SuperSport HNL je zasigurno najveći izvor strasti i uzbuđenja za ljubitelje nogometa u Hrvatskoj. Nažalost, nekoć sinonim za strast, rivalstva i uzbuđenja, sve više tone u stanje koje odbija gledatelje i ljubitelje sporta. Problemi kao što su tehnička nekompetentnost igrača, sumnjive sudačke odluke, festivali ziheraštva bez imalo ambicije, neizbalansirana konkurencija i zapuštena infrastruktura, ozbiljno narušavaju ugled natjecanja. U vremenu kada su gledatelji bombardirani vrhunskim nogometom iz stranih liga, domaći nogomet kao da stagnira, nudeći monotonu i neuzbudljivu ponudu koja ne izaziva željeni interes niti uzbuđenje.
Kvaliteta nogometa u slobodnom padu
Jedan od glavnih razloga zašto hrvatska liga postaje negledljiva jest pad kvalitete nogometa. Već smo bili naviknuti na često vrlo neatraktivni HNL petkom, koji bi gledateljima nudio vrlo nezanimljiv sadržaj. Često smo svjedočili uspavankama iz Zaprešića ili Pule, no to je posve normalno, svaka liga ima takvih utakmica. Ono što je sada problem je dojam da je skoro svaka HNL utakmica postala kao one već opisane petkom.
Bez ambicija, atraktivnosti, uzbuđenja, jednostavno – dosadno. Čak su i derbiji, koji bi gledateljima trebali ponuditi ono najbolje što hrvatski nogomet nudi, postali negledljivi. Međusobne utakmice Dinama, Hajduka i Rijeke sada su samo festival ziheraštva jer se treneri jednostavno boje igrati nogomet. Strah od poraza i njegove posljedice jednostavno su prevelike, tako da svima odgovara igrati na bod koji kratkoročno ima dobar učinak.
Tu i tamo se dogodi poneka majstorija Marka Livaje ili Brune Petkovića u derbiju, no nakon takvih utakmica se uglavnom priča o svemu što nogomet nije; navijački neredi, naguravanja na terenu te sporne sudačke odluke. U cijeloj toj jednadžbi najviše ispaštaju gledatelji, koji iz vikenda u vikend svoje vrijeme i novac troše na ziheraški nogomet. Treneri čak to više ni ne skrivaju. Nakon utakmica izjavljuju kako su sretni što nisu primili gol, bod su osvojili, utakmice je bila tvrda i što je tu je, idemo dalje.
Dakako, utakmice koje završe bez ili s jednim pogotkom također mogu biti zanimljive. Znaju to biti utakmice s puno prilika i uzbuđenja, no lopta jednostavno ne želi u gol. U HNL-u u zadnje vrijeme gledamo utakmice u kojoj se eventualno pojavi jedna ili dvije velike prilike. Lopta najviše vremena provede u nogama stopera koji se bezidejno dodavaju na svojoj polovici, budući da im suparnička momčad ne radi pritisak. U napadu čak i reprezentativna krila ne rade razliku, a trebali bi biti uvjerljivo najbolji na terenu.
U HNL-u je do sada odigrana četvrtina prvenstva, a prosjek pogodaka po utakmici iznosi 2,29. To je strašno mala brojka, a o tome najbolje govori podatak da su u Europi od nas gori samo Bugarska s 2,14 pogodaka po utakmici te Crna Gora s 2,25. Od prosjeka odskače jedino Dinamo koji zabija 2,38 po utakmici. Zanimljivo te tužno, više od pola lige zabija manje od jednog pogotka po utakmici.
Također driblinzi, koji su sjajan indikator vještine igrača, su u HNL-u na vrlo niskoj razini. Prošle sezone nitko u cijeloj ligi nije imao više od dva točna driblinga po utakmici. Prvi je bio Ante Erceg s 1,8 driblinga po utakmici. Sve to odbija prosječnog gledatelja od stadiona ili malih ekrana, jer jednostavno nemaju što za vidjeti. Radije će pričekati Ligu prvaka, što je razumljivo.
