“Vinkovački vjetar”, nezaustavljiv za protivničke obrane, koji je nosio dres tri najtrofejnija hrvatska kluba, svoj rođendan slavi danas, 6. veljače, a rođen je 1979. godine. Vjerojatno je jedini hrvatski nogometaš koji je u dva mjeseca uspio postići prvi pogodak za svoj tadašnji klub u nekom europskom natjecanju, s dva hrvatska kluba ispasti od dva mađarska kluba iz dva različita europska natjecanja te ujedno i debitirati za reprezentaciju. Riječ je o Ivanu Bošnjaku, jednom od najboljih HNL napadača s početka ovog tisućljeća.
Nakon što je nogomet s 11 godina počeo igrati u Cibaliji, za vrijeme Domovinskog rata seli u Zagreb gdje je pristupio mlađim kategorijama Dinama, da bi se povratkom u rodni grad vratio i u matični klub. Debi za prvu momčad Cibalije upisao je u drugoligaškoj sezoni 1997./1998., koju Vinkovčani osvajaju nakon 33 odigrane utakmice i slavlja nad Segestom od 2:1 u finalu kvalifikacija za 1. HNL. Debi u najjačem rangu hrvatskog nogometa imao je već u sljedećoj sezoni, koju je Cibalia završila na 9. mjestu ljestvice, ali i izgubila već mnogo puta opjevano, možda i najkontroverznije finale Kupa u povijesti Hrvatske protiv Osijeka, a Bošnjak je na tome maksimirskom susretu odigrao svih 120 minuta. Sa sedam postignutih pogodaka u 30 prvenstvenih dvoboja Bošnjak je već tada kao 20-godišnjak privukao pažnju drugih klubova, ali ostao se dalje razvijati u Vinkovcima.
Sljedeća sezona donijela je eksploziju njegovih napadačkih kapaciteta, u kojima se sjajno nadopunjavao s partnerom u vrhu navale Cibalije Mladenom Bartolovićem. Dvojac je u prvenstvu 25 puta tresao suparničke mreže, od čega je 16 pogodaka bilo Bošnjakovih u 32 nastupa. Na kraju sezone Cibalia je osvojenim šestim mjestom prvi puta u svojoj povijesti izborila nastup u Europi, u Intertoto kupu, dok ni u Kupu Hrvatske nisu gurali loše, stigavši do polufinala, gdje su s ukupnih 6:1 u dvije utakmice poraženi od Dinama. Svoj europski debi Bošnjak je upisao 17. lipnja 2000. godine u Vinkovcima protiv beogradskog Obilića u okviru 1. kola Intertoto kupa, postigavši vodeći pogodak u domaćoj 3:1 pobjedi, a drugi nastup u ovome natjecanju u svijetlo plavom dresu bio je u uzvratu 2. pretkola protiv mađarske Tatabanye, od kojih su vinkovčani ispali iz natjecanja s ukupnih 3:2.
No, svega 18 dana nakon susreta s jednim Mađarima, Bošnjak se u dresu drugog hrvatskog kluba susreo s jednim drugim mađarskim klubom u jednom drugom europskom klupskom natjecanju. Naime, potpisavši toga srpnja 2000. godine za splitski Hajduk, Bošnjak je dobio priliku debitirati za Bile u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Međutim, toga ljeta Mađari ni njemu ni hrvatskim klubovima nisu ležali, budući da je Hajduk nakon domaćeg poraza 2:0 u uzvratu kod Dunaferra odigrao 2:2 i tako završio svoj europski put te sezone. U splitskom je klubu Bošnjak proveo dvije sezone, osvojio po jedno prvenstvo i kup te tada vrlo popularnu nagradu Torcide Hajdučko srce. U ukupno 54 prvenstvena dvoboja postigao je 13 pogodaka, dok u sedam europskih nastupa nije tresao protivničke mreže.
U ljeto 2002. Bošnjak je trebao preći u francuskog velikana Olympique iz Marseilla, ali nakon što je proveo mjesec dana u klubu transfer je propao pod čudnim okolnostima, da bi on potom u potpuno neočekivanom i nesvakidašnjem transferu uz odštetu nešto manju od milijun Eura prešao u Libiju. Na sjeveru Afrike Bošnjak će narednu jednu i pol sezonu biti članom Al-Ittihada, najtrofejnijeg tamošnjeg kluba, tada pod lupom državnika Moamera Al-Gaddafija, a kući se vratio s naslovom prvaka Libije iz sezone 2002./2003 te rijetko kojom odigranom utakmicom u svega tri mjeseca provedena tamo. Afrička agonija potrajala je do početka 2004. godine, kada Bošnjak napokon dobiva čiste papire te se vraća nogometu u Hrvatskoj, u zagrebačkom Dinamu, koji ga je uzeo kada nitko nije htio i s kojim je odmah na koncu te sezone osvojio naslov u Kupu.
