Čovjek koji je išao glavom tamo gdje mnogi nisu htjeli nogom, nogometaš sjajnih trkačkih kapaciteta, obrambene odgovornosti te vrlo dobrog udarca s distance. Pravi, moderni zadnji vezni 90-ih godina prošlog stoljeća, kojem su mnogi predviđali inozemnu karijeru, a koji se ipak morao zadovoljiti samo onom domaćom, od koje se potpuno oprostio i prije ulaska u četvrto životno desetljeće.
On je Josip Gašpar, zvani Jozo, jedan od poznatijih stanovnika Potravlja, te ljubimac navijača Dinama, a rodio se u Sinju, na današnji dan 15. ožujka 1973. godine.
Odlazak u Dinamo
Već kao 15-godišnjak započeo je svoju seniorsku karijeru u matičnom Junaku iz rodnog mu grada, s kojim je kao ponajbolji igrač momčadi na koncu sezone 1988./1989. izborio plasman iz Savezne u Međurepubličku ligu, treći rang ligaškog natjecanja u Jugoslaviji. Svi su pričali o 16-godišnjem talentiranom, tada napadaču, iz Sinja, a kao najizglednija opcija spominjao se odlazak u splitski Hajduk. Međutim, najpoznatiji Dinamov Sinjanin Slaven Zambata urgirao je kod tadašnjeg Dinamovog direktora Velimira Zajeca da dovede Gašpara. Indolencija Hajduka i upornost Zajeca i Zambate odveli su Jozu put Zagreba.
Za prvi sastav Modrih Gašpar je službeni debi upisao 21. listopada 1990. godine, sa 17 godina, sedam mjeseci i šest dana, u porazu na gostovanju u ligaškom susretu u Subotici kod Spartaka. Iz te sezone navijači Dinama posebno pamte njegov pogodak Crvenoj Zvezdi u preokretu s 0:2 na 3:2 samo 11 dana prije nego li će beogradski klub osvojiti naslov u europskom Kupu Prvaka. Bio je to ujedno i posljednji susret ova dva rivala. Početkom sljedeće sezone debitirao je i u europskim natjecanjima, u domaćem 2:1 porazu od Trabzonspora 17. rujna 1991. godine u sklopu 1. kola Kupa UEFA.
Još jedna stvar po kojem suigrači i navijači pamte Gašpara iz njegovih početnih maksimirskih dana je njegova veoma loša orijentacija, odnosno snalaženje u velikoj sredini po dolasku iz ipak mnogo manjeg Sinja. Naime, iako mu je klub upravo zbog toga pronašao stan u blizini stadiona, na treninge i utakmice svakodnevno ga je automobilom vozio netko od suigrača, najčešće Zoran Mamić, budući da Jozo navodno niti unatoč blizini stana i stadiona nikako nije uspijevao sam pronaći put do istoga.
Uslijedilo je turbulentno razdoblje, kako za Hrvatsku tako i za Dinamo. Mijenjalo se ime kluba, mnogo igrača otišlo je početkom Domovinskog rata, mijenjali su se predsjednici, direktori i treneri, a jedini koji je uz Dražena Ladića ostao vjeran klubu sve do odlaska iz istoga 1998. godine bio je upravo Gašpar. Debi u HNL-u imao je upravo u prvoj utakmici ikada odigranoj u najjačem rangu hrvatskog nogometa, onoj između HAŠK Građanskog i Cibalije, u kojoj su domaćini na Maksimiru pod ravnanjem trenera Zdenka Kobešćaka, a pogocima Željka Adžića i Zorana Sliškovića pred 6000 gledatelja slavili sa 2:0.
Do već spomenutog odlaska iz tadašnje Croatije u ljeto 1998. godine, Gašpar je s klubom osvojio po četiri naslova prvaka Hrvatske i osvajača Kupa. Ukupno je u HNL-u za maksimirski klub odigrao 126 utakmica, u kojima je postigao šest pogodaka i podijelio tri asistencije. U Europi je dodao još osam susreta te pogodak Tirani u 1. pretkolu Kupa UEFA u srpnju 1996. godine. Bio je veoma zahvalan igrač, obožavan i od navijača i od suigrača, uvijek ostavljavši srce na terenu, ali u s 25 godina njegovoj je maksimirskoj priči došao kraj.
