Nerijetko se Hrvati vole predstavljati kao ljudi koji vole sport, a potom i kao temperamentni navijači koji uvijek daju podršku svojim igračima. Postoje argumenti protiv ove dvije teze čak i u nogometu, no sada nije fokus na “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”, već na onom najljepšem sportu, tenisu.
Što se tiče ljubavi prema sportu, tu nemam zamjerke za protekli Challenger Zagreb Open koji se održao na Šalati. Popunjenost je bila dobra čak i u terminima koji se preklapaju s radnim vremenom, a publika je bila raznovrsna i mijenjala se iz meča u meč. Nailazio sam na starije ljude koji uz teniski meč Dine Prižmića i Kyriana Jacqueta uspoređuju Francuza sa sobom, na ljude svojih godina te na djecu koje je na Šalati bilo u velikom broju.
No, ono što me se nije dojmilo je atmosfera na tim mečevima. Podrška prema hrvatskim tenisačima je postojala, ali ne na način na koji bi se očekivalo od “temperamentnih” Hrvata. Ipak, prije nego se dotaknem samog doživljaja s mečeva koje sam ispratio na Šalati prisjetit ću se Davis Cup mečeva kojima sam prisustvovao, a da atmosfera nije bila na pravom nivou za takav događaj.
Organizacija Davis Cupa u Hrvatskoj nikad ne ispuni očekivanja
Moje vatreno krštenje stiglo je u Zadru u Sportskoj dvorani Višnjik. Iako to nije bio moj prvi teniski meč uživo (ATP Zagreb, 2006. godine), sigurno je prvo iskustvo vezano uz tenis kojega se sjećam. U Zadru je hrvatska reprezentacija 2016. godine ugostila Francusku u polufinalnom ogledu Davis Cupa.
S obzirom na to da je to bio značajan ogled za Hrvatsku (sedam godina čekanja domaćinstva) nekoliko nas iz Komiže se okupilo i otišlo u Zadar na povijesni meč. Atmosfera jest bila dobra, ali nimalo nalik pravoj Davis Cup atmosferi. Nije bilo onog pravog naboja te smo nerijetko prijatelj kojeg neću imenovati (znat će tko je) i ja u tišini u pravom vremenu prije poena uzvikivali dodatnu podršku našim tenisačima. Da je riječ o običnim susretima tenisa sam bih osudio naše postupke, no s obzirom na to da je riječ o meču protiv Francuske u Davis Cupu vjerojatno nitko izvan Hrvatske ne bi ni trepnuo na to.
U Zadru na to nisu obraćali pozornost do trećeg dana i posljednjih poena meča između Marina Čilića i Richarda Gasqueta kad smo prijatelj i ja dobili “posljednje upozorenje”. Čilić je uspio zaključiti meč i mi smo ostali u dvorani ispratiti slavlje Hrvata.
Kakav dojam smo ostavili u Zadru dovoljno govori da su nas ljudi s kojima nismo komunicirali pozdravili na parkingu zagrebačke Arene prije susreta s Argentinom u finalu Davis Cupa. To je bio fijasko o kojem se i previše priča ispričalo pa ću se samo prebaciti na drugu (ne)zgodu iz Zadra.
Dodvoravanje drugima je trademark Hrvatske u sportu
Dvije godine kasnije Hrvatska je ponovno ugostila veliku reprezentaciju Sjedinjenih Američkih Država. Ponovno je tu čast dobio Zadar, samo je ovaj put to bilo na otvorenom. Prvi dan nije bilo problema dok smo isti prijatelj i ja standardno uzvikivali podršku Čiliću i Borni Ćoriću, no na drugom danu predviđenom za parove pojavio se problem.
Na tribine je stigla tadašnja predsjednica te se zaštitarska služba ponašala drugačije, vjerojatno s ciljem da dojam s tribina bude “prihvatljiv”. Iskreno se ne sjećam u kojem trenutku su nas došli, bez upozorenja, zamoliti da napustimo stadion, ali znam da u tom trenutku susret nije bio ni blizu kraja. Objašnjeno nam je kako je predsjednica na stadionu i to je bilo to što smo saznali od njih. Sutradan smo se ponovno vratili na stadion, a kad su nas ljudi iz reda iznad vidjeli, odmah su nas prepoznali i rekli kako im nije jasno zašto su nas uklonili sa stadiona.
Bio je to posljednji put da sam prisustvovao Davis Cup susretu, ponajviše zbog tog dodvoravanja drugima. Upalite li bilo koji susret reprezentacija u starom formatu nerijetko ćete čuti i buku za vrijeme samih poena, između prvih i drugih servisa te mnogo drugih stvari karakterističnih za ovo natjecanje. No, u Hrvatskoj se to ne dopušta i atmosfera uglavnom bude trula kao i na svim sportskim događajima pod organizacijom hrvatskih saveza. Je li to zbog toga što se mi moramo prikazati kao pristojni ili ne, ne znam, no takav je moj dojam.
Pozitivne reakcije postoje, ali sve će ostati kao i dosad
Vratimo se mi ipak na protekli Challenger turnir u Zagrebu koji mi je samo potvrdio stanje tenisa u Hrvatskoj. Prvi meč koji sam gledao bio je između Luke Mikruta i Emila Ruusuvuorija gdje se osjetilo da se podržava Splićanina, no samo kada on pogodi winner. Greške Finca nisu se slavile iako su donosile poene Hrvatu. Isto to bilo je i u svakom sljedećem susretu. Slavili su se samo izravni poeni dok se na promašajima čuo tek pokoji zagušeni pljesak.
Da je riječ o ATP turniru još bih i razumio ovakvu situaciju, ali kada se uzme u obzir da ulaznice za turnir na Šalati ne postoje te da je ulazak besplatan, postaje jasno da se za Hrvate na domaćim turnirima neće navijati kao u Francuskoj i Španjolskoj, a posebno ne kao u Južnoj Americi.
Završit ću ipak tekst u pozitivnom tonu. U meču Prižmića i Marca Trungellitija vidjeli su se pomaci. Poeni su se znatno glasnije proslavljali te su čak i dvostruke pogreške Argentinca dobivale pljesak. Ne kažem da je to nužno sportski kad su u pitanju neutralni tenisači, ali kada igra vaš predstavnik onda je jasno da svaki poen “mora” biti proslavljen. Uzet ćemo taj polufinalni meč u Zagrebu kao nadu u bolje sutra, no čisto sumnjam kako će se situacija u Hrvatskoj promijeniti.
