Nakon što smo u se u nedjelju, na njegov rođendan, tekstom prisjetili karijere Srđana Andrića koji je trag u HNL-u ostavio u dresu jednog kluba, danas je na red došao slavljenik koji je utisak na domaćim prvoligaškim travnjacima ostavio u dresovima pet klubova, a u svakome od njih ostavljao je srce na terenu.
Josip Milardović ostao je zapamćen po pametnoj, čvrstoj, britkoj i beskompromisnoj igri, često na rubu žutoga kartona, ali i solidnim umijećem na napadačkoj strani terena s obzirom na svoju ulogu na terenu, gdje je najviše znao zaprijetiti svojim dalekometnim udarcima te u skok igri na prekidima. Veliku većinu utakmica odigrao je na poziciji posljednjeg veznog igrača, a često je znao krpati i stoperske pozicije.
Rodio se 10. siječnja 1982. godine u Odžaku u susjednoj Bosni i Hercegovini, malome mjestu odakle korijene vuče jedan od najboljih hrvatskih napadača Mario Mandžukić, a također i Ivo Iličević, dok se tu rodio i Sulejman Halilović, reprezentativac Jugoslavije i nekada sjajan napadač vinkovačkog Dinama, Crvene zvezde i bečkog Rapida. Milardović već u mladosti dolazi u Hrvatsku, a debi u najjačem rangu hrvatskog nogometa popularni Cigo imao je u sezoni 2002./2003., točnije 9. kolovoza 2002. godine, kada je u dresu Osijeka u Varaždinu protiv Varteksa na poluvremenu utakmice zamijenio Mladena Đaloka. Debi pred domaćim navijačima u Gradskom vrtu imao je tri tjedna kasnije, kada je protiv Pomorca u igru ušao u 79. minuti. Ukupno je te debitantske sezone Milardović skupio 26 nastupa, od čega čak 17 u prvoj postavi, a u debitantskoj sezoni zaradio je i debitantski crveni karton od ukupno četiri koliko ih je skupio u HNL karijeri. Bilo je to u 9. kolu na gostovanju kod Kamen Igrada, a Milardović je isključen nakon što je skupio dva žuta kartona.
Tu sezonu Osijek je završio u Ligi za ostanak, gdje su završili na drugom mjestu, s osam bodova ispred Šibenika koji je kao posljednjeplasirani ispao iz lige. Zato je već iduća sezona bila puno bolja za Bijelo-plave, koji su sezonu završili na četvrtom mjestu i samo tri boda iza Rijeke koja je s trećim mjestom izborila plasman u Kup UEFA. Cigo je u toj sezoni došao i do HNL prvijenca što se pogodaka tiče, pogodivši mrežu Dinama u domaćoj 3:2 pobjedi u 15. kolu 23. studenog 2003. godine, da bi već tjedan kasnije zabio i na gostovanju kod Marsonije u 1:1 remiju. To su mu bila i jedina dva pogotka u 29 nastupa te sezone, a mreže su od njegova udarca mirovale i u narednoj sezoni, kada je skupio 28 susreta u Osijekovom osvajanju devetog mjesta.
Sljedeća je sezona bila bolja za Osijek, koji je osvojenim četvrtim mjestom ponovno za tri boda ostao kratak za plasman u Kup UEFA, ali se klub odlučio prihvatiti poziv za Intertoto kup, koji je Osijeku donijeo dvoboj s ciparskim Ethnikosom. Milardović je tako svoj europski debi upisao 2. srpnja 2006. godine, odigravši svih 90 minuta u 2:2 remiju, a čitav susret odigrao je i u uzvratu tjedan dana kasnije, koji je završio rezultatom 0:0. Time je završena tosezonska Osijekova europska avantura, ali i Cigina, budući da su mu ta dva nastupa ostala jedina u karijeri što se tiče europskih klupskih natjecanja.
Ta sezona 2006./2007. bila je i posljednja Josipova u Osijekovom dresu, gdje je mandat završio s ukupno 127 HNL nastupa u kojima je postigao sedam pogodaka. Po svršetku navedene sezone Cigo seli u Čakovec, gdje će narednu sezonu upisati 31 nastup i pet pogodaka u dresu Međimurja. Međutim, ni njegovi dobri nastupi nisu pomogli klubu da izbjegne ispadanje u sezoni u kojoj su skupili svega 15 bodova.
Uslijedio je Milardovićev prvi mandat u Cibaliji, za koju je u naredne dvije sezone postigao šest pogodaka u 54 HNL nastupa te su momci trenera Stanka Mršića igrali ne samo dobar nogomet, već i osvojili osmo te fenomenalno treće mjesto. Ipak, nove europske nastupe, kao što smo već napisali, Cigo nije dočekao budući da u ljeto 2010. godine ponovno seli na sjever Hrvatske, ali ovoga puta u Slaven Belupo.
I tamo je, kao i u Vinkovcima, Milardović proveo sezonu i pol, upisavši 43 ligaška nastupa u kojima je četiri puta svladao suparničke vratare. Prvog dana veljače 2012. godine Cigo ostvaruje svoj prvi međunarodni transfer, potpisavši za kineskog drugoligaša Shaanxi Wuzhou, uz odštetu Farmaceutima od 60 tisuća Eura. Međutim, njegov boravak na dalekom istoku nije bio dugog vijeka, budući da mu se status u momčadi srozao odlaskom srpskog trenera Dragana Kokotovića, pa se u kolovozu iste godine Milardović vratio u HNL.
Inter iz Zaprešića bila je njegova nova destinacija, a ispostaviti će se i posljednja među hrvatskim prvoligašima. Inter je sezonu okončao na 10. mjestu među 12 klubova, a Milardović je svoju posljednju HNL utakmicu odigrao u posljednjem kolu te sezone, 26. svibnja 2013. godine u domaćoj 2:0 pobjedi protiv bivšeg kluba Slaven Belupa. Te sezone Cigo je upisao 25 nastupa i jedan pogodak, kojeg je u studenom iste postigao protiv Istre 1961, također u 2:0 pobjedi. To je ujedno bio njegov 23. pogodak u najjačem rangu hrvatskog klupskog nogometa, u kojem je ukupno odigrao 280 utakmica, što je brojka s kojom se ne može podičiti mnogo nogometaša.
Nakon Intera uslijedio je Josipov povratak u Cibaliju, ali u drugi rang natjecanja, gdje se zadržao dvije sezone, nakon čega je uslijedila nova azijska avantura, ovoga puta u Maleziji, odnosno klubu imena Terengganu FC. Taj dio karijere prošao je malo bolje i duže od one kineske, pa se nakon gotovo godinu i pol dana, u kolovozu 2016. vratio u Hrvatsku, odnosno u Croatiju iz Đakova, da bi se nakon sezone provedene tamo spustio u županijskog ligaša Torpedo iz Kuševca, gdje se uz povremene prekide zadržao do prošle sezone, kada je bio u ulozi trenera-igrača. A uloga trenera nije mu strana, budući da je uz kuševaćkog Torpeda vodio već spomenutu Croatiju, te Zrinski i Čepin. Ovaj veliki borac na terenu postao je miljenik navijača gdje god da je igrao, a posebno će ga pak pamtiti u Vinkovcima, gdje je svojim potpisom odgode duga omogućio Cibaliji da dobije licencu za natjecanje u HNL-u za sezonu 2016./2017.