Osječki dani
Ipak, neke anegdote prepričavaju se i do danas. Priča se da je jako zavolio zagrebački noćni život, ali u koje god doba noći ili dana njegov izlazak završio, to se na sljedećem treningu ili utakmici po njegovoj izvedbi niti malo nije moglo primijetiti. Također, priča se da je po završetku jednog treninga tadašnje Croatije trener Miroslav Ćiro Blažević rekao igračima da sljedeći dan dođu ranije na trening, svi uredno obrijani i ošišani, da bi se slikali za klupski kalendar. Svima, osim Jozi, kojem je rekao da ne mora dolaziti.
Sljedeća stanica u Gašparovoj karijeri bio je Osijek, za kojeg je debitirao tog istog ljeta 1998. godine. Također, s Osijekom je tog kolovoza upisao i prve europske minute u novome klubu, ispavši u dvomeču od belgijskog Anderlechta u 2. pretkolu Kupa UEFA, a on je nastupio u prvom susretu, ušavši u igru u 75. minuti umjesto Marija Prišća u osječkoj domaćoj pobjedi 3:1. U uzvratu u Bruxellesu bilo je 2:0 za Anderlecht, a Gašpar je čitav susret ostao na klupi. U Gradu na Dravi Jozo je proveo tri sezone te osvojio famozni Kup u sezoni 1998./1999. te je bio važan čimbenik u sjajnoj osječkoj jeseni 2000. godine, kada je osvojen naslov prvaka na polusezoni.
U Europi je te jeseni klub dogurao do 3. kola Kupa UEFA, gdje su nakon izbacivanja Brøndbya i Rapida ispali od praške Slavije, uz Jozinih pet nastupa i jednog pogotka, postignutog u prvom susretu protiv Brøndbya. Za Bijelo-plave Gašpar je upisao 61 HNL nastup, bez pogodaka ili asistencija, a ostati će upamćena njegova izjava nakon jedne utakmice, koju je zbog udarca suparničkih krampona završio glave omotane u čarapu, izjavio da mu nije ništa te da je on suparnika udario glavom u kopačku.
Kraj karijere
U ljeto 2001. godine odlazi u Slavonski Brod, u tamošnjeg prvoligaša Marsoniju. To je, ispostaviti će se na kraju, bila i Marsonijina i njegova posljednja sezona u prvoligaškom društvu. Gašparu ujedno i posljednja igračka, budući da se s tek 29 godina i tri mjeseca toga ljeta 2002. godine odlučio objesiti kopačke o klin. Sigurno nije planirao okončati karijeru s pretposljednjim mjestom u HNL-u, ispred jedino najlošije momčadi u povijesti natjecanja TŠK-a, a oprostio se s 26 nastupa i tri pogotka u crno-bijelom dresu.
Nakon igračke odlučio se za trenersku karijeru, koja je ponajviše obilježena jednim incidentom 2013. godine dok je vodio Prečko. Ali, o tome više možete pročitati iz drugih medija, ovo je ipak tekst o Gašparovim igračkim danima. A oni su obogaćeni jednim nastupom za reprezentaciju Hrvatske i to u prijateljskom susretu protiv Meksika 22. rujna 1992. godine u Maksimiru. Hrvatska je slavila s 3:0, a 19-godišnji Gašpar je u igru ušao u 79. minuti, zamijenivši Dražena Biškupa. Za U21 reprezentaciju upisao je 13 službenih nastupa, u kojima je pet puta oko ruke nosio i kapetansku traku.
Unatoč veoma respektabilnih ukupno 212 nastupa i devet pogodaka u HNL-u, ostaje žal što Jozu nismo mogli još neko vrijeme gledati HNL travnjacima, budući da je kvalitete za igranje na tome nivou još uvijek imao, ali on motivaciju očito više nije pa je devet mjeseci prije 30. rođendana odlučio reći zbogom igranju.