Kronična nekompetitivnost
Jedan od najvećih problema hrvatskog prvenstva je njegova kronična nekompetitivnost. Godinama su ista dva ili tri kluba u vrhu, dok ostatak lige jedva preživljava u borbi za sredinu tablice ili izbjegavanje ispadanja. Već prije samog početka vrlo je izvjesno kako će izgledati konačni poredak, a to ne samo da uništava uzbuđenje već i smanjuje neizvjesnost – ključni element koji privlači gledatelje u nogometu.
Hrvatsko prvenstvo najnekompetetivnije je natjecanje u Europi. U uzorku na prošlih 15 sezona, Dinamo samo jednom nije osvojio prvenstvo. No ipak, u ovoj statistici nismo svjetski prvaci. Tadžikistanska liga je uzela zlato.
Klubovima izvan “velike četvorke” cilj je jasan – izbjeći ispadanje iz lige. U prošloj sezoni to im nije bio problem, budući da je u ligi bio nedorasli Rudeš. Ove sezone stvar je spasio Šibenik, koji je odlično započeo sezonu te nam priuštio barem malo neizvjesnosti u borbi za opstanak. Sljedeće sezone ponovno ćemo zaokružiti priču jer će u ligu vjerojatno ponovno ući klub koji ne može biti kompetitivan u HNL-u. Klubovi poput Gorice ili Slaven Belupa, koji imaju svoje ograničene resurse, nemaju prilike, a niti ambicije da se priključe u borbu za mjesta koja vode u europska natjecanja.
Takva neravnoteža smanjuje atraktivnost lige, jer umjesto napete borbe na terenu, publika dobiva predvidljive ishode. Na globalnoj sceni, gdje druge lige nude stalnu borbu za vrh i iznenađenja, HNL ostavlja dojam statičnosti i stagnacije.
Suđenje bez napretka
Suđenje u HNL-u već dugo je izvor frustracija i kontroverzi. Umjesto da donose pravdu na terenu, suci često postaju centralne figure utakmica zbog spornih odluka koje izazivaju burne reakcije navijača, igrača i trenera. Nejasni kriteriji, nedosljedna primjena pravila, pa čak i sumnje u pristranost sudaca, narušavaju povjerenje u regularnost natjecanja.
Hrvatski nogometni savez odlučio je prije početka sezone imenovati Bertranda Layeca iz Francuske kao novog povjerenika za suđenje, čime je ispunjeno obećanje Marijana Kustića s travanjske Skupštine HNS-a kako će zamjenik Brune Marića biti stranac. Javnost je imenovanjem stranca očekivala pozitivne tektonske promjene u suđenju, no dogodilo se jedno veliko – ništa.
Suđenje je i dalje na sramotno niskoj razini. Osobno sam, a vjerujem i šira javnost, umoran od grešaka koje se ponavljaju iz kola u kolo. Alibi prekršaji u napadu koji su dosuđeni samo kako sudac ne bi imao neugodne situacije, kriterij prekršaja koji se mijenja nekoliko puta tijekom utakmice, VAR pregledi koji traju po nekoliko minuta te očite pogreške suca koje su postale sastavni dio svake utakmice.
Kontroverzne odluke sudaca, koje se čine pristranima ili jednostavno lošima, unose dodatnu nesigurnost i napetost među navijače. Javnost je frustrirana, a promjena nema na vidiku. Sve to zajedno stvara negativnu atmosferu oko cijele lige, koja umjesto da slavi nogomet, sve češće postaje predmet polemika oko lošeg suđenja. Ja sam jako zaljubljen u HNL, no ove sezone sam nekoliko puta jednostavno samo promijenio program jer je sudac uspio izgubiti kontrolu nad utakmicom u Varaždinu ili Koprivnici. To se u 2024. godini ne smije više događati, ukoliko naša liga teži napretku.
Problem infrastrukture
Infrastruktura hrvatskih klubova daleko je od standarda koje postavljaju moderne europske lige. Dok europski stadioni postaju pravi sportski hramovi s vrhunskim uvjetima za igrače i gledatelje, većina hrvatskih klubova još uvijek igra na zastarjelim i zapuštenim objektima koji nemaju niti krov. Tribine su uglavnom poluprazne, sjedala neudobna, a sanitarni i ugostiteljski objekti jedva zadovoljavaju osnovne potrebe posjetitelja.
