijeku i njenog Veldina Hodžu koji na ovoj poziciji nosi gotovo 10% učinka cijele lige. No, statistička opasnost takvih dodavanja koja uglavnom sežu do granice druge i zadnje trećine terena, odnosno pratećih udaraca, dobro je očitana i u omjeru ključnih dodavanja i kreiranih velikih prilika, koja je za ovu poziciju oko 7%. S druge strane, za sve ofenzivne pozicije (AM, LW, RW, ST), ali čak i bekovske, 10% ili više ključnih dodavanja rezultiraju velikom prilikom. I kod ključnih je dodavanja blaga prednost na lijevoj strani terena, no zanimljivo kako tu prednost donosi pozicija lijevog krila, dok desni bekovi isporučuju više ključnih dodavanja od svojih ljevostranih analoga. Kod druge „najjače“ pozicije u ovom skupu podataka, ofenzivnih veznjaka, čak 17% ligaškog učinka nosi Varaždin, od čega sam Tonio Teklić nosi 14%! Napisano u prethodnom pasusu odnosi se i na ovoj, pa tako vidimo povećane vrijednosti kod Lokomotivinih lijevih bekova (Milićević), Dinamove desne strane (Ristovski i Špikić), kao i Hajdukovih napadača (Livaja).
Nastavno na ključna dodavanja, promotrimo i njihove recipijente, odnosno same igrače koji pucaju. Očekivano ljestvicu opet predvode napadači, koji upućuju gro udaraca. Tu se ponajviše ističu Hajduk s čak 102 udarca s ove pozicije, znamo da je autor istih uglavnom Marko Livaja; a ne zaostaju mnogo za njima ni Lokomotiva i Sandro Kulenović. Napadače, zanimljivo, slijede ofenzivni veznjaci, premda su u istoj brojčanoj kategoriji i lijeva krila i centralni veznjaci. Tu nam pod radar upadaju ofenzivni veznjaci Varaždina (Teklić), Lokomotive (Stojković i Vasilj), i Rijeke (Janković, te bivši Halilović i Vrančić). Rijeka prevodi ovu ljestvicu i po pitanju centralnih veznjaka, a naročito se ističe Hodža, pa potom i Selahi. Vidjeli smo već kako krila zabijaju nešto više golova od ofenzivnih veznjaka, stoga valja zaključiti kako krilni igrači usprkos nešto manjem broju udaraca pucaju „opasnije“ po protivnička vrata. Naročito to vrijedi za opet „zapostavljenu“ desnu stranu čijih 11% udaraca završava u mreži, dok s iznimkom napadača, taj postotak pada ispod 10% za preostale pozicije na terenu. Brojke za lijeva krila i ovdje je napucavao bivši igrač Modrih Mislav Oršić koji je sam uputio čak 50 udaraca! Zanimljivo je još vidjeti kako stoperi pucaju više od bekova, no to opet možda treba pripisati početnoj tezi brojčane nadmoći. Također, možemo vidjeti nastavak niza gdje je lijeva strana terena produktivnija od desne.
Konačno, dotaknimo se i driblinga kao alata za prijetnju protivničkim vratima. Primat ovdje konačno nose igrači koji uglavnom dobivaju i najviše prostora, kao i situacija za dribling – krilni igrači. Nešto veći naglasak ide na lijeva krila, no malo tek zaostaju desna. Ljestvicu na oba krila predvode Dinamovci što nas ne treba mnogo iznenaditi, no dajmo malo prostora i onima koji su odmah ispod njih. Radi se o lijevim krilima Istre 1961 (Boultam, Vuk), te desnim krilima Varaždina, gdje zasluge opet nosi Tonio Teklić, premda je tek 6 utakmica odigrao na toj poziciji! Slijede ih obje kategorije veznjaka, pa tek onda napadači – što je pomalo zanimljivo s obzirom na ono što od uloge napadača obično očekujemo. Kada bi iz te kategorije još oduzeli neke od raspoloženijih driblera lige među napadačima (Livaja, Erceg), brojke padaju na rang onih bekovskih! Vratimo se kratko i na vezne pozicije, gdje opet Teklić i Varaždin, kao i Dinamovi Baturina i Ivanušec nose glavninu brojeva za ofenzivnije pozicije. Što se pak defanzivnijih veznjaka tiče, tu su najbolji Šibenčani a ističu se Salomon, Čanađija i Đira. Driblinzi su, osim golova gdje blagu prednost nosi desna strana, jedina kategorija gdje je lijeva strana lošije rangirana. Tome pak treba zahvaliti raspoloženim desnim bekovima naše lige, među kojima možemo istaknuti najraspoloženije: Kvržića, Araija i Hujbera.
Toliko zasada od pozicijske analize, gdje ste, nadamo se, naučili koja pozicija na terenu nosi sa sobom kakvu vrstu opasnosti, te vam predstavila neke pojedince iz našeg lige na koje ćete detaljnije “baciti oko”. No, ne brinite, kroz nadolazeće tjedne ćemo na ovaj način pomno analizirati i svaku od deset momčadi naše najdraže Supersport nogometne lige!
Ilustracija i grafike: Andrej Buvač
