On iza sebe ima devet HNL sezona te u njima 245 nastupa i 44 pogotka, dva naslova prvaka, igranje u tri kluba te je jedan od tek dva nogometaša s osvojena tri Hrvatska kupa s tri različita kluba. Dumitru Mitu sigurno nije među najboljim strancima koji je zaigrao u HNL-u, ali je svakako jedan od onih koji je ostavio najdublji trag.
Mitu se rodio 13. veljače 1975. godine u Bukureštu, glavnome gradu njegove domovine Rumunjske, a djetinjstvo je proveo u selu Dobroești, koje je takoreć predgrađe rumunjske metropole. Nakon što je kao dijete nogomet igrao u bukureštanskom klubu Faur, prvu priliku u seniorskom nogometu dobio je u Farulu iz Constanțe, iz kojeg u ljeto 1995. godine odlazi Brașov, a od tamo nakon samo pola sezone seli u klub UTA iz grada Arada. Šest mjeseci kasnije put ga je, zajedno sa suigračem mu iz UTA-e Lucianom Droncom, odveo u Osijek gdje ih je dočekao još jedan sunarodnjak, Lucian Popescu.
Tako u srpnju 1996. godine započinje Mituova HNL avantura. Osijek je toga ljeta u svoje redove doveo nekoliko jako provjerenih HNL imena, a Rumunji su trebali biti samo šlag na tortu. Međutim, Mituova suradnja s Droncom i Popescuom potrajala je tek jednu sezonu, a obojica su karijere nastavili u Hrvatskoj – Dronca u Istri, a Popescu u Mladosti 127. Ordinirajući uglavnom po desnoj strani veznog reda, a ponekad i u “špici”, Mitu je svojom brzinom i tehničkim karakteristikama bio prava napast za protivničke obrane te je uvelike doprinio uspjesima Osijeka u šest godina njegova igranja u gradu na Dravi.
Tri treća, jedno četvrto te dva osma mjesta rezime su njegova šestosezonskog boravka u Osijeku, koje je začinio s 26 pogodaka u 162 HNL nastupa. Bio je dio i jedine osječke momčadi koja je osvojila neki domaći trofej – onaj osvajača Kupa 1999. godine, a u tri navrata stigao je do polufinala istog natjecanja. U Europi je Mitu skupio tek dva nastupa. Nakon što je zbog ozljede propustio oglede Kupa UEFA s Anderlechtom 1999. godine, u istom je natjecanju debitirao protiv litavskog Dinaburga u dvomeču 2001. godine u kojem su Osječani šokantno ispali.
Odlične igre u Osijeku nisu ostale nezapažene, pa u ljeto 2002. godine Mitu seli u zagrebački Dinamo. S Modrima je Mitu osvojio naslov prvaka u sezoni 2002./2003. te trofej osvajača Kupa sezonu kasnije, a u HNL-u je u dvije sezone nastupio 58 puta uz 15 postignutih pogodaka. Igre u maksimirskom klubu donijele su mu inozemni transfer, u tada “hrvatski” grčki Panathinaikos, gdje se pridružio Srđanu Andriću, Silviju Mariću te nekadašnjem suigraču iz Osijeka Mariju Galinoviću. Iako se u Ateni zadržao samo pola sezone, Mitu će sigurno pamtiti pet utakmica odigranih u Ligi prvaka.
Nakon neuspješne avanture s Panathinakosom, uslijedio je povratak u Hrvatsku, ali u Rijeku, s kojom na kraju te sezone osvaja prvi riječki trofej u Hrvatskoj, onaj osvajača Kupa. I ne samo da je bio dio te momčadi, već je upravo njegov pogodak u uzvratnoj utakmici finala na Poljudu za 1:0 protiv Hajduka Rijeci donio taj trofej, zbog čega će uvijek imati mjesto u srcima riječkih navijača.
A možda bi to mjesto bilo veće da se zadržao duže, ali Mitu je već toga ljeta otišao natrag u Dinamo. Ipak, ponovni brak ovih dviju strana nije dugo trajao. Mitu je naime u zimu 2006. godine u jednom zagrebačkom noćnom klubu viđen u društvu Igora Štimca, preko čega mu ni navijači Dinama, a niti Uprava kluba nisu mogli prijeći, pa se tada 31-godišnji Mitu nakon gotovo deset godina vratio u Rumunjsku i zauvijek završio svoju HNL karijeru. Na kraju te sezone Dinamo je osvojio prvi u nizu od 11 naslova prvaka Hrvatske, a Mitu je u njemu učestvovao s 11 nastupa, u kojima je jednom tresao protivničku mrežu i to svome bivšem klubu Rijeci, na Kantridi u pobjedi 1:0.
Rumunjski Cluj, kineski Qingdao Jonoon i Changchun Yatai, rumunjski UTA Arad i Şoimii Pâncota klubovi su za koje je do kraja karijere Mitu igrao, a početkom 2020. godine trebao se vratiti u Osijek, ali u niželigaški Metalac. Već je odigrao nekoliko pripremnih utakmica za osječki klub, međutim pandemija koronavirusa koja je prekinula sva sportska natjecanja u Hrvatskoj zaustavila je i njegov dugotrajniji povratak u voljeni grad. Mitu je danas daleko od nogometa, a nakon završetka karijere radio je kao vozač taksija i kombija te kao građevinski radnik u Aradu, gdje živi sa sinom i kćerkom.
