Error, group does not exist! Check your syntax! (ID: 28)
Komentar

HNL legende: Joško Popović

Nakon što smo rođendanski obradili radnu, trkačku i kreativnu veznu liniju, red je došao da se u našem serijalu HNL legendi prisjetimo i jednog napadača. I to kakvog! Sa 111 pogodaka u 275 nastupa četvrti je strijelac u povijesti HNL-a, a s obzirom na to da nitko od aktualnih HNL igrača nije ni blizu toj brojci te na brze odljeve kvalitetnih igrača iz lige vjerojatno će se još dugo vremena njegovo ime nalaziti u vrhu najboljih hrvatskih prvoligaških strijelaca svih vremena. Riječ je naravno o Jošku Popoviću.

Lisica u kaznenom prostoru koji je gotovo jednako kvalitetno znao i igrati i pogađati mrežu s obje noge, a unatoč tome što sa svojih 177 centimetara visine nije odavao dojam opasnosti na centaršutevima i prekidima, igra glavom također ga je itekako krasila. Vižljast, agilan, brz, pravi lukavac u šesnaestercu vječno će ostati upamćen kao jedan od najboljih hrvatskih nogometaša koji nikada nije zaigrao u Dinamu, Hajduku ili Rijeci, a još više ga na pijedestalu strijelaca pomiče činjenica da u dobrom dijelu karijere nije ni igrao klasičnog centarfora, već ili povučenog, lutajućeg napadača ili lijevo krilo sa sjajnim osjećajem za pravovremeni ulazak u suparnički kazneni prostor.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rodio se 19. siječnja 1966. godine u Opuzenu, a seniorski nogomet počeo je igrati sa 17 godina u Neretvancu, odakle ubrzo odlazi u najvećeg rivala, u metkovsku Neretvu. Upravo je u jednom od lokalnih derbija postigao pobjednički pogodak klubu iz rodnoga mjesta te kaže da mu u Opuzenu još dugo nakon toga nisu oprostili. Kao mladog talenta prepoznali su ga u Mostaru i 1985. godine odlazi u Velež.

U tada jakom mostarskom klubu nije se previše naigrao te je uglavnom kroz šest sezona boravka među Rođenima imao ulogu trećeg ili četvrtog napadača, što i ne čudi u konkurenciji Sergeja Barbareza, Vladimira Gudelja, Predraga Jurića, Seada Kajtaza, Mehe Kodre i ostalih sjajnih napadača koji su tih godina nosili dres Veleža.

Iako je imao ponude banjalučkog Borca te nekih beogradskih klubova, netom prije početka Domovinskog rata seli u Zagreb, u istoimeni klub iz Kranjčevićeve ulice, gdje je nastupao sljedećih pet sezona i oduševljavao kibice zagrebačkih Bijelih. S 51 postignutim HNL pogotkom u 126 susreta vodio je Popović Zagrebaše tih sezona do dva druga te po jedno treće, četvrto i šesto mjesto u najvišem rangu hrvatskog klupskog nogometa. Sjajni nastupi u dresu kluba iz Ulice pjesnika donijele su mu i poziv u nogometnu reprezentaciju Hrvatske, za koju je, na koncu se ispostavilo jedini nastup imao u prijateljskoj utakmici u Bratislavi protiv Slovačke, kada je na poluvremenu ušao u igru umjesto Ardiana Koznikua i u 68. minuti postigao pogodak u porazu naše reprezentacije 4:1.

Nije samo nastup u reprezentaciji ono čime je Popović oplemenio svoje sjajne igre u Zagrebu, već je u ljeto 1996. godine napokon došao na red transfer u inozemstvo. Njegov novi klub bio je austrijski prvoligaš FC Linz, gdje ga je doveo tamošnji novi trener Zlatko Kranjčar, a s njime su svlačionicu dijelili i Željko Pavlović, Branko Karačić i Zoran Barišić te još nekoliko poznatih europskih nogometnih imena, poput Norvežanina Erika Myklanda ili Čeha Radeka Druleka. Međutim, loša financijska i organizacijska situacija u klubu uvelike je usmjerila sezonu na koncu koje se klub i ugasio, a Popović ga napustio s tek jednim pogotkom u 18 službenih utakmica, pa je uslijedio povratak u Hrvatsku, ali ovoga puta u južnije krajeve, u Šibenik.

Klub sa Šubićevca u iduće je dvije sezone s Popovićem u vrhu napada stigao do dva plasmana na 8. mjesto u HNL-u, a on je s 21 od ukupno 29 njegovih prvenstvenih pogodaka u šibenskom dresu postigao u sezoni 1998./1999. kada je bio i najbolji strijelac lige. Uslijedio je povratak u NK Zagreb, gdje se sada zadržao dvije sezone, u kojima je 15 puta u 39 prvoligaških nastupa parao protivničke mreže. I dok s 35 godina mnogi gledaju kako objesiti kopačke o klin, Popović je se osjećao fizički sjajno te je odlučio dodatno podebljati svoj konto HNL pogodaka, potpisavši za Kamen Ingrad u ljeto 2001. godine.

Četiri sezone, koliko se Popović zadržao u Velikoj, donijele su mu novih 14 HNL pogodaka u 59 odigranih utakmica, ali i europski debi u 38. godini života. Naime, 14. kolovoza 2003. godine luksemburški je klub Etzella Ettelbruck ugostio Kamen Ingrad u sklopu 1. kola kvalifikacija za Kup UEFA, a gosti su slavili s 2:1, da bi dva tjedna kasnije u Velikoj sa 7:0 ispratili svoje protivnike, uz Popovićeva dva pogotka. Nismo kopali toliko duboko, ali po dostupnim podacima Popović je drugi najstariji Hrvat debitant i najstariji strijelac u europskim klupskim natjecanjima za neki hrvatski klub. Sljedećeg ljeta Popović je upisao i jedan nastup u Intertoto kupu, u porazu od moskovskog Spartaka, a po umirovljenju 2005. godine ostao je raditi u klubu kao sportski direktor.

Danas je Popović daleko od nogometa, bavi se obiteljskim poslom uzgoja mandarina koje ponajviše izvozi u Sloveniju te iznajmljivanjem apartmana u mjestu Blace nedaleko od Opuzena. Ipak, tu i tamo i dalje ga povuče lopta pa nastupi na ponekom malonogometnom turniru, na kojem iznova podsjeti sve prisutne o kakav je majstor nogometne igre koračao HNL travnjacima gotovo 15 dugih sezona. Prema dostupnim je podacima od 1992. godine do okončanja karijere postigao 133 pogotka u 334 službene klupske utakmice.

Komentari

Povezano