Jedna od upečatljivijih sekvenci u dresu Modrih svakako je ona s utakmice protiv Zadra na Stanovima 25. srpnja 2004. godine u prvom kolu sezone koja je završila “Ligom za bedaka”, kada mu je s tribine doletio kamen u glavu i raskrvario istu. Bošnjak je samo nekoliko minuta potom, a nakon što mu je previjena glava, u prvom doticaju s loptom postigao pogodak sjurivši se s dobrih 35 metara prema domaćim vratima, zaobišao vratara Tomislava Rogića i pospremio loptu u mrežu otrčavši iza istih tih sjevernih vrata prema Bad Blue Boysima. Sljedeća sezona bila je puno bolja za Modre, koji su neopterećeni europskim natjecanjima sjajno ušli u domaće prvenstvo, koje na kraju suvereno osvajaju s 11 bodova više od drugoplasirane Rijeke i čak 36 ispred petoplasiranog Hajduka.
Ta je sezona “Plavom anđelu” bila i najbolja u karijeri po pitanju trpanja protivničkih mreža, a završio ju je kao prvi topnik lige. Zabio je 22 ligaška zgoditka, jedan više od klupskog kolege Eduarda da Silve, a čime je “osvojio” i poziv izbornika Zlatka Kranjčara na Svjetsko prvenstvo 2006. Tamo je uspio skupiti jedan nastup, ušavši protiv Japana u 87. minuti u jednom od upečatljivijih podbačaja Hrvatske na velikim natjecanjima, a koje su Vatreni završili ispadanjem iz grupe bez upisane pobjede.
Na klupskom planu nakon tog Svjetskog prvenstva Bošnjaku više nisu cvale ruže. Iz Dinama, za kojeg je u Europi i domaćem prvenstvu u 70 susreta postigao 37 pogodaka, je toga ljeta za 1,7 milijuna Eura prodan u belgijski Genk. Tamo se zadržao tri sezone, te u posljednjoj osvojio domaći Kup, dok je u 66 nastupa 11 puta tresao suparničke mreže. Prva sezona bila je sjajna, ali pucanje prednjih križnih ligamenata koljena usporili su njegov daljnji napredak u Belgiji. Uslijedili su angažmani u grčkom Iraklisu i kineskom klubu Chongqing Liangjiangu, pa povratak na domaće travnjake.
Povratak te ujedno i posljednja HNL stranica bila mu je Rijeka, za koju je potpisao u ožujku 2012. godine, a debitirao protiv Karlovca u travnju. Tadašnji sportski direktor kluba Srećko Juričić izjavio je da se nada da će Bošnjakovim potpisom klub riješiti kroničnu boljku neefikasnosti iz te sezone, ali Vinkovčanin je u svega četiri nastupa ostao suh prema naprijed, napustivši klub na koncu sezone. Nakon još jedne dugotrajne pauze, u veljači sljedeće godine odlazi u Bruneje, odnosno tamošnji klub Brunei DPMM koji nastupa u ligi Singapura. Tamo se zadržao svega tri mjeseca te idućih osam bio bez kluba, da bi se u siječnju 2014. ponovno otisnuo na Daleki istok. Ovoga puta to je bila Indonezija, odnosno tamošnji klub Persija Jakarta, gdje se godinu dana kasnije, u 36. godini oprostio od profesionalnog nogometa.
Osim po 69 postignutih pogodaka u 182 HNL nastupa Bošnjak će ljubiteljima hrvatskog nogometa s početka 21. stoljeća ostati upamćen po napadačkoj polivalentnosti, sjajnoj požrtvovnosti, brzini, prodoru, ali i dobrim osjećajem za prostor i vrijeme. Svaki trener volio ga je imati u svojoj momčadi jer nikada nije tražio kruha preko pogače i uvijek je davao sve od sebe, stavljavši momčadski uspjeh ispred svoga. Na žalost, teška ozljeda u Belgiji zaustavila mu je karijeru, koja je na koncu prožeta s brojnim velikanima hrvatskog i europskog nogometa s kojima je dijelio svlačionice. On osim toga najvjerojatnije najviše pamti to vruće ljeto 2000. godine, kada je u samo dva mjeseca najprije upisan zlatnim slovima u povijesne knjige Cibalije kao strijelac njihovog prvog europskog pogotka, potom s istim klubom, kao i s Hajdukom, ispao od dva mađarska kluba iz dva različita natjecanja te na koncu debitirao u reprezentativnom dresu.
