Tokom dosadašnje nepune 34 HNL sezone brojna su braća kročila hrvatskim prvoligaškim travnjacima, a jedni od onih koji su svojim potezima mamili pljesak i osmjeh na lica gledatelja bili su bosanskohercegovački blizanci Edin i Zemir Mujčin koji danas slave 55. rođendan. Veznjaci sjajnog poteza, s vicom i šmekom u igri, ali i dobrih trkačkih karakteristika te sjajni suigrači kako na terenu, tako i izvan njega.
Rođeni 14. siječnja 1970. godine u Gornjim Kolibama u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, braća Mujčin započela su igrati nogomet u mjesnom klubu Slogi, da bi potom prešli u Polet iz Bosanskog Broda. Početak rata u BiH 1992. godine dočekao ih je kao vojne obveznike, koji su u rovu branili svoje rodno mjesto. Nekoliko mjeseci kasnije odlaze na sahranu članu obitelji u 13 kilometara udaljeni Slavonski Brod, gdje potom i ostaju, a pošto im je nogometna lopta bila draža od puške, lako su našli zajednički jezik s Marsonijom.
Ubrzo zatim, u klubu im se pridružuju i sumještani Armin Mašić, koji se vratio iz Njemačke te Veldin Karić, za kojeg nisu znali gdje se nalazi sve dok nisu slušajući preko radio tranzistora prijenos jugoslavenske nogometne lige čuli da nastupa za Vojvodinu te nekako stupili u kontakt s njime i doveli i njega u Marsoniju. Tako su početak Marse u hrvatskom nogometu uvelike obilježila četiri sjajna nogometaša iz Gornjih Koliba, mjesta od 1.000 stanovnika. Braća Mujčin za Marsoniju započinju nastupati u drugoligaškoj sezoni 1992./1993., a isti rang natjecanja osvajaju sljedeće sezone te ulaze u 1. HNL.
Zemir je za Marsoniju u sljedeće tri sezone upisao 81 prvoligaški nastup i postigao devet pogodaka. Još uvijek se u gradu na Savi prepričava njegov pogodak za 1:0 domaću pobjedu nad tadašnjim braniteljem naslova prvaka i četvrtfinalistom Lige prvaka Hajdukom u veljači 1995. godine. Klub je na koncu sezone 1996./1997. ispao iz lige, a Zemir prešao u novog prvoligaša Slaven Belupo, gdje je postigao osam pogodaka u svega 35 nastupa tokom dvije i pol sezone. Svega 35, jer je na žalost, dok je igrao najbolji nogomet u karijeri te primio i predpoziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine ozlijedio koljeno, što mu je znatno otežalo igranje nogometa na visokom nivou. U siječnju 2000. godine vraća se među Crno-bijele, s kojima je na koncu te sezone izborio povratak u prvoligaško društvo i tamo se zadržao još dvije sezone, upisavši još 27 prvoligaških nastupa uz pet postignutih pogodaka. Ukupno je u karijeri za slavonskobrodski klub u 186 službenih nastupa postigao 32 pogotka.
Već spomenuta ozljeda koljena možda je Zemira sputala od nastavka igranja po prvoligaškim travnjacima, ali zato ne samo da je nastavio, već i danas u 54. godini aktivno igra na niželigaškom nivou. Sesvete, Rudar iz Kaknja, požeška Slavonija, Osvježenje iz Kuzmice, Budainka te Slavonac iz Gornje Bebrine klubovi su za koje je nastupao do 2018. godine, kada dolazi u NK Trenk iz Seoca i za kojeg u ulozi trenera i igrača ranije vodio momčad, dok igra za istu već sedmu sezonu, trenutno u 3. ŽNL Zapad Brodsko-posavske županije.
Puno zapaženiju karijeru na travnjacima imao je svakako Edin, koji je na polusezoni 1995./1996. i nakon 43 nastupa i šest pogodaka za Marsu otišao u Zagreb, u momčad Croatije. Među Plavima je u prvom mandatu proveo pet i pol sezona, ostavivši neizbrisiv trag u maksimirskom klubu, s kojim je u tome razdoblju osvojio pet naslova prvaka Hrvatske uz četiri podignuta trofeja u Kupu. Ostalo je zapisano i 11 utakmica u skupinama Lige prvaka te 12 u tadašnjem Kupu UEFA, kao i 11 pogodaka postignutih u svim natjecanjima tokom sezone 1998./1999., čime je bio tosezonski prvi strijelac kluba.
U ljeto 2001. godine odlazi u japanski JEF United, odakle se već nakon jedne sezone vraća u Dinamo, čiju je promjenu imena dočekao već u svom prvom maksimirskom mandatu. U ovom drugom u klubu se zadržao četiri sezone, osvojivši još po jedan naslov u prvenstvu i kupu, ali i dva u Superkupu. Ukupno je u gotovo 10 godina odličnog nogometa u maksimirskom klubu, popularni Deda upisao 205 HNL nastupa uz 32 pogotka te 43 nastupa i pet pogodaka u europskim klupskim natjecanjima.
Ni u 35. se godini Deda nije dao s prvoligaških travnjaka te potpisuje za Kamen Ingrad gdje se zadržao još dvije sezone, odnosno do ispadanja kluba iz najjačeg ranga hrvatskog nogometa na koncu sezone 2006./2007. Nakon 46 utakmica i četiri prvoligaška pogotka za klub iz Velike, Edin potom odlazi u tadašnjeg drugoligaša, zagrebačku Lokomotivu, da bi i u narednih nekoliko godina svojim potezima uveseljavao ljubitelje nogometa na niželigaškim travnjacima, igrajući za Lučko, Savski Marof, Zelinu i BSK iz Brdovca, gdje je u ljeto 2014. godine zaključio svoju sjajnu nogometnu karijeru, koju je oplemenio i s 25 nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Braća Mujčin ostat će upamćena svim pratiteljima zbivanja na hrvatskim prvoligaškim travnjacima 90-ih godina prošlog stoljeća, dok su isti, ali i oni nove generacije mogli uživati u majstorijama Edina još gotovo čitavo prvo desetljeće ovoga milenija. Njih dvojica će zasigurno biti zapisani, ako ne kao najbolja dva brata nogometaša u 1. HNL, onda definitivno kao najbolji blizanci stranci u najvišem klupskom rangu hrvatskom nogometa.