Kako dolazi zima, problemi s infrastrukturom postaju još očitiji. Tereni, koji su već sada u lošem stanju, postat će blatnjavi i teški za igru, što će dodatno smanjiti kvalitetu nogometa. Čak niti preko malih ekrana nije lako gledati stadione i terene u HNL-u. Pogled na prazne istočne tribine u Puli, Varaždinu, Zagrebu, Gorici te na reklame u Koprivnici jednostavno je odbojan.
Također, niti klubovi se ne trude privući gledatelje na tribine. Osijek ima fenomenalni novi stadion koji je poluprazan svaku domaću utakmicu, a ima kapacitet od samo 13 tisuća mjesta. Rijeka, koja je prošle sezone ima gotovo stalno rasprodanu Rujevicu, ove je sezone “otjerala” navijače s tribina s astronomskim cijenama ulaznica koje su apsolutno neprihvatljive za hrvatski standard. Rijeka i Osijek imaju prosječno nešto više od pet tisuća gledatelja po utakmici, a dojma smo kako su i te brojke napuhane. Najvišu prosječnu popunjenost koja iznosi 63% ima Šibenik. Na dnu su Lokomotiva, Gorica i Varaždin s manje od 20% prosječne ispunjenosti.
Umjesto da se ulaže u modernizaciju stadiona i poboljšanje uvjeta za publiku i igrače, čini se da se ti problemi ignoriraju do iduće predizborne kampanje ili se rješavaju samo kozmetičkim zahvatima. Sve to pridonosi osjećaju da je hrvatski nogomet ostao zarobljen u dalekoj prošlosti, nesposoban pratiti suvremene trendove koji bi ligu učinili atraktivnijom i ugodnijom za sve sudionike.
Kako ne bih samo kritizirao, treba pohvaliti Istru i Slaven Belupo koji su obnovili svoje loše travnjake. Također, nadamo se uskorom početku gradnje stadiona u Kranjčevićevoj te rušenja Maksimira, kako bi se napokon prekinulo sramoćenje Dinama u Europi po pitanju infrastrukture.
Vrijeme je za promjene
Pad kvalitete igre, sudačke kontroverze, predvidljivost rezultata i katastrofalna infrastruktura tjeraju navijače daleko od stadiona i malih ekrana. U svijetu gdje su konkurentske lige sve dostupnije putem medijskih platformi, hrvatski nogomet postaje sve manje privlačan i relevantan. Ako se nešto uskoro ne promijeni, liga bi se mogla su suočiti s još većim padom gledanosti i interesa, što bi dodatno ugrozilo razvoj domaćeg nogometa.
Hrvatski klupski nogomet najveći šamar dobije tijekom kolovoza nakon eliminacije tri kluba iz europskih natjecanja. Klubovi, savez i svi dionici hrvatskog nogometa nikako da reagiraju, a uskoro će biti prekasno. Svi oni moraju zajednički uložiti napore u poboljšanje kvalitete igre, uvođenje profesionalnijeg sustava suđenja, modernizaciju infrastrukture i stvaranje kompetitivnijeg natjecanja. Bez tih nužnih promjena, hrvatski nogomet mogao bi se trajno udaljiti od svoje publike i dobrih europskih rezultata.
Ipak, HNL je prava ljubav – ona s kojom smo odrasli i koja, unatoč svojim manama, i dalje nosi poseban značaj za sve koji prate domaći nogomet. Kao i svaka ljubav, ponekad nas razočara i frustrira, ali to nas ne sprječava da vjerujemo u njezin potencijal i nadamo se boljim danima. Probleme ne možemo ignorirati, ali isto tako ne možemo odustati od toga da ova liga postane bolja. Kroz kolektivni trud, ulaganje i strpljenje, HNL može ponovno postati uzbudljivo natjecanje koje će privući navijače natrag na stadione i vratiti domaćem nogometu onaj sjaj koji zaslužuje.
