Džoni Džoni Tafra Tafra, Džoni Džoni Tafra Tafra – ne, nije autor teksta poludio, već je to poklič koji se jako često čuo sa zapada Kantride u godinama na prijelazu tisućljeća, kada je Džoni Tafra kao član Rijeke bio među najboljim vratarima HNL-a. Rodio se u Splitu 23. veljače 1968. godine te mu stoga danas, na njegov 57. rođendan posvećujemo ovaj tekst.
Nogomet je Tafra počeo trenirati u Hajduku, a nakon odrađenog omladinskog staža te jednog nastupa za prvu momčad Hajduka u prijateljskoj utakmici, napušta klub u potrazi za većom minutažom pored sjajnih vratara koji su u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća nosili dres Hajduka – Ivana Pudara, Mladena Pralije i Zorana Varvodića. Nakon skupljanja iskustva u Solinu, Uraniji i Primorcu, prvu priliku na velikoj pozornici Tafra je imao u prvoj HNL sezoni, kada je kao vratar Šibenika u najvišem rangu hrvatskog nogometa debitirao upravo tamo gdje će kasnije ostaviti najdublji trag – na Kantridi.
Tog 29. veljače 1992. godine u sklopu 1. kola prve HNL sezone Šibenik je poražen od Rijeke 2:0, a prvi nogometaš koji je Tafri zabio pogodak je kasniji član Juventusa Zoran Ban. Iako su imali dobru momčad s braćom Ivanom i Josipom Bulatom, Dejanom Računicom, Klaudiom Vukovićem i ostalima, Šibenčani su sezonu završili na posljednjem mjestu, ali zbog proširenja lige iz nje nisu ispali i tako ostali jedina momčad od kada je HNL-a koja nije ispala iz lige unatoč posljednjem mjestu na ljestvici.
Dolaskom Gojka Mrčele Tafra gubi status prvotimca među šibenskim vratnicama, pa na koncu sezone 1993./1994. napušta Šubićevac s ukupno tek 32 prvoligaška nastupa u dresu Šibenika. S Jadranskog mora Tafra potom seli na sjever Hrvatske, u Varaždin, ali u Varteksu je imao još manje prilike da pokaže svoje vratarske bravure. Ispred njega je ipak stajao jedan od najboljih vratara u povijesti Hrvatske Marijan Mrmić, pa je Tafra u dvije sezone u Baroknom gradu skupio tek dva HNL nastupa.
Očito mu se na sjeveru nije svidjelo, pa se u ljeto 1996. godine Tafra vratio na Jadran, ali ovaj puta na sjeverni, u dres Rijeke za koju će nastupati idućih sedam sezona i ući u legendu. Već prve sezone pomogao je klubu da osvoji četvrto mjesto i izjednači do tada najbolji plasman u HNL-u, ali već sljedeća sezona bila je puno lošija te se Rijeka našla u Ligi za ostanak, gdje je ipak odigrala mirno proljeće te zauzela ukupno sedmo mjesto na HNL ljestvici. Rezultat na stranu, ta je sezona udarila temelj onoj sljedećoj, u kojoj se Rijeka do posljednje sekunde borila za naslov prvaka. Momčad je preuzeo Nenad Gračan, a sve više prilika dobivali su igrači poput Jasmina Agića, Renata Pilipovića i Dalibora Viškovića, koji će te zamalo šampionske sezone biti nezamjenjivi igrači Gračanovog stroja.
I stigla je ta, riječkim navijačima gorko-slatka sezona 1998./1999. u kojoj se Tafra pokazao jednim od ključnih čimbenika Rijekinog pohoda ka nikad dozvoljenom osvajanju naslova prvaka, a posebno se pamte njegove bravure s Poljuda u pretposljednjem kolu, kada je sjajnim obranama pridonio riječkoj pobjedi, izbacivši Hajduk iz utrke za naslov. Ipak, ni Rijeka taj naslov nije dočekala, ali Tafra se na koncu sezone, za razliku od brojnih suigrača, odlučio na ostanak u Rijeci.
Upisao je tako u srpnju 1999. godine svoje prve europske nastupe, primivši šest pogodak u dvomeču protiv Partizana u 2. pretkolu kvalifikacija za Ligu Prvaka. Tu HNL sezonu Rijeka je završila na četvrtom mjestu te izborila kvalifikacije za Kup UEFA, u kojem su ljeta 2000. godine izbacili maltešku La Vallettu, da bi potom nakon produžetaka ispali od Celte. Tafra je za svoju vratarsku izvedbu u prvom susretu u Vigu zaslužio čistu desetku, skinuvši sve moguće i nemoguće pokušaje nogometaša Celte, a u uzvratu na Kantridi pokleknuo je tek u 112. minuti, kada ga je za prolaz gostiju matirao Goran Đorović.
Ta sezona što se HNL-a tiče bila je veoma gorka za Rijeku, a ligaški opstanak izboren je u pretposljednjem kolu domaćom 2:0 pobjedom nad izravnim konkurentom Marsonijom. Tafra je u Rijeci proveo još dvije sezone, a koncem te posljednje 2002./2003. izgubio je i status prvoga vratara nauštrb Matka Kalinića. Koncem te sezone sada već 35-godišnji Tafra odlučio je objesiti kopačke i rukavice o klin, barem privremeno.
U kolovozu 2004. godine pristupio je niželigašu Ogulinu, u kojem je 2008. godine i trajno završio svoju vratarsku karijeru te je tamo došao i do jedinog seniorskog trofeja u karijeri – osvajanja 4. HNL Središta Karlovac 2005. godine. Po svršetku igračke karijere Tafra se bavi trenerskim poslom po klubovima riječkog prstena, između ostalih i u omladinskom pogonu NK Rijeke.
Rijeka mu je obilježila karijeru. Ukupno je Tafra upisao 176 HNL utakmica, čime je treći igrač Rijeke po broju odigranih susreta u najvišem rangu hrvatskog nogometa, iza Kristijana Čavala i Damira Milinovića, a s ukupno 190 službenih nastupa za Rijeku peti je igrač po broju istih u riječkom dresu od samostalnosti Hrvatske, a osim Čavala i Milinovića, na ovoj se listi ispred njega nalaze još Dragan Tadić i Ivan Tomečak.